VERBALNI DELIKT U NJEMAČKOJ: OSTAJE ILI NESTAJE?

Povezani članci

• TV1 I HAYAT: KAKO PRISTUPITI SAMOSPALJIVANJU?
• FTV I BHT1: ZAŠTO JAVNOM SERVISU NISU VAŽNE MRTVE BEBE?
• RTRS I BNTV: GDJE JE NESTALA SUNČANA STRANA ULICE?
• FACE TV I ATV: KONTROVERZNA POSJETA I TRADICIONALNO SRPSKO GOSTOPRIMSTVO
• BORO KONTIĆ: RADIO JE BIO MOJA VELIKA PRIČA. OD NJE NIJE OSTALO NIŠTA!
• AL JAZEERA I N1: IZMEĐU PREŠUĆIVANJA I PRENAGLAŠAVANJA

Slučaj je počeo kao njemačka satira, nastavio kao međudržavni tursko-njemački problem, eskalirao u prvorazrednu njemačku političku svađu i konačno stigao pred njemačko pravosuđe

Piše: Mehmed Halilović, analiziraj.ba

Zašto turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ima kratak fitilj trpeljivosti za kritiku i satiru? Pravo pitanje zapravo i nije zašto ima, nego zašto to ne može sakriti. Nije on jedini s tom osobinom, ali je među rijetkim šefovima država koji danas od toga pravi stotine i hiljade sudskih procesa u vlastitoj zemlji.

Tu svoju osobinu dosad je demonstrirao na mnogo načina. Otkako je nominalni šef države, pred sudovima u Turskoj se u nepune dvije posljednje godine vodi gotovo dvije hiljadekrivičnih postupaka zbog uvrede predsjednika Republike. Turski ministar pravosuđa Bekir Bozdag izjavio je u Parlamentu da su to “psovke i uvrede” koje “niko ne može ni da pročita a da ne pocrveni”. Optuženi su novinari, blogeri, karikaturisti, umjetnici, građani, čak i učenici srednjih škola. Neki su novinari i u zatvoru.

Kad bi se tome dodali i sudski procesi protiv novinara, opozicije i blogera u vrijeme dok je Erdogan bio premijer, taj bi broj bio uvećan za još nekoliko hiljada. Takođe, sve je više i stranih novinara kojima je, zbog ovih ili onih razloga, onemogućen ulazak u Tursku.

Inspiracija za njemačke satiričare

Turski predsjednik ne trpi kritike i uvrede ni kad su izrečene van granica te zemlje. Posljednji takav primjer upravo ovih dana vidimo na relaciji Turska – Njemačka. Slučaj je počeo kao njemačka satira, nastavio kao međudržavni tursko-njemački problem, eskalirao u prvorazrednu njemačku političku svađu i konačno stigao pred njemačko pravosuđe.

Turski je predsjednik zapravo već mjesecima nepresušna inspiracija za njemačke komičare i satiričare. I, kao po pravilu u takvim slučajevima, što oštrije turska vlada i on reaguju – više je i satiričnih priloga o njemu. Jedan od najpopularnijih TV voditelja i komičara, Jan Böhmermann, otišao je najdalje u tome i izazvao pravi međudržavni spor i, na kraju, izložio sebe riziku da završi u zatvoru.

Skandal je počeo s gotovo bezazlenom parodijom o Erdoganu i pjesmom koju je 17. marta ove godine prikazao njemački televizijski kanal NDR. Gledajući snimak, moglo bi se zaista kazati da se radi o, na Zapadu uobičajenoj, političkoj parodiji – pjesmi s autentičnim slikama djelovanja represivnog režima u Turskoj. Međutim, turska vlada nije prihvatila službeno obrazloženje da je to “samo satira” i njemačkom ambasadoru u Ankari uručen je službeni demarš.

Kao reakciju na demarš, satiričar Jan Böhmermann je napravio animiranu “predstavu” i objavio je 31. marta na drugom kanalu televizije ZDF s namjerom, kako je objasnio, da “Erdoganu pokaže kako izgleda prava i istinska uvreda, a ne pjesmica u kojoj se Erdogan ismijava kao i bilo ko drugi”. U toj “pjesmi” on kaže da “svi od Ankare do Istanbula znaju da je Erdogan homoseksualac”, da “ima seksualne odnose sa kozama i ovcama”, kao i da “gleda pedofilske porniće dok vrši represiju nad manjinama, udara Kurde i bije hrišćane”. I, konačno, Böhmermann ga uspoređuje sa poznatim austrijskim manijakom Josephom Fritzlom koji je 24 godine u podrumu držao i silovao vlastitu kćerku. Snimak koji se vidi na YouTubeu prate titlovi na turskom.

Nije pomoglo ni izvinjenje

Nova reakcija Ankare bila je očekivano burna. Televizija ZDF je ubrzo uklonila video sa svoje internetske stranice, s objašnjenjem “da pjesma nije u skladu s etikom kanala”, i uputila izvinjenje. Ali bilo je prekasno…

Slučaj je poprimio ozbiljne političke dimenzije, jer je Ankara zahtijevala krivično suđenje satiričaru Böhmermannu u Njemačkoj, ili njegovo izručenje Turskoj i suđenje u toj zemlji. O cijelom postupku morali su se izjašnjavati i njemačka kancelarka Angela Merkel i njen kabinet, koji se podijelio, jednako kao i javnost u Njemačkoj.

Nastavak priče vjerovatno već znate: Angela Merkel je drugu “pjesmu” Jana Böhmermanna nazvala “namjernom uvredom” i, uprkos kritikama opozicije i dijela novinara, odobrila državnom tužiocu da povede krivični postupak. Istovremeno, Jan Böhmermann je dobio policijsku zaštitu i otišao četiri sedmice na odmor. U međuvremenu je njemačkom sudu stigla i privatna tužba predsjednika Erdogana protiv Böhmermanna.

Zakon iz Bismarckovog vremena

Malo ko se može sjetiti kad je u Njemačkoj zadnji put vođen krivični postupak za uvredu i klevetu protiv novinara. Naravno, i u Njemačkoj je bilo na desetine i stotine parničnih postupaka za klevetu i uvredu, ali u zadnje tri decenije nijedan krivični. U najvećem dijelu Evrope uvreda i kleveta su djelimično ili potpuno dekriminalizovane. Bosna i Hercegovina u tome prednjači, istina ne svojom zaslugom, jer je to učinila prva na Starom kontinentu i to na vrlo radikalan način.

Njemačka – nije. I ne samo Njemačka. Kako se to dogodilo? Dekriminalizacija nije izvršena ni u Francuskoj, Italiji, Norveškoj, Austriji, na Kipru… Sve do danas kleveta je ostala u njihovim krivičnim zakonima (KZ), iako su u sudskoj praksi, gotovo bez izuzetka, primjenjivani parnični postupci za naknadu štete. Plaćanje novčanog obeštećenja bilo je i ostalo najviše što su tužioci mogli dobiti i tuženi izgubiti.

Objašnjenje je vrlo prosto: riječ je uglavnom o zemljama u kojima se temeljni zakoni nisu mijenjali desetljećima i stoljećima. Tako i u Njemačkoj. Kad se ovih dana pojavio “slučaj Böhmermann”, otkriveno je da je u pitanju član 103. Krivičnog zakona koji je donesen 1871. godine, u vrijeme kancelara Leopolda von Bismarcka. Posljednji put taj se član KZ u Njemačkoj spominjao kad je reagirala iranska vlada 1987. godine u slučaju satiričara Rudija Carrela, koji se javno izrugivao vjerskom lideru te zemlje ajatolahu Homeiniju. Naravno, bilo je to prije skoro 30 godina, u pitanju je bio Iran u kojem su ajatolasi vodili glavnu riječ i – sudskog postupka nije ni bilo. Ipak, satiričaru je ukinuta emisija koju je vodio. Od 1987. godine, član 103. njemačkog Krivičnog zakona bio je praktično mrtav dok ovog mjeseca nije stigao zahtjev iz Ankare. A on je, dakako, sasvim nešto drugo u odnosu na iranski prije 29 godina. Pogotovo kad se stavi u kontekst aktuelne izbjegličke krize i ovisnosti Evrope od Erdoganovih poteza.

Prema ovoj odredbi KZ-a, za vrijeđanje službenih osoba i predstavnika stranih zemalja predviđena je novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine. Ukoliko je pak uvreda povezana s klevetom – i do pet godina zatvora. Propisano je da je za početak postupka nužna saglasnost njemačke vlade.  Njemačka kancelarka bi vjerovatno bila najsretnija osoba da u KZ-u nije bio taj uslov, ali nije imala veliki izbor. Uz dato odobrenje tužilaštvu, kancelarka je još jedino mogla da najavi da će do kraja mandata ova odredba biti ukinuta.

Je li moguće ucjenjivati Njemačku?

Angela Merkel je nakon odobrenja morala da istrpi nebrojene kritike od opozicije, do novinara i aktivista i organizacija za ljudska prava i medijske slobode, čak i unutar vladajuće koalicije. Vrijedi bar neke od njih citirati, ne da bi se vidjelo s čime se suočavala njemačka kancelarka, koliko zbog različitog gledanja na satiru.

“Ako Böhmermann bude oslobođen, savezna kancelarka će imati jedan novi problem zvani Erdogan. Onda bi tako sud potvrdio da, usprkos tome što je Merkel dala dozvolu njegovom progonu, jedan satiričar može izgovoriti nečuvene stvari protiv velikog osmanskog sultana. A ako, pak, Böhmermann bude osuđen, to će ući u anale kao tzv. ‘Presuda Merkel-Erdogan’. Tako će Njemačka – ne samo od strane Erdogana nego i od drugih partnera – biti smatrana kao zemlja koju je moguće ucjenjivati”, upozorio je njemački Die Welt.

