4 epizode iz Srebrenice

Edin Osmančević
Autor 19.7.2019. u 09:38

4 epizode iz Srebrenice

Foto Tarik Samarah

Srebrenica nas uči i opominje. U Potočarima se ćuti  i moli. I stalno ponavlja jedno te isto pitanje: ”Zašto i da li je moglo drugačije?  Da li smo mogli više učiniti za njih?”

  1. juli 2019.

Juli je nakon 1992., nekako, specijalan mjesec. Osjećaj tuge, bola i  žaljenja pomješan sa osjećajem sreće da ćemo se ponovo naći u Potočarima, u dolini tišine i nišana. Opet smo na putu za Srebrenicu, više i nije važno koji put. Znam da ću ovamo dolaziti dokle god me noge nose jer Srebrenica je odredište gdje se stalno ponavljaju ista pitanja na koje je nemoguće dati  razumne odgovore.

Naoružan strpljenjem, pred let za Tuzlu, čekamo na Wizzair koji nakon jednog sata kašnjenja konačno slijeće u Geteborg. U avionu srećem Husniju Zildžića koji sa porodicom i troje lijepe djece putuje za Tegare, selo naodmak Srebrenice. U avionu mi u jednom dahu prepričava kako je kao, tada 20 godišnji mladić nakon osmodnevnog tumaranja, uspio da se probije iz Srebrenice ka Tuzli.  Govori o nesnošljivoj gladi i žeđi kojim je bio izložen na putu spasa i pukoj sreći da je kao jedan od malobrojnih uspio da preživi. Sutra će zajedno sa dvije lijepe kćerke krenuti istim tim putem od Nezuka ka Srebrenici.

Slijećemo na tuzlanski aerodrom. Pilot aterira kao kamikaza, avion se prizemljuje kao da vozi krompir a putnici valjda oduševljeni što su prežvjeli, ushićeno pljeskaju.  Bosna k’o Bosna, lijepa i nepredvidiva, divlja i prkosna. Nebo ljubi zemlju, strašan pljusak i grad doboša po krovu našeg auomobila dok se polako vozimo ka Srebrenici.

Ubrzo kiša prestaje. Dok uranjamo u noć, nijema tišina  i noćna svježina briše tragove velikog nevremena. Uživamo u krivinama na putu od Zvornika ka Bratuncu, pozdravljamo šume i njene krajolike  i zelenu  Drinu, naše stare poznanike.

  1. juli

Rano ustajanje i spremamo se za polazak.  Pijemo jutarnju kafu i krećemo iz Bratunca ka Srebrenici i dalje prema Žepi. Put je makadamski, kamen ječi pod točkovima Azizovog Volkswagena. Susrećemo dobro poznata lica sa prethodnih marševa. Naše Mostarce, Travničane, Sarajlije mještane Krivača, i drugih mjesta. Prilaze nam Mirsad, Ajla, Teo, Hoja, Mujo i mnogi drugi. Lijepo je opet sresti ljude koji su došli da odaju pijetet žrtvama genocida. Postali smo nešto više od dobrih prijatelja, gotovo familije. Svi znamo zašto smo ponovo na istom mjestu kao i prethodnih godina. Od Zlovrha nastavljamo marš do spomenika podignutog kao znak sjećanja na 12 poginulih doktora, pilota i članova posade helikoptera koji se nesretnim slučajem srušio 7. maja 1995. godine u humanoj misiji da pomogne ranjenim.

Nastavljamo dalje  ka rejonu Crnog potoka, Bobovom dolu i Podravanju gdje se nalazi veliki rudnik boksita. Slušamo preživjele i njihove strahote i muke kroz koje su prošli. Ali i neiscrpni bosanski humor koji im je pomogao da prežive jedno teško iskušenje.

Stižemo prije kiše u Ljeljen do. Vojnički grah nas okrepljuje. Kiša ponovo dobuje po šatorskim krilima. Noć se spustila. Glasovi ljudi su zamukli.

  1. juli

Kiša pada kao luda. Magla se nadvila nad visove oko Srebrenice signalizirajući da će kiša dugo potrajati. Ustajemo rano prije pola 6 premda je polazak predviđen u 9 sati. Polako napuštamo logor. Čini se da ni kišne kabanice ne pomažu, mokri smo do gole kože ali i odlučni da nastavimo put dalje.

Nakon 5 sati marša konačno se očitavaju obrisi Srebrenice. Zaustavljamo se na spomen obilježju i historijskom času koji drži kustos Azir Osmanović. Svjedoci smo sramnog ponašanja pripadnika holandskog bataljona koji ništa ne čini kako bi zaštitili bespomoćno i izbezumljeno stanovništvo. Koristimo priliku kako bi vlažnu odjeću zamijenili suhom i okrepljujemo se sendvičima koje smo ponijeli. Istovremeno i kiša prestaje padati kao da nam želi reći da smo dobrodošli u Srebrenicu.

Ulazak kolone u Srebrenicu je nešto što se doživljava, teško je opisati sve te osjećaje koji nas obuzimaju. Ponovo se pitamo je li moglo biti drugačije? Koliko ljudski um treba da bude pomračen da počini tolike zločine. Čini se da i najčvršće srce zaplače.  Zaustavljamo se pored igrališta obližnje škole na kome je samo od jedne granate 12. aprila 1993. poginulo 74 civila, preko 100 ranjeno, najviše djece.

Na ulazu u Memorijalni centar u Potočarima simbolično se spajamo sa kolonom iz Nezuka. Prilaze atletičari, motobajkeri… Nepregledna rijeka ljudi od preko 6 hiljada u tišini sa pogledom uprtim ka dolini nišana kao da želi reči: ”Nećemo vas nikad zaboravit! Niti genocid koji je počinjen u Srebrenici!” Ponovo suze naviru na oči…..

  1. juli

Od rane zore neprekidne rijeke automobila, autobusa i ljudi hrle na lokalnom putu iz Bratunca ka Srebrenici. 33 šehida će ovog puta biti ukopano. Nakon vjerske molitve tabuti se prenose na mjesto ukopa gdje ih čekaju porodice. Njihove duše su našle svoj smiraj!  I ponovo suze naviru dok obilazimo njihove mezare.

Umjesto zaključka

Srebrenica nas uči i opominje.  U Potočarima se ćuti  i moli. I stalno ponavlja jedno te isto pitanje: ”Zašto i da li je moglo drugačije?  Da li smo mogli više učiniti za njih?”

Genocid u Srebrenici je zločin planetarnih razmjera. To cijeli svijet zna osim našeg istočnog susjeda i predstavnika manjeg bh. entiteta koji, u stvari, to i ne žele da znaju. Svijedoci smo vremena u kome se on može ponoviti od istih onih koji ga i danas negiraju, i to bez ikakvih pravnih posljedica! Zato moramo stalno opominjati i  trajno obilaziti!

Edin Osmančević
Autor 19.7.2019. u 09:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija