Foto: Hayden Bird Epilog svega, makar koliko nekome čudno zvučalo: hladni radijatori, hiljade i milioni smrznutih, gladnih, poniženih i prezrenih, i to, slobodno se može reći, od Triglava pa do Đevđelije. Ko u za ovih „debelih“ dvadeset i nešto godina
Da počnem od početka. U utorak sam imao važan meč u pingpongu. Trebamo ući u višu ligu, ali ostadoh kod kuće da s najmlađim sinom gledam utakmicu i navijam za “kockaste”. Prava zgoda: piva i meza – kao
baki Risti Profa engleskog nam dao u zadatak da svojim riječima, ali bez konkretnog navođenja, opišemo omiljenu boju, a ja, mlad jarac, ni za boje se nisam volio vezati!. Ni za boje, ni ljude, ni za brbljavi
G a z d i, J o v a n u Kad smo se posljednji put čuli rekao je: “Nema veze, vidimo se kad naredni put dođeš u Rajvosa.” Čovjek snuje … Taj naredni put su zameli čađavi
Ocu, Miši, Sandiju Ocu je danas godišnjica. Dvadeset i druga. Umro je na svadbi, stari svat. Usred pjesme. Samo mu glava pala, kraj tanjura sa supom. Plakao sam tada, u mrtvačnici, dugo, gorko, sâm sa njegovim najmlađijem bratom, mojim Jovanom.
“Kako je bilo,” upitam kolegu koji se upravo vratio sa sastanka. “Super”, živahno odgovori jedan od mojih boljih holandskih kolega. “Dogovarali smo se o stvarima o kojima se naredni put, na slijedećem sastanku, ne moramo dogovarati.” Ah, ti Holanđani!
Foto: Rudolf Viček I s njima ja, starohan, što sam se u životu nagledao pobjeda i poraza, a te večeri, kao nekada, na sat i po zaboravio da je u pitanju samo, kako tvrde skeptici, trčanje za “napuhanom mješinom”. Piše:
Za gostovanje (dijela) benda Dubioza kolektiv kod Aleksandra Stankovića saznao sam tek koji minut prije početka emisije. Odmah sam o tome izvjestio par prijatelja. Dubioza mi je u posljednje vrijeme najprijatnije muzičko osvježenje iz naših krajeva. Momci iz Šestićevog Mostar
Kumrovec Mada već prosijedi Brozov pionir, prvi put da idem u njegovo rodno mjesto. Polazimo 15.8., na Veliku gospu. Kao za inat hodočasnicima, kleberi se ateist u meni. No, zar i ovo nije neka vrsta hodočašća, mada zakašnjelog? Mako
Popodne uoči promocije mog “Praškog šamara” prijatno iznenađenje. U dvorištu Lodges se iznenada, opet, pojavljuju Sandra i Predrag. Samo na kafu. Nisu, kažu, mogli doći samo po auto, koje im se u odlasku pokvarilo, a da ne svrate. Kratka,
*** Jezero Prvo veče po dolasku, Goga i Elmir na jednoj od terasica Herzegovina lodges prave sijelo. Među mnogim poznatim licima, neka se niko ne naljuti, izdvajam profesora Đemu Sokolovića, čiji je film sinoć ovdje gledalo puno Ognjište, te
“Evo”, sav oznojen od partije pingponga, ponosito i kao nemarno bacam moju novu knjigu na sto pred prijatelja. B. je ovdje stranac kao i ja. Alohtonac, kako ovdje kažu oni koji nas potajno “ne mirišu”. Prije rata živio je
Kao djeca smo se najviše plašili vještica i duhova. U partizanskim filmovima, na koje smo išli sa školom, strašili su nas ustaše i četnici. Ali to je bilo samo na platnu. Te spodobe su u stvarnom životu davno porazili partizani:
*** Kad smo u Selcetu preko interneta rezervisali apartman, u oglasu je stajalo da je isti od mora udaljen kojih 200 metara. To nije puno, mišljasmo. I nije. Ako nije – uzbrdo. Skoro okomito. Kad smo se prvi put
Mi Bosanci i Hercegovci smo, čast izuzecima!, glupi ljudi. Ta nisu bez vraga najslađi vicevi na cijelom prostoru bivše Juge oni o Sulji i Muji. Bobi i Rudi im – ni do koljena! To mi je prva pomisao kad
Mada nas je Frits, prijatelj, upozorio na kamione, u namjeri da izbjegnemo gužvu na put polazimo već u četvrtak. Ispostavilo se da je bio u pravu. Rijeka kamiona. Sve je u redu dok se drže svoje strane, ali kad se
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