Nordwest-Zeitung je napisao: “Klečanje Angele Merkel nikome ne koristi. Ni optuženom ni tužitelju, a ponajmanje saveznoj kancelarki.”

Braunschweiger Zeitung drži da je razumljivo obrazloženje Angele Merkel: “Zadnju riječ neće imati politika, nego pravosuđe. Jer, čak i zastarjeli zakoni ne mogu od strane vlade tek tako biti proglašeni ništavnim…”.

Süddeutsche Zeitung na stvar gleda na sličan način. “Prebacivanje slučaja na pravosuđe nije klečanje pred Erdoganom, već redovan slijed stvari u pravnoj državi. Slučaj sada dolazi iz oportune u legalnu sferu. I to je u redu. Böhmermannova satira je propala. On je htio Erdoganu dati lekciju iz prava o slobodi mišljenja. Smiju li se u tom slučaju upotrijebiti besramni izrazi, koji su bili krajnje uvredljivi? To sad treba pojasniti pravosuđe”, zaključio je bavarski Süddeutsche Zeitung.

Die Rheinpfalz rezimira: “Dobro je da sada sud odlučuje što satira smije, a što ne. U demokraciji o tome ne odlučuje vlada.”

Kancelarka Angela Merkel je kritikovana i da ima dvostruke standarde. Političari su se prisjetili da je ona 2012. javno branila satiru o ruskom predsjedniku Putinu kao “umjetnost”,  a sad se osobno izvinjavala Erdoganu.

I, konačno, najdosljedniji mi se učinio komentar glavnog urednika Deutsche WelleaAlexandera Kudascheffa od devet tačaka u kojem on spornu satiru naziva glupom i vulgarnom, kojoj je cilj “uništenje žrtve”, iako je turski predsjednik “idealna meta” (zbog onog što radi), s konačnim zaključkom da bi “Merkel bila u krivu što god učinila”.

Presedan u demokratskom svijetu

Jedva da se može prigovoriti zaključku većine njemačkih medija da je bolje da prosudbu o tome da li je nešto satira ili namjerno vrijeđanje, pogotovo kleveta, donese sud nego vlada. Ako već postoji spor, neka se onda odluka prepusti sudu, zakonima i pravnim standardima kojima se garantuju ljudska prava i slobode. Ali, u ovom slučaju problem nije samo u tome hoće li sud donositi takvu odluku, već u tome da li će to biti krivični ili parnični (građanski) postupak. Jer zakon – njemački KZ, kao i turski – omogućava i krivični postupak.

Krivični postupak je danas anahronizam za ovu vrstu suđenja i predstavlja presedan u demokratskom svijetu. Jednako kao što je u ovom slučaju presedan i da je dozvolu za takav postupak morala dati vlada. Problem je, dakle, sam zakon po kojem bi danas satiričar ili sutra neki novinar morali u zatvor dvije, tri, čak pet godina. U nekim zemljama to nisu izuzeci, već pravilo (Turska, Iran, Kina, Sjeverna Koreja…). Da li bi to njemačka javnost danas mogla prihvatiti?

Evropski sud je rješavajući konkretne slučajeve često kritizirao pozivanje na krivični zakon u slučajevima klevete. Ovaj sud je u predmetu Lingens protiv Austrije zaključio da i relativno mala novčana kazna “može proizvesti obeshrabrujući učinak na slobodu izražavanja”.

Sarkozy nije shvatio šalu na svoj račun

U praksi Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava nije bilo puno slučajeva u kojima su predmet spora bili satira i humor. Ovog puta izdvajam jedan takav slučaj (Eon protiv Francuske). U pitanju je opora šala koja se ticala bivšeg francuskog predsjednika (Nicolas Sarkozy), koji je bio uvrijeđen zbog transparenta koji je, na protestu seljaka 2008., nosio jedan od učesnika (Hervé Eon). Na njemu je pisalo “Casse-toi pauv’ con” (Gubi se, jadni kurče). Ali to nije bila Eonova ideja, već upravo fraza koju je Sarkozy nekoliko mjeseci prije toga izgovorio u lice jednom farmeru kad je odbio da se s njime rukuje. Eon je optužen po članu 26. Zakona o medijima iz 1881. godine i izrečena mu je novčana kazna s odgodom plaćanja. Nakon neuspjelih žalbi u zemlji, slučaj je došao u Evropski sud koji je presudio u korist Eona.

Evropski sud nije prihvatio stanovište francuskog zakona o medijima po kojem je predsjednik Francuske “nacionalni simbol”, a ne političar koji je, kao i svaki drugi političar, podložan većoj kritici od ostalih osoba. Sud ističe da je tužiteljeva (Hervé Eon) namjera bila da “izjednači javnu političku kritiku sa šefom države”. Evropski je sud takođe zaključio da bi “kažnjavanje u ovom slučaju imalo obeshrabrujući efekat na satirične forme izražavanja”. Javnost i mediji u Francuskoj su prepoznali Eonovu ideju i tome su se smijali. Šalu jedino nisu shvatili Sarkozy i francuski sudovi. Utoliko gore po njih.