U SUPROTNOM, VIDIMO SE NA SUDU

tačno.net
Autor 18.6.2015. u 16:09

U SUPROTNOM, VIDIMO SE NA SUDU

Javni pritisak, objavljivanje skrivenih informacija pa i tužbe sudu najbolji su način da se vlasti natjeraju na odgovorno i zakonito ponašanje

 Piše: Mehmed Halilović, analiziraj.ba

Donošenje Zakona o slobodi pristupa informacijama (ZoSPI) u Bosni i Hercegovini od samog početka pratile su dvije zablude. Političke i novinarske. Dio političara i poslanika u Parlamentu mislio je da je ovo “pravi zakon” koji će ih konačno zaštititi od novinara. U to vrijeme, prije 15 godina, slušao sam jednu kantonalnu ministricu koja je na okruglom stolu posvećenom ovoj temi, rekla: “Sad nas zovu i danju i noću, a ubuduće moraće pisati pismeni zahtjev i sačekati 15 dana da dobiju odgovor.”

Ali u trenutku kad je napravljen prvi prijedlog Zakona, koji su najvećim dijelom radili strani i neki domaći eksperti, ni novinari nisu sasvim razumijevali šta on donosi. Potvrdu toj ocjeni mogao bih dati iz vlastite prakse ombudsmena za medije. Prvih nekoliko mjeseci nakon što je Zakon stupio na snagu i tek što je Institucija ombudsmena Federacije počela primati žalbe građana i organizacija koje nisu dobile tražene informacije, novinari su prednjačili po broju žalbi.

Novinari i političari su se oslobodili te zablude kasnije. Što se političara tiče, moglo bi se reći da je to bila sretna okolnost. Možda je baš ta zabluda bila ključna činjenica što su ovi zakoni na sva četiri nivoa u BiH (na državnom, u oba entiteta i u Brčko Distriktu) usvojeni bez odlaganja. Koliko znam, to su jedini zakoni koji su prošli tako glatko i nisu zapeli u poslaničkim i političkim nadmudrivanjima.

Zašto je važno da su se novinari oslobodili početne zablude?

Nekoliko je razloga tome. Prvi je ključni – to nisu zakoni za novinare, već za sve građane, bez razlike, kao i za sve organizacije… Ta činjenica ovim zakonima daje demokratski legitimitet, a javnim vlastima, na koje se oni odnose, najviši stepen odgovornosti. Novinari i mediji nijednom se riječju ne pominju u ovim zakonima u BiH (za razliku od Srbije i Hrvatske). To dakako ne znači da su novinari isključeni. Naprotiv. Ali oni nemaju nikakve posebne privilegije. Zašto? Pravo na pristup informacijama autentično je ljudsko pravo i mora podjednako vrijediti za svakoga.

Kakva su, dakle, iskustva novinara u primjeni ovih zakona? Premda u posljednje vrijeme nisu rađene ozbiljnije analize, djelimičan uvid i vlastita opažanja mogu pružiti neki odgovor.

Prva je činjenica najuočljivija. Novinari nisu u kategoriji profesija i organizacija na prvom mjestu po broju zahtjeva za pristup informacijama. Da dodam, ne treba ni da budu. Novinari se u principu pozivaju na ove zakone gotovo isključivo u obradi istraživačkih tema i ne mogu se na njega oslanjati u svakodnevnom poslu. Iz vlastitog iskustva znam da su po broju zahtjeva i kod nas, kao i u svijetu, već odavno najbrojniji obični građani, što je dobro, potom nevladine organizacije i udruženja građana, advokati i drugi.

Ali, novinari bi mogli da budu na prvom mjestu onih koji koriste/objavljuju informacije dobijene na ovaj način. Ovi zakoni, naime, obavezuju javne vlasti na proaktivno djelovanje i objavljivanje informacija na web stranicama i bez pismenog zahtjeva. Pretraživanje njihovih internetskih stranica postaje dragocjeni izvor informacija. Nekoliko minuta pažljivog iščitavanja na webu svakako je dragocjenije nego nekoliko sati na sastancima, konferencijama ili press brifinzima.

Takođe, građani i nevladine organizacije najčešće ustupaju medijima dobijene informacije da ih objave jer je to najbolji način da se pravi javni pritisak na vlast i doprinese promjenama. Ta je praksa odavno prisutna u svijetu. Kod nas to redovno praktikuje uglavnom TI (Transparency International), CCI (Centri civilnih inicijativa) i CPI (Centar za zastupanje građanskih interesa).

