Može li se zaboraviti duhovni zločin crnomantijaša koji su tamjanom i “svetom vodicom” davali blagoslov paravojnim jedinicama tokom ratova u Hrvatskoj i BiH? Nikoga od njih Sinod nije pozvao na odgovornost, niko nije izbačen iz Crkve. Ona se nikad nije odredila prema tim činjenicama, niti većinska srpska javnost.
Možete vi prvoborcima Domovinskog rata za veliku Hrvatsku, nekadašnju Banovinu, do besvijesti podastirati nebrojene dokaze – govore, izjave, transkripte, televizijske snimke – o Tuđmanovim planovima za podjelu BiH ili o zločinima HVO-a i Naletilićeve Kažnjeničke bojne, možete ih podsjećati na bizarnu činjenicu da se koncentracioni logor Dretelj, logor smrti, nalazio manje od sat hoda od kipa Gospe od Međugorja, ali od toga neće biti nikakve koristi.
Ni domaća politička pamet, ni Zapad, ne shvataju da je ključni problem Bosne i Hercegovine kriza njenog identiteta. Kriza smisla države. Država je, u najkraćem, simbioza političkog sistema i ekonomsko-socijalnog knjigovodstva. Ali, smisao ove države nije samo u tome da proizvede što više ćumura, šljiva, vina ili električne energije. Nije ni u njenim jezerima i šumama, u Neretvi, Uni ili Sani.
Slavni poljski reditelj Andžej Vajda snimio je antologijski film na temu socijalističkog udarništva, pod naslovom “Čovjek od mermera”. Film govori o TV novinaru koji rekonstruiše život jednog poljskog udarnika u brzom zidanju i koji usred priče nestaje. Baš kao što
Iako je u sjedištu Evropske unije akumulirano veliko diplomatsko iskustvo, ono nije bilo dovoljno da obuzda euforiju sa kojom je dočekan sporazum premijera Ivice Dačića i Hašima Tačija o statusu kosovskih Srba. Piše: Gojko Berić Događaj je olako proglašen istorijskim
Populističko šibicarenje je svojstveno svim vodećim strankama, pa nije čudo što je povijest njihove vladavine postala povijest neispunjenih obećanja, političkog haosa, ekonomskog nazadovanja, siromaštva i uličnih protesta, povijest etničke mržnje, vjerske zatucanosti i sistemske korupcije. Jednom riječju, povijest katastrofe.
Reći kako su Sarajevo i Beograd ovog utorka zauvijek zakopali ratne sjekire, bilo bi neoprezno. Iako je BiH tuđe dvorište, Srbija je u njega, počev od 90-ih godina prošlog stoljeća, ulazila kako je htjela, najprije tenkovima, a nakon krvavog rata otvorenim političkim, ekonomskim i kulturnim pokroviteljstvom nad Republikom Srpskom, kao Miloševićevim “ratnim plijenom”. To je postalo konstanta vladajuće srpske politike.
Pripadnici nove političke klase, nastale u procesu tranzicije, osigurali su sebi i svojim potomcima pristojan život. Nikada neće biti kažnjeni zbog nezakonito stečene imovine, a intimno vjeruju da će se EU prije raspasti nego što će BiH postati njen član. Nije ta računica bez osnova. Prema mišljenju poznatog slovenačkog ekonomiste Jože Mencingera, Evropskoj uniji najviše prijeti tzv. jugoslavenski sindrom.
Te užasne 1992. godine Dodik nije vidio ono što se vidjelo kroz svaki banjalučki prozor. Ili je te slike nepovratno izbrisao iz svog sjećanja? A to su iste one slike koje je američki novinar Peeter Maass opisao u svojoj knjizi “Ljubi bližnjega svoga”, u kojoj je Banju Luku nazvao “epicentrom etničkog čišćenja” i “najmračnijim mjestom na svijetu”, gradom u kojem su Bošnjaci živjeli “sa istim onim strahom u stomaku sa kojim su živjeli Jevreji u Njemačkoj prije pedeset godina”.
Pravni stručnjaci, politolozi i diplomatski činovnici iz dana u dan pune stranice beogradske štampe zamajavajući čitaoce tekstovima u kojima “s visoka” patriotski prežvakavaju pregovore Beograda i Prištine. O životu – ništa. I pored maratonskog cjenkanja s Albancima, Srbi još nisu
Međunarodnoj zajednici, društvu bez utvrđenog identiteta, konačno je postalo jasno da ovoj zemlji i njenim liderima nije baš stalo do ulaska u EU, jer tome prethode gigantske, teške i bolne promjene, na koje je ovdje malo ko spreman. Zapad je učinio mnogo, ali nije mogao ni htio da učini sve, na čemu je bošnjačka politika insistirala svih ovih godina. Amerika, koja nam je bila najnaklonjenija, diskretno se povlači iz bosanske močvare, dok Francuska više ne pokazuje nikakvo ozbiljnije interesovanje za zbivanja u BiH.
Davno sam se prestao baviti “partizanskim legendama”, znam da one danas malo koga interesuju. Naprotiv, u modi je revizija prošlosti, sa kojom su danas suočene sve zemlje bivše Jugoslavije. Ključna strategija kojom se opravdava ovaj historijski revizionizam sastoji se u žigosanju komunizma kao zla ništa manjeg od onoga kakav je fašizam. Međutim, nisam mogao ostati ravnodušan prema jednoj internetskoj svinjariji i novinskom šlamperaju.
Monodrama Josipa Pejakovića “On meni nema Bosne”, koja je prvi put izvedena u Narodnom pozorištu u Sarajevu prije skoro četrdeset godina, bila je jedna od kultnih u tom žanru u socijalističkoj Jugoslaviji. Odigrana je više od hiljadu i po puta
Očuvanje države i njene relativne nezavisnosti plaćeno je strahovito visokom cijenom. Bila je to cijena tripartitnog mira uspostavljenog po najgorem obrascu – na etničkoj podjeli Ispod bilansa pljačkaške tranzicije na prostoru bivše Jugoslavije crta je davno podvučena. Preko noći su
A siromaštvo je veliko i opako zlo, koje masovno regrutuje pljačkaše, razbojnike i ubice. Zato ih je u tolikom broju. S njima živimo, od njih nas hvata strah, njihovi “podvizi” svakodnevno pune crne hronike. Danis Tanović ne voli tužne priče
I papa je čovjek, smrtan i prolazan poput svih ljudi. Pa u čemu je onda tajna nezapamćenog publiciteta koji je izazvao odlazak Benedikta XVI sa mjesta poglavara Katoličke crkve? U tome što se nešto slično dogodilo još prije punih
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
