TUZLA-KVARC I MEDIJI: RADNICIMA JE RAT BIO BOLJI

Autor/ica 👤tačno.net 16.5.2016. u 13:02

Povezani članci

Radnici propale tuzlanske firme proživljavaju agoniju, koja baš i ne uznemirava ovdašnje medije. Koji su, kao nikada ranije, otkrili čari “profesionalnog” i “neutralnog” pristupa

Piše: Nidžara Ahmetašević, analiziraj.ba

Prošao je još jedan Praznik rada u Bosni i Hercegovini, bez radničkih protesta. Bez bilo kakvih protesta. Ni online mediji nisu se mnogo trudili da podsjete na položaj radnika u BiH, nisu govorili ni o nezaposlenosti, nisu govorili ni o protestima radnika u drugim zemljama… A više od milion ljudi protestovalo je samo u Francuskoj, buneći se protiv novog zakona o radu. Bio je to još jedan dugi praznik kada nismo ništa radili, kako bogatim zemljama to i dolikuje. U svojoj kolumni, Senad Avdić piše o Prazniku rada “u zemlji u kojoj su rad, radnička klasa, proizvodnja… prognani kao ‘ideološki relikt’ i potencijalni neprijatelj. (‘Industrijalizacija plus elektrifikacija jest jednako socijalizam’, Lenjinova je doktrina). I u kojoj, dvadeset godina od zavođenja demokratije, tržišta rada i kapitala, dominantnu privrednu granu predstavlja izgradnja vjerskih i trgovačkih centara.” Po pravilu – inozemnih…

Priča o radnicima Tuzla-Kvarca koji su, samo nekoliko dana prije Prvog maja, iskopali sebi grob, a onda se popeli na silos prijeteći da će izvršiti samoubistvo, nestala je tokom praznika. Nije bilo ni radnika Konjuha, Dite, Feroelektra, rudara… Jednostavno, radnici i rad nisu dovoljno zanimljiva tema da bi zauzeli prostor u online medijima koji se baziraju gotovo pa isključivo na kratkim vijestima uglavnom ni o čemu, ako nisu o tome gdje su i šta rade naši političari i diplomatski kor. Uz poneku pozitivnu priču o tome kako, u skladu sa Reformskom agendom, svaki dan ima sve manje nezaposlenih, a zemlja samo što nije doživjela ekonomski procvat.

U međuvremenu, skoro 10.000 ljudi potpisalo je online peticiju kojom se skreće pažnja na činjenicu da je firma Tuzla-Kvarc došla u nemilost tamošnjih vlasti nakon što su radnici ukazali na korupciju. Svi potpisnici peticije imali su mogućnost i da je pošalju na e-mail adrese domaćih vlastodržaca na kantonalnom, federalnom i državnom nivou. O peticiji i pritisku na vlasti, informaciju je prenijelo Oslobođenje na svom portalu. No, malo se čini pretjeranom tvrdnja da je “nastala pometnja” u institucijama “jer su e-mail adrese zvaničnika i institucija blokirane ogromnom količinom pisama koja stižu sa svih strana. Dežurne službe preko prvomajskih praznika su organizovane da brišu e-mailove kako bi oslobodili pretrpane inboxe, jer će doći do pometnje u državnim poslovima i protokolu zvaničnika”. Nažalost, samo su prenijeli vijest bez da su provjerili ono što piše, što je također često u našim medijima. No, među rijetkima su koji su obratili pažnju na ovu anketu.

Drastični potezi

Danima prije, izvještavanje o štrajku radnika Tuzla-Kvarca uglavnom se svodilo na senzacionalizam. Dok su štrajkovali glađu, što je trajalo 20 dana, tek ste ponegdje mogli naći vijest o njima. Naprosto, čini se da je štrajk glađu radnika u BiH toliko redovna i normalna pojava da ne zaslužuje medijski prostor. Onda su jednog dana mediji objavili kako su se radnici nakon štrajka glađu odlučili na “još drastičniji potez”. Tog dana je grupa radnika iskopavala sebi grobove. Naravno, našao se prostor za ovu vijest u domaćim medijima, ali su izvještaji više ličili na priču iz cirkusa nego na priču o zanemarenim ljudima i korumpiranoj vlasti. Potom se grupa radnika popela na silos prijeteći samoubistvom. Medijima je ovo bila poslastica, ali ponovo se nisu odmakli puno od senzacionalizma, a imali su priliku da nam ispričaju ozbiljnu priču o ljudima čiji životi su na ivici zbog situacije u kojoj se nalaze njihova firma, kanton, entitet, država… A sve zahvaljujući lokalnim moćnicima, koji gotovo da nisu ni spomenuti u većini medijskih izvještaja. Izuzev kada je gradonačelnik Tuzle odlučio da nađe način da izdvoji dio novca iz Tekuće rezerve gradskog budžeta te ga preusmjeri u svrhu jednokratne pomoći za 35 uposlenika firme. Ukupno je izdvojeno, obavještavaju nas mediji, 8.750 KM, odnosno po 250 KM svakom uposleniku. Problem nije riješen, ali se otvorilo bezbroj pitanja, no nijedno nismo našli u ovdašnjim online medijima.

Potpisan je i protokol, koji bi, valjda, trebao riješiti problem ove firme, mada se više čini da će protokol, kao i odlika gradonačelnika, stvoriti prostor u kojem će ova tema nestati iz medija kao i svi drugi štrajkovi gladnih radnika u BiH.

Jedan od radnika je dramatični dan u Tuzli opisao riječima: “Bolje je sedam dana u ratu nego jučerašnji dan.” Strašno je da je neko u javnom prostoru bilo koje zemlje na svijetu izgovorio ovakvu rečenicu, a još bi strašnije trebalo biti ako je izgovorena u vašoj neposrednoj blizini, opisujući i situaciju u kojoj kao da se svako od nas nalazi. Najstrašnije je kada tu rečenicu gotovo niko ne čuje.

Nema pitanja

Radnički protesti traju već godinama u BiH. Već smo na Analiziraj.ba pisali o tome kako malo prostora posvećuju mediji tim štrajkovima. Često i kada je dat prostor, nema analiza, nema pitanja, slika koju dobijemo je nepotpuna, a novinari kao da vagaju da li biti na strani radnika, vlasti, vlasnika, ili baš u tom trenutku, kao nikada, postati “profesionalan” i “neutralan”. I tako gube priliku da senzibiliziraju javnost za problematiku radnika i, u krajnjem slučaju, sugrađana, koji se bore za golo preživljavanje. Taj površan pristup, izbjegavanje teme, ili što je najgore, senzacionalizam u izvještajima o ugroženim kategorijama stanovništva, na kraju ubija svaku mogućnost za rađanje i opstanak solidarnosti. I zato, kada štrajkuju radnici, mi ih samo posmatramo, kao i mediji. Eventualno im posvetimo malo pažnje, krajem oka, pravimo se da ne znamo ko je tu kriv, ko je tu žrtva, i nastavimo dalje, kao da nas se ne tiče.

Rezultati su pogubni. Jer sutra svako od nas, ako već to nismo, u ovakvoj zemlji, s ovakvim vlastima, može se naći da i sam postane dio neke “ugrožene kategorije”. I nikoga neće biti da se solidariše s nama. Naravno, jedinu korist imaju oni koji su krivi za ovu mizernu situaciju u kojoj se nalazimo.

To se upravo sada dešava novinarima. Ne postoji granski sindikat za novinare u ovoj zemlji, udruženja koja postoje ne bore se za prava medijskih radnika, veliki broj medija direktno radi bilo za političare, partije, tajkune, a tek rijetki za javnost. Plate novinara su često tek simbolične. Nije mali broj medija koji dio plata isplaćuju u kuponima koje radnici mogu koristiti u određenim prodavnicama. Ogroman broj novinara nema plaćeno socijalno, zdravstveno, nikakvo osiguranje… Reklo bi se da nismo daleko od radnika koje tako s visine posmatramo kao da se njihova priča tiče samo njih.

Ali nisu samo novinari problem. Čini se kao da veći dio stanovništva ima iste probleme, ali nismo u stanju da se solidarišemo jedni s drugima. I taj nedostatak solidarnosti nas uništava. Solidarnost postoji samo između onih koji su nas doveli u ovakvu situaciju, čini se. A ovakvi mediji im idu u korist i pomažu da opstanu na vlast.