Iako je istraživačko novinarstvo još u povoju u BiH, uočljivo je da danas praktično i nema istraživačkih tema u domaćim medijima bez informacija i dokumenata dobijenih na način predviđen u zakonima o slobodi pristupa informacijama. Premda u tome najviše prednjači CIN (Centar za istraživačko novinarstvo), to je vrlo vidljivo i u temama koje obrađuju i drugi mediji – FTV, Birn, Žurnal… Nijedna istraživačka priča koju je CIN objavio nije napisana bez pozivanja na informacije i dokumente dobijene na ovaj način.

Nekoliko je razloga zašto je to bitno. Premda je dobijanje informacija i dokumenata i na druge način korisno i prihvatljivo uz određene uslove (preko povjerljivih izvora, prije svega), na ovaj je način ono najsigurnije jer je to zakonska obaveza javnih vlasti. Objavljivanje faksimila dokumenata, slika, ili elektronskog materijala publici kojoj je to namijenjeno pruža dokaz autentičnosti i uvjerljivosti. Ali, to je za medije i novinare ujedno i najbolja “izlazna strategija“ u slučaju tužbe za klevetu. Prvo, vrlo je vjerovatno da tužbi neće ni biti uz tako dokumentovanu priču i, drugo, ako ipak i bude – odbrana će biti lakša i uspješnija.

Ove sugestije, znam, djeluju vrlo optimistično i odudaraju od realnosti. Slažem se, uglavnom. U realnom svijetu, pogotovo kod nas, stvari se ne odvijaju kako su to zakoni odredili i kako mi to želimo. Znam da vlasti koriste razne izgovore da ne urade ono na što ih zakoni obavezuju i da uskrate informacije koje medije i javnost najviše zanimaju. Nerijetko se događa i da daju lažnu informaciju da bi sakrili pravu. Ili da pošalju informaciju koja nije ovjerena u njihovom protokolu, na koju se i ne možete osloniti. Ko bi tek zaboravio afere o platama poslanika i političara, ili igre skrivalica njihovih imovinskih kartona…

Naredni primjer mogao bi se nazvati vrhuncem birokratskog bezobrazluka. Naime, na jednoj od konferencija o primjeni ZoSPI u BiH, održanoj u Sarajevu u maju 2013. godine, izvršni direktor CPI-a Damir Mehmedbašić rekao je da su na zahtjev za dobijanje informacije o utrošku novca i o finansijskom planu od Direkcije za puteve RS dobili ovakav odgovor: “Ne možemo dostaviti tražene informacije jer nisu u interesu javnosti”(!).

Realnost nije ohrabrujuća, ali, za utjehu, nije ni kod drugih. Nije ni u SAD-u, u zemlji koja je prva u svijetu dobila ovu vrstu zakona (1966) i koja ima najbogatije iskustvo. I u SAD-u novinari smatraju da odnos federalne vlade primjenu zakona čini “beskorisnim”.

Treba li zbog toga odustati od zakona o slobodi pristupa informacijama i traženja informacija na ovaj način? Nikako. Upravo obratno: treba još više zahtjeva i još više objavljenih informacija o tome. O pozitivnom, kao i negativnom ishodu. Pogotovo o negativnom. Kad vlasti odbiju da odobre pristup, bilo da su zahtjeve uputili građani, nevladine organizacije ili sami novinari, najbolji je lijek – to objaviti. Javni pritisak je najbolji put da se vlasti natjeraju na odgovorno i zakonito ponašanje.

Ali postoji još jedan recept. Tužba sudu. Tužba u upravnom sporu se podnosi kantonalnim sudovima u Federaciji i okružnim sudovima u RS-u. Ovaj put je nešto složeniji i podrazumijeva neke sudske troškove (koji se vraćaju u slučaju pozitivnog rješenja suda). Ali kad su u pitanju važne informacije koje vlasti kriju, to je onda jedini način da ih sudovi prinude da skinu veo tajnosti i da omoguće pristup. Za primjenu svakog zakona, pa i ovog, sudska praksa je od presudnog značaja.

Ko je do sada u BiH tužio javne vlasti? Opet je to TI, koji je u prošloj godini podnio 32 tužbe, od kojih je 17 dobio, jednu izgubio, dok su ostali upravni sporovi još u toku. CIN nije imao ni približno toliki broj tužbi, ali je sve, osim jedne, dobio.

Upornost se isplati, zar ne? Sami zakoni ne znače mnogo ukoliko mogućnosti koje nude nećemo koristiti.

Za dodatne informacije preporučujem publikaciju CIMA (Centar za međunarodnu pomoć medijima).

tačno.net
Autor 18.6.2015. u 16:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija