MOJA GREŠKA, MOJA ISPRAVKA I MOJE IZVINJENJE

Povezani članci

• HAYAT I BNTV: PREURANJENA OBJAŠNJENJA NAPADA U RAJLOVCU
• NAPAD NA NOVINARE U VIŠEGRADU: KAKO SU ČETNICI POSTALI ANTIFAŠISTI
• KAD SVECI MARŠIRAJU, HRT MIJENJA PROGRAM, A HND POVIJA LEĐA
• U LJUBAVI I U NOVINARSTVU SVE JE DOZVOLJENO
• KAD FTV RUŽI RS: GLE, KO IM KAŽE!
• AL JAZEERA I N1: TELEVIZIJA JE VIZUALNI MEDIJ, ALI NE ZNAJU TO SVI

Već dvije sedmice na ovoj web platformi (Analiziraj.ba) nalazi se kraći tekst od svega tri rečenice s nesvakidašnjim naslovom: “Moja, a ne novinarkina greška”.

Za naše uslove nesvakidašnje je priznanje autora da su do greške doveli njegova “ishitrenost i nedovoljno provjeravanje” i, jednako tako, izvinjenje čitateljima portala, televizijskoj kući i “posebno novinarki Ann Marie Ćurčić”.

Možete li se sjetiti kad ste pročitali ovakvu ispravku i lično izvinjenje u našim medijima? Sumnjam da ćete pronaći takav primjer skorijeg datuma a da je po svemu usporediv s ovim.

Naravno, pritom izuzimam slučaj koji sam citirao u jednom od prvih tekstova koji sam napisao za ovaj portal. Da vas podsjetim i dodam: urednik beogradskog tabloida Informer se nakon izmišljenog “senzacionalnog i ekskluzivnog otkrića o seksualnoj aferi novoizabrane hrvatske predsjednice” posuo pepelom i sazvao konferenciju za štampu. Pred svima je objavio da “na naslovnoj strani nije Kolinda Grabar Kitarović” (već američka pornoglumica), da “na sebe preuzima svu odgovornost” i da se “izvinjava srpskoj i hrvatskoj javnosti, predsjednici Hrvatske i svima koje je pogodilo ovo što smo objavili”.

“Ovo što smo objavili”, međutim, nije bio propust u provjeravanju nekog imena, mjesta ili neke činjenice. Propusti i greške te vrste nisu neuobičajeni u novinama, na radiju ili televiziji. I u novim online medijima, takođe. Ne, ovo nije taj slučaj.

“Ovo što smo objavili” je bila kompletno izmišljena, dakle – lažna priča. Od prvog do zadnjeg slova. Iako se u prvim tekstovima Informer pozivao na “izvor blizak hrvatskoj obaveštajnoj službi”, glavni urednik Dragan J. Vučićević se u tom “izvinjenju” branio da im je “snimke dostavio čovek s kojim Informer sarađuje dve godine” (više nema “hrvatske obavještajne službe”!), “koji nikad nije dao lažnu informaciju”. I, kao kruna “novinarstva” ovog tabloida, dodao da su “dva dana proveravali, ali nisu mogli otkriti” ko je na objavljenim slikama.

Niti je ovo iskreno izvinjenje, niti novinarstvo. Za usporedbu, nije majka sina karala što se kartao već što se vadio…

Znate li novinara i urednika koji nikad nije napravio grešku u imenu, u nazivu, o nekoj činjenici ili pojmu? Ja ne znam, iako znam mnoge koji to ni sebi a ni drugima neće priznati. I danas pamtim jednu od mojih grešaka na početku karijere kad sam zamijenio imena oca i sina koji su bili važne ličnosti na javnoj sceni u vrijeme kad sam to objavio. Lekcije koje se uče na vlastitom primjeru su skupe, ali se dugo pamte. Vjerujem da tako misli i kolega Amer Tikvešakoji je svoju opasku o mjestu u kojem je smješten Arhiv BiH, iskazanu u dijelu jedne rečenice, skupo platio. Skupo, ali časno.

Greške nisu poželjne, ali su sastavni dio novinarskog posla. Iako većina novinara i medija ne voli priznati greške, ispravke bez odlaganja i izvinjenja kad je to nužno nisu znaci slabosti, već odgovornosti. Oni potvrđuju profesionalnost i pomažu u izgradnji povjerenja. Niko nije bezgrešan, pa ni novinari. Pogotovo novinari, da dodam, imajući u vidu cijeli proces od dobijanja do provjere informacije i trku s vremenom.

Objavljivanje ispravki i izvinjenja u novinama je najčešće i možda najjednostavije. Novine to obično čine na stranicama na kojima i inače objavljuju pisma i komentare čitalaca. Ni ispravke i demantiji na TV-u dosad nisu predstavljali naročiti problem. Ali s razvojem interneta i online platformi, ovo sve dobija nove dimenzije. Internet pruža izvrsne mogućnosti da se razjasne i isprave greške, ali bez redovnog ažuriranja osnovnog sadržaja – nema naročite koristi.

Da se vratimo opet primjeru s početka ovog teksta na ovoj platformi. Netačna informacija je ispravljena, objavljeno je izvinjenje, ali greška nije uklonjena. Na ovom linku možete i danas pronaći autentičan tekst u kojem je sve isto kao i prvog dana kad je prilog postavljen.

Šta uraditi u ovakvom slučaju? O ovome se kod nas, koliko znam, ne priča, niti u tome imamo neke standarde. Zato je korisno da se poslužimo iskustvima drugih. Preporučujem kolumnu urednice/ombdusmeniteljice The New York Timesa Margaret Sullivan u kojoj ćete pronaći sva važnija pravila koja su uvedena u ovoj novini. Ali, u vezi sa prethodnim pitanjem, obratite pažnju na rečenicu u drugom pasusu: “Online ispravke objavljuju se u okviru samog članka.”

Vijeće za štampu Finske je razradilo detaljnija uputstva koja se odnose na ovo pitanje (strana 99). Ukratko, vrijedi ih citirati:

– Mediji ne bi trebali ispraviti lažnu online priču njenim uklanjanjem ili njenom zamjenom s drugom pričom;

– Mediji bi trebali ispraviti priču i jasno napomenuti da je došlo do pogreške u prethodnom članku;

– Mediji bi trebali osigurati vezu između korigiranog članka i članka s greškom.

Greške i nepreciznosti koje se na vrijeme isprave i na mjestu gdje su se pojavile kao da nisu ni postojale. Možemo li i na Analiziraj.ba primijeniti ova pravila?