CRKVA I DRŽAVA: Zašto je kardinal Puljić ignorirao inauguraciju Predsjedništva i Dan državnosti?

Ivo Komšić
Autor 30.11.2018. u 09:54

CRKVA I DRŽAVA: Zašto je kardinal Puljić ignorirao inauguraciju Predsjedništva i Dan državnosti?

Tu ignoranciju kardinal je neuvjerljivo pravdao „ispolitiziranom situacijom“, i to pred jednom hrvatskom televizijom. Važnije mu je da se čuje u Hrvatskoj, iako mu je odgovornost ovdje, u njegovim biskupijama

U Bosni i Hercegovini su u šest dana, od 20. do 25. novembra, održane dvije značajne manifestacije – prva, svečanost preuzimanja funkcija u Predsjedništvu BiH, a druga, proslava Dana državnosti BiH, 75. godišnjica ZAVNOBiH-a.

Obje manifestacije su nezaobilazne u bosanskohercegovačkom kalendaru i obje su svečanosti. Novi članovi Predsjedništva, nakon neposrednih izbora, preuzimaju svoje funkcije, Dan državnosti, 25. novembar, dan je sjećanja na obnovu državnosti BiH nakon gubitka bosanskog kraljevstva 1463. godine. Predsjedništvo, iako je kolektivni organ, personalizacija je države, predstavlja državu, personalni je nositelj njenog kontinuiteta zapisanog u Dejtonskom ustavu, uz to važan izvršni organ vlasti. Predsjedništvo je, dakle, simbol i ključ funkcioniranja države, svih njenih organa, jer bez njega se ne bi mogla konstituirati državna vlada i ostale važne institucije. Također, Predsjedništvo je po Ustavu jedinstven organ jer njegova funkcija proizlazi iz jedinstva države a ne iz njegove kolektivnosti; članovi Predsjedništva moraju biti iz tri konstitutivna naroda, ali oni u Predsjedništvu ne predstavljaju nikakve narodne redove, pojedinačno nisu predsjednici za „svoje“ narode, već sve narode, građane i ostale.

Dan kolektivnog sjećanja

Što se tiče 25. novembra, to je dan kolektivnog sjećanja na bh. državnost, ali i na temelje današnje neovisnosti, suverenosti i teritorijalne cjelovitosti države. Bez 25. novembra ne bismo pripadali krugu antifašističkih država i naroda, ne bismo isposlovali pravo na neovisnost i međunarodno priznanje države 1992. godine, BiH bi bila raskomadana u ratu koji je uslijedio.

S obzirom na ovako veliki značaj Predsjedništva države i veliki povijesni značaj 25. novembra, manifestacije vezane za njih uvijek privlače veliku pažnju domaće i svjetske javnosti, jer su svojevrsni lakmus papir političke opredijeljenosti. Radi toga se uvijek brižljivo analiziraju ceremonije i inauguracije članova Predsjedništva i svečanosti vezane za 25. novembar.

Ovogodišnje manifestacije koje su pratile te događaje bile su posebno zanimljive. Popuna Predsjedništva države je unaprijed ispolitizirana i čak stigmatizirana, a 25. novembar i 75. godišnjica ZAVNOBiH-a dobili su novu dimenziju unutar poplave nacionalizma i fašizma, kako u našem susjedstvu tako i šire. Zato se ovaj put, strožije nego ranije, vagalo i ocjenjivalo kakav su odnos imali prema ovim svečanostima ljudi iz političkog života, diplomati u našoj zemlji, razni društveni aktivisti, vjerske zajednice i sl. Posebno su pod lupom bili predstavnici onih država koje imaju veliki utjecaj na sadašnjost i budućnost zemlje (neki su se prvi put pojavili). Također, važno je bilo očitovanje vjerskih zajednica koje imaju i veliki značaj i veliki utjecaj u društvu.

Upada u oči da je katolička službena crkva potpuno ignorirala i jednu i drugu manifestaciju.

Na inauguraciji članova Predsjedništva nitko se iz te crkve nije pojavio. Kardinal Vinko Puljić, i nadbiskup vrhbosanski, tu ignoranciju je neuvjerljivo pravdao „ispolitiziranom situacijom“, i to pred jednom hrvatskom televizijom. Očito da mu je važnije da se njegov glas čuje u Hrvatskoj nego u njegovoj zemlji, kao da njegova odgovornost nije ovdje, u njegovim biskupijama, već negdje „gore“. Pri tome, nije mu ni u primisli pitati se koliko je sam sudjelovao u toj politizaciji. Njegovo poređenje i paralela popune Predsjedništva s dolaskom Hitlera na vlast je u najvećoj mjeri ideološki stav.

Pitanje je da li Katolička crkva u BiH ponovno zauzima isti stav prema državi kao i 1945. godine, kada je odbila priznati novonastalu državu i njenu vlast i za koju su partizani uvijek bili isti, ili čak veći zločinci od fašista i nacista. (Ili je ova paralela sa Hitlerom samo jedan licemjerni argument). U to doba mogao se takav stav pravdati nesamostalnošću Crkve i odnosom komunističke vlasti prema njoj, ali danas je Katolička crkva u BiH samostalna, sa svojim kardinalom, samostalnom upravom i biskupskom konferencijom, odvojenom od one u Hrvatskoj i pod direktnom jurisdikcijom Vatikana.

Kardinal ne može iz svoje kože

Izgleda da kardinala treba podsjetiti da je Vatikan druga država u svijetu koja je priznala samostalnost BiH i da je on dobio samostalnu biskupsku vlast u toj crkvi zahvaljujući samostalnosti BiH kao države. Treba, izgleda, podsjetiti kardinala da su i prethodne pape, kao i ovaj današnji, upravo zagovarali samostalnost države i otvoreno se zalagali za to, da nikada katolike nisu izdvajali iz bh. zajedništva, iz cjeline našega društva. Kada su dolazili u posjete našoj zemlji, uporno su ponavljali da ne dolaze samo katolicima nego svima koji žive u BiH, da dolaze Bosni i Hercegovini. Nikada se nisu odvojili od kršćanskog univerzalizma i humanizma koji traže otvorenost prema svima, što se u Crkvi baštini još od sv. Pavla. Ali kardinal ne može izaći iz svoje kože, makar morao izaći iz kršćanske. On nije imao snage barem simbolički dati podršku svojoj državi jer bi to bilo u suprotnosti s ideologijom HDZ-a BiH i Hrvatske, Čovića i Plenkovića. Valjda nadbiskup ima odgovornost prema svojim vjernicima a ne prema političkim strankama i njihovim liderima. Crkva su vjernici, on je dio toga, i bez obzira na funkciju, Crkva nije njegovo vlasništvo. On može izvršiti osobnu društvenu izolaciju i to opravdati svojima pretpostavljenima u Vatikanu (ne onima u Hrvatskoj), ali nema pravo na izolaciju Crkve u našoj zemlji. Kardinal bi trebao biti svjestan već izvršene identifikacije katolika i Hrvata u BiH s Katoličkom crkvom, pa i sa njim osobno. Htio on ili ne, njegovi potezi su katoličko-hrvatski, pripisuju se cijelom narodu. Trebao bi također prihvatiti činjenicu da dvije trećine Hrvata u BiH nije htjelo u Predsjedništvu države kandidata koji razbija tu državu. Je li on to odlučio većinu naroda ostaviti na političkoj vjetrometini, na otvorenom polju? Spasi nas Bože tog poređenja! Crkva  pripada vjernicima i on nema pravo sve njih izolirati od ostalih – za to se odgovara ovdje i nigdje drugdje.

Što se tiče odnosa Crkve prema 25. novembru, postavlja se logično pitanje – što je alternativa tom povijesnom događaju i povijesnim odlukama?

Da partizani nisu utemeljili BiH 1943. godine, što bi bilo s njenim narodima i građanima? Gdje bi se našla BiH u novoformiranoj FNRJ? Jedina alternativa u to vrijeme partizanskoj BiH bile su postojeće fašističke države. Doduše, bila je i treća – obnovljena kraljevina. Zar bi kardinal radije ponovno u „tamnicu naroda“ nego u FNR BiH?

Komšić kao crvena krpa

Član Predsjedništva BiH Željko Komšić crvena je krpa kardinalu preko očiju, personifikacija 25. novembra i partizana, i komunizma i građanstva. Kako je pamet, kada je ideologizirana, veoma kratka! Kako je kardinal brzo zaboravio da je upravo Željko Komšić prekinuo i ono postkomunističko nerazumijevanje crkve i države. U svom prošlom mandatu on je isforsirao Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, temeljem tog Zakona potpisao Temeljni ugovor između Svete Stolice i BiH. Da bi se ti odnosi uredili prekršen je čak Ustav BiH, jer po njemu „vjerske zajednice odvojene su od države i slobodne su u vršenju vjerskih poslova i vjerskih obreda“. U Ustavu također piše: „Protivustavna je zloupotreba vjere i vjerske djelatnosti u političke svrhe“. (Radi se o Ustavu Republike BiH i člancima koji nisu poništeni Dejtonskim ustavom, niti je „drugačije određeno od kompetentnih organa vlasti“. Službeni list RBiH, 14. 3.1993. god., Dejtonski ustav BiH, Aneks II, čl. 2. – Kontinuitet pravnih propisa).

U svojoj djelatnosti, a temeljem Zakona (koji može, po kardinalovom, i jednom Hitleru omogućiti vlast), vjerske zajednice su izašle iz ovih ograničenja. Ne samo da nisu odvojene od države već su ušle u institucije države, ušle u državni obrazovni i odgojni sistem, čak često diktiraju zakonska rješenja. Koliko su pak ušle u politiku, najbolje svjedoči odnos prema svečanostima bitnim za državu i simbioza sa vladajućim partijama.

U to vrijeme, kada je Željko Komšić ratificirao Temeljni ugovor u Rimu (25. oktobra 2007. g.), nije bio ni veći ni manji katolik i Hrvat nego danas, ali to tada nije smetalo. Tada nije smetao ni 25. novembar. Kardinalova izjava pred početak ovogodišnje izborne kampanje, kako on ne zna po čemu je Željko Komšić Hrvat, dala je ideološke smjernice za kampanju, ne samo Čovićevom HDZ-u nego i svim katolicima u BiH.  Jedna vjernička i pastoralna uputa puku, bez presedana. To je ustvari stara srednjovjekovna matrica po kojoj crkveni vjerodostojnici određuju kriterije pravovjerstva ili krivovjerstva, tako da je i teza o Zemlji koja je okrugla i koja se okreće oko Sunca bila krivovjerstvo.  ZNA SE kako je to svršavalo tada. Danas se krivovjerni proglašavaju „personom non grata“ u svim sredinama u kojima hrvatska nacionalistička stranka ima vlast. Ta vlast se dodatno blagosilja s crkvenog vrha, opet kao u stara srednjovjekovna vremena, bez obzira što je apsolutistička, ili totalitarna (ovaj pojam više vole u Crkvi). Samo se s tim blagoslovom može sjediti u Predsjedništvu BiH, samo s tim blagoslovom je moguća BiH, i njeni povijesni datumi.

Sreća, imali smo slavlja. To je bila prilika.

„Ne pada snijeg da pokrije brijeg…“, stara je narodna poslovica.

analiziraj.ba

Ivo Komšić
Autor 30.11.2018. u 09:54