Deset pjesama Katarini R.

Savo Petrović
Autor 28.2.2019. u 13:16

Deset pjesama Katarini R.

  Rajko Skvarica (1923 – 2004), photo: lična arhiva 

Rajko Skvarica, čovjek otmjenog i plemenitog duha, uprkos mnogobrojnim teškoćama i nepravdama koje su ga pratile u životu i koji se ponekad nalazio u kovitlacu rđavih ljudi imao je snage i nikada nije dozvolio da njegovu dušu osvoje gnjev i mržnja. Jer, velik čovjek duhom kao što je bio Rajko Skvarica svijetlio je i u tami i vremenu koje je bilo puno crnih oblaka i munja. Samo je dobar čovjek mogao imati  toliko prijatelja na sve četiri strane svijeta.

Novinar u penziji,  pjesnik, prozni pisac Rajko Skvarica izbjegao je sa svoje tri sestre iz Dervente u Pančevo neposredno pred početak rata, u jesen 1991. godine. To je za četiri starije osobe bio novi početak u životu, pun neizvjesnost i borbe za golu egzistenciju. U izbjeglištvu, gdje se čovjek ponekad smrzne i usred ljeta, Rajko Skvarica je napisao dvije knjige pjesama pod naslovom ”Lirske žice izbjeglice” u kojima kroz svoje stihove postaje pjesnik sveg izgnaničkog, stradalnog svijeta. Ali, uz svu muku izbjeglištva, kroz suzu čovječiju, Rajko Skvarica kazuje u stihovima i vedrinu i optimizam sa željom da se svi stradalnici opet  nađu u svom gradu i  u svojim  kućama.

I dok kao i mnogi pjesnici sanja o ljubavi među ljudima i biblijski razmišlja kako bi bilo lijepo da ljudi budu braća, i ne sluti kakve teškoće čekaju njega i sestre po završteku rata i želji da se vrati u svoj dom u Derventi. Borba sa birokratijom nove vlasti trajala je nekoliko godina. I tek s početka 21. vijeka, poslije nadljudske bitke, uz pomoć advokata Vesne Reljin, četiri osobe, Rajko, Jovanka, Vuka i Zagorka, svi već  u osmoj deceniji života, uspijevaju da se vrate u opustošeni dom i konačno odahnu pod krovom svog stana koji je bio kupljen još prije pola vijeka.

O stradanju porodice Rajka Skvarice, krajnje nehumanom odnosu opštinskih moćnika u Derventi pisano je i u listu ”Glas” u Banjaluci 11. avgusta 1999. Novinarka Tatjana Duronjić navela je tada da ”pored vlastite kuće žive u garaži. To je sudbina porodice Skvarica. Rajko Skvarica sve svoje drži u koferima, a prostor tijesne, najlonima prekrivene garaže dijeli sa još tri sestre.  Bez razloga, ako razlog nije zlovolja opštinskog kabadahije koji ljudske sudbine kroji aršinima vlastitih interesa”.

Slučaj Skvarica je pod sumnjom da Dragan Milić, predstavnik  derventskog Odsjeka Ministarstva za izbjeglice, svjesno ne rješava ovaj problem, pisala je Tatjana Duronjić. Pomoćnik resornog ministra u Vladi Republike Srpske Petko Obućina upoznat je sa problemom porodice Skvarica.

Advokat Vesna Reljin, koja je bez naknade zastupala porodicu Skvarica, zatražila je intervenciju Petka Obućine, koji je nazvao derventski Odsjek i dobