Anegdota iz prošlog života: Goropadni Halim iz srednje škole i tri pitanja za naše političare…

Povezani članci

• MARIJANA PULJAK: POKAZATELJI NEDOSTATKA SOCIJALNE PRAVDE U HRVATSKOJ SU ALARMANTNI
• Bajka o kompleksašu, soroševcu i Pinokiu
• UN traži istragu o nasilju nad migrantima na granici između BiH i Hrvatske
• Svađe, netrpeljivost i mržnja ne trebaju narodu nego etnonacionalističkim politikama
• Banja Luka: Zapaljena kuća hrvatskog povratnika Mirka Agatića
• Stranački „namještenici“ – od volontera do inspektora za manje od tri godine!

Upisao sam se u Drugu gimnaziju u Sarajevu 1966. godine. Dobra je to škola bila. Imali smo kvalitetne profesore od kojih više niko nije živ. I mi smo bili dobra genaracija, tu i tamo smo znali provući neki sitni mangupluk koji nikome ne bi naškodio. Sticali smo znanje, učili, bilo je u to doba sramota ne znati neke elementarne stvari. Profesorima se vjerovalo, bilo je nevažno čiji si, da li je nečiji roditelj čivija u nekom državnom organu. U to doba uniformisani smo išli u školu, svaki učenik je imao radnu kecelju sa velikim džepovima u kojima smo držali pisamca, simbole koji nam donose sreću, đonove za pismene zadaće.

Na početku treće školske godine u naš razred je došao novi učenik. Rekoše da je prethodna dva razreda završio pohađajući večernju nastavu. Zvao se Halim. Bio je namrgođen, krupan, visok, rabijatan. Izgledao je puno stariji od nas. Vjerovatno je i bio. Za žene koje vole macane bilo je tu dosta mesa.

Radnu kecelju Halim nije imao. Odjeća koju je nosio nabavljana je van naših prostora, a izvor nismo uspjeli dokučit’. O Halimu ništa nismo znali, nije pričao o sebi, bio je klasičan šutljivi šminker u šarenim košuljama, farmerkama, kožnim jaknama koje su najčešće bile pretijesne na njegovom ogromnom tijelu.

Danas tipovi kao on sa izbrijanom glavom i istetoviranom rukom isturenom kroz prozor nekog bijesnog džipa, tumaraju gradom.

Škola ga nije interesovala, sjedio je sam u zadnjoj klupi nestrpljivo isčekujući zvuk školskog zvona. Na odmorima je potpuno sam, izdvojen od ostalih učenika pušio neke skupocijene cigarete. Učenici su ga se bojali, izbjegavali su direktan pogled, a profesori su ga nerado prozivali da odgovara. Kada bi se neki od profesora odvažio da to učini, rekao bi dubokim glasom da nije spreman da odgovara, da je bolestan, da ima hepatitis C i da liječenje nije okončano. Pročitao sam zbog Halima da se kod nekih oboljelih od te zarazne bolesti javljaju umor, mučnina, povraćanje, žutilo kože i beonjača. Na Halimu nisam primjećivao niti jedan od navedenih simptoma, čak nasuprot, bio je najrumeniji u našem razredu, možda čak i u smjeni.

Branka Andrić je bila profesorica istorije po mom ukusu. Divna, odmjerena, pravična. Tolerisala je pasivnost i bezbrižnost Halima na časovima jedno vrijeme i konačno odlučila da ga propita. Isprika da je rekovalescent nije pomogla. Rekla je da će mu upisati negativnu ocjenu ako ne pristane da odgovara.

Halim jedva pristade, ali postavi uslov. Reče da mu profesorica kao na fakultetu postavi tri pitanja odjednom i da on dobija čistu peticu ako bez greške odgovori na sva tri pitanja. Profesorica se malo nećkala, nije bio uobičajen u gimnaziji takav način ispitivanja, ali pod pritiskom jedne zaista neugodne osobe kakav je već Halim bio, pristade da to učini.

Postavi Halimu tri pitanja. Opet on upita: Ako odgovorim na ova vaša tri pitanja, da li dobivam čistu peticu? Profesorica slegnu ramenima, potvrdno klimnu glavom. Halim je duže vremena razmišljao, preturao po glavi, pretvarao se da se koncentriše, da bi na kraju, kada je svako racionalno vrijeme za odgovore proteklo, rekao: Možete li mi profesorice postaviti tri nova pitanja za čistu četvrticu? U razredu eksplozija smijeha. Niko od Halima ovakav fol, ovakvu dosjetku, nije očekivao. Profesorica blago podiže usnu, nasmija se i u dnevnik upisa čistu jedinicu.

Bila je to prva i posljednja ocjena koju je Halim dobio u našem razredu. Više ga nismo viđali. Neko reče da ga je vidio u Milanu u kožnim pantalonama miš boje, neko da je po Berlinu šetao u cvijetnim košuljama, neko da je na Menhetnu otvorio mali kafić, da je oženio poznatu australijsku glumicu. Ko će mu znat’. Jedno je sigurno, davno se ispalio iz Sarajeva, rat osjetio nije.

Zbog čega pričam ovu priču? Zbog toga da bih po uzoru na opisanu anegdotu našim političarima za prolaznu ocjenu postavio tri pitanja: Hoćete li konačno raditi svoj posao, hoćete li nas pustiti da živimo, kada ćete nas prestati mrcvarit?

(DEPO PORTAL/ad)