Bosanske zime, veziri i njihovi ljudi

Ešref Zaimbegović
Autor 21.4.2021. u 11:21

Bosanske zime, veziri i njihovi ljudi

Foto: Goran Hrvic, Zima u Bosni, 2004.

Na radiju se često emituje pjesma „Razbolje se sultan Sulejmane“. U zadnjoj strofi sultan Sulejman kaže da mu nije žao umrijeti, niti mu je žao carstva i Stambola, već da mu je žao saraj (šeher) Bosnu ostaviti.

Provjeravao sam i utvrdio da je ta strofa zadnjih decenija zamijenila posljednju strofu pjesme „Razbolje se care Sulejmane“, koju je šezdesetih godina izvanredno interpretirao Zekerijah Đezić, a u kojoj car kaže da mu nije žao umrijeti, niti mu je žao carstva i  Stambola, već mu je žao vjernu ljubu ostaviti.

Očigledno je da su autori novog teksta izmijenili posljednju strofu da bi odali počast našoj Bosni. Međutim, ostaju istorijske nedoumice.

Kao prvo, sultani nisu stolovali u Bosni pa je teško reći da je sultanu teško Bosnu ostaviti.

U Bosni su stolovali drugi: veziri, a uz njih su bili muftije, kadije, teftedari, silahdari… Njih su čuvali i služili mameluci.

Travnik je bio grad u kome su veziri stolovali od 1699. do 1853. Ukupno 77 vezira. Mnogi od njih sa pratnjom bili su iz južnih predjela: Turska, Sirija, Egipat, Grčka… A Travnik je mjesto uleglo među planinama sa ljutim bosanskim zimama. Naš svijet je na takve zime navikao i sa njima se borio. Za južnjake je to bilo teško i oni sigurno takvu Bosnu nisu baš voljeli.

To pokazuju izvodi iz dva djela naših vrhunskih pisaca, Ive Andrića i Meše Selimovića.

Ivo Andrić u romanu „Travnička hronika“ piše o događanjima sa početka 19. stoljeća, za vlasti vezira Husref Mehmed-paše i opisuje prvu zimu po njegovom dolasku:

„Domaći ljudi, navikli i otvrdli, podnose sve to, održavaju se, hrane i greju po nagonu i iskustvu, svaki prema svojim moćima i navikama i sredstvima svoga stanja i društvenog položaja… Tako Travničani preturaju ovo teško vreme na koje su navikli od rođenja.

Druga je stvar sa strancima koje je sudbina bacila u ovu usku dolinu koja je u to doba godina tamna i „puna vlage i promaje, kao apsanski hodnik“…

Vezirovi mameluci, kojima je ovo prva zima u životu, podrhtavaju, ubledeli i unezvereni, gledaju oko sebe tužnim i nezdravim očima, kao tropske životinje prenesene u severnu zemlju. Mnogi od njih leži povazdan, pokriven po glavi ćebetom, kašlje i prosto boluje od čežnje za dalekom i toplom rodnom zemljom…

Teftedar i ostali dostojanstvenici ne izlaze iz soba… I sam vezir gubi svoju urođenu veselost i preduzimljivost… Pozove starije i bliže činovnike da sa njima prekrati vreme i ćaska. Razgovara dugo o beznačajnim stvarima da bi ućutkao svoje sećanje na Egipat…

Po deset puta u danu kaže svakome od svojih ljudi sa ironijom: „Lepa zemlja, prijatelju. Blagorodna zemlja! Šta smo ja i ti Bogu zgrešili i sudbini dužni?“

A svaki mu opet odgovara sa nekoliko krupnih i neljubaznih reči o zemlji i podneblju. „Pasji zavičaj!“, kaže teftedar. „Ovo je da medvedi proplaču!“, žali se vezirov zemljak i silahdar Junuz-beg. „Sad vidim da su nas poslali da ovde izginemo“, tvrdi Ibrahim – Hodža, lični prijatelj vezirov, i sklapa žuto lice u duge bore kao da se zaista sprema za umiranje.

U razgovoru sa ćehajom (Sulejman-paša Skopljak), tvrdim i jednostavnim Bosancem, vezir se trudi da bude umeren i pažljiv, ali ga pita u šali: „Pobogu čoveče, nailaze li često ovakve nesreće na ovaj grad?“

Sulejman-paša odgovara ozbiljno, na svom rđavom turskom jeziku: „Nema tu nesreće, pašo, hvala Bogu, nego počela zima lepo i kako treba… A videćeš kad zapadne sneg i stegne ciča… Milina i lepota, kako je Bog ostavio i kako treba da bude.“

A veziru se ježi koža od tih novih čuda koje mu njegov ćehaja tako oduševljeno obećava… A ćehaja sedi, prav, hladan i tvrd, među ovim zebljikavim strancima, koji ga gledaju sa strahom i ljubopitstvom kao da je on taj koji neumitno raspoređuje vremena i godišnja doba.

A kad se ćehaja digne da, umotan u svoju široku crvenu kabanicu, odjaše po ledenoj kiši, oni se zgledaju naježeni i očajni, i čim se za njim zatvore vrata, nastavljaju da se podsmevaju i da grde Bosance i Bosnu i nebo nad njom.“

A Meša Selimović u svome djelu: „Derviš i smrt“ piše o posjeti šejha Ahmeda Nurudina muftiji da bi molio za oslobađanje brata Haruna iz zatvora u tvrđavi.

„Ali sve sam to vidio usput, nesigurno, tako blijedo, vidio sam i kržljavi limun pred kućom i još kržljaviju palmu što je jedva preboljevala našu tešku zimu…

Zbunile su me i te južne biljke u drvenim grobištima, palma i limun pred kućom. Znao sam da je muftija iz Antiohije, i da ne poznaje naš jezik, ali gdje je ta Antiohija, u kojoj zemlji i kojim jezikom se tamo govori, nikako mi nije dolazilo u pamet… (Antiohija je Sirija prim. autora).

Cijele zime muftija je čamio u pregrijanim prostorijama, uplašen surovom hladnoćom što je nizala aršin duge ledenice po strehama, gledao je u njih sigurno sa zaprepaštenjem, izmučen i žut, kao i njegove južne biljke. Leđima okrenut prozoru, ogrnut ćurkom, grijao se na suncu, iskopnio, zlovoljan.“

Tako su bosanske zime mučile te južnjake. Ne čini mi se da je baš mnogo njih žalilo za takvom našom Bosnom.

Ešref Zaimbegović
Autor 21.4.2021. u 11:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija