Ante Jurić Marijanović: Koji si ti Srbin

Ante Jurić Marijanović
Autor 22.10.2019. u 13:10

Izdvajamo

  • Svaka povezanost sa stvarnim licima je namjerna. Svaki osjećaj nelagode trebao bi vas podstaći na razmišljanje i istraživanje. Samo ono što ne osvjestimo, može nas na kraju dovesti do propasti.

Povezani članci

Ante Jurić Marijanović: Koji si ti Srbin

Biti Srbin u Hrvatskoj nije samo stvar obiteljske pripadnosti, niti ličnog odabira pojedinca, biti Srbin u Hrvatskoj je, kako vidimo, ponižavanje, degradacija ličnosti, ugroza pojedinca na najnižem nivou. Bilo je nekada i danas je. A kako će biti sutra?

Piše: Ante Jurić Marijanović

Hrvatska, Zagreb, 1998. godina, sunčano i vruće ljeto

„Ne treba nam toliko puno love. Stari od Alena će nas voziti, sigurno nam neće uzeti ništa za bengu, ima on keša, gazda je picerije, i takav je tip. Bar mi se čini. A hoće i on pogledati koncert. Stara je garda, volio bi sigurno vidjeti Metallicu“, govori Ivan.

„Onda nam ostaje za kartu 2 glave, treba popit nešto tamo, jebiga, opet nije jeftino“, odgovara Marko.

„Pa ne može biti džabe čovječe! Pa ideš gledati Metallicu! Dovoljno je kaj se nećemo handrit sa prevozom, i starci će nas svakako pustiti kad čuju da Alenov stari ide“, uporan je Ivan.

„A jebiga, gle, slušam Metallicu duže nego ti, i fakat mi je stalo. Ali nemam sada para. Ne znam, dolazi ljeto, znaš da sam maloj obećao da idemo zajedno….“, odgovara mlako Marko.

„A jesi Srbin! Ne mogu vjerovati. Da ćeš ti izdati od svih to fakat ne mogu vjerovati.“ Ivan je razočaran….

„Ja Srbin! Čuj ti njega! Nakon svega što sam napravio za tebe, ti meni tako! Jebi se, znaš, nije ok…Nikad nisi imao curu i ne znaš kako je to….“

Ivan i Marko su tinejdžeri u Zagrebu devedesetih. Dva gimnazijalca, roditelji su im živi, rade, nemaju obiteljskih tragedija vezanih za rat. Pripadnost stranci i ostrašćeni nacionalizam njima su strani. Nemaju problema sa Srbima, rekli bi oni za sebe.

Hrvatska, Zagreb, 1941. godina, sunčano i vruće ljeto

„Ako je muž pravoslavac, a žena katolkinja, i djeca su pravoslavci, onda cijela obitelj može ostati samo ako se muž lično ne bavi protuhrvatskim političkim aktivnostima i ako nije previše ekonomski uspješan, što bi ga činilo opasnim“, čita Petar proklamaciju, potpuno zbunjen i u šoku.

„Šta nam to znači Petre? Šta da radimo????“, usplahireno će Jasna.

„Ne znam, ne znam….Čekaj, ima objašnjenje dole, nekakav tumač…“ Petar je i dalje potpuno zbunjen…. „Dobro je, nije toliko kritično, nisam toliki Srbin, može se popraviti sudeći po ovome što pišu poslije…Nisam činio zla prije, ne smijem u budućnosti, a pare i imovinu, sve ćemo im dati, samo da nas puste na miru.“

„Dragi moj, pa kako ćemo živjeti? Da bježimo? Šta da radimo?“, Jasna je još više uznemirena.

„Samo da se smirimo, proći će ovo, ne smijemo sada dizati tenziju.“

Čuje se snažno kucanje na vratima. „Otvarajte, policija Nezavisne države Hrvatske.“

Petar je spreman odreći se svega – i podrijetla, i imovine, i naslijeđa, samo da spasi goli život. U tim trenutcima jedino ga to i može spasiti – odricanje od srpstva – koje je javno proglašeno zlo u tom razdoblju, na području pod kontrolom Nezavisne Države Hrvatske.

Hrvatska, sunčano i vruće ljeto, današnje vrijeme…

„Zaklat ću te ako se udaš za tog Srbina!“, strogo viče otac Ante.

„Tata, ali on nije Srbin, on je pošten čovjek, nogometaš, ima uspješnu međunarodnu karijeru, igra za našu reprezentaciju….“, odgovara uplakana Antonia.

„Dobro si me čula! Ako odeš za tog Srbina, nemoj mi dolaziti na oči! Ništa drugo me ne zanima…“, još se više razbjesnio Ante.

Galama je postala toliko intenzivna da su susjedi pozvali policiju. Nedugo zatim došli su predstavnici PU Zadarske i priveli Antu zbog prijetnji smrću koje je uputio vlastitoj kćeri.

„Točno je da se moj otac zove Jovo, ali tvrdim da on sa srpstvom nema veze. On se izjašnjava kao Hrvat, ali je pravoslavne vjere. Točno je i da je moja majka Hrvatica, katolkinja Brkljača iz Raštevića“, objašnjava podrijetlo svoje loze Danijel.

„Pa onda još jednom ako netko nije razumio: Ne znam koliko puta moram reći da sam Hrvat i katolik. Hrvatska je moja domovina i Zadar je moj grad, u kojem sam rođen. Uostalom, kršten sam u katoličkoj crkvi, imam sve katoličke sakramente.“

Danijel je vrlo uspješan nogometaš, međunarodno piznati golman. Njegov otac Jovo nije bio pripadnik srbočetničkog agresora, kako se često definira vojska Jugoslavenske narodne armije na TV kalendaru Hrvatske radio televizije, ili vojska Republike Srpske Krajine.

Biti Srbin u Hrvatskoj nije samo stvar obiteljske pripadnosti, niti ličnog odabira pojedinca, biti Srbin u Hrvatskoj je, kako vidimo, ponižavanje, degradacija ličnosti, ugroza pojedinca na najnižem nivou. Bilo je nekada i danas je. A kako će biti sutra?

Svaka povezanost sa stvarnim licima je namjerna. Svaki osjećaj nelagode trebao bi vas podstaći na razmišljanje i istraživanje. Samo ono što ne osvjestimo, može nas na kraju dovesti do propasti.

Ante Jurić Marijanović
Autor 22.10.2019. u 13:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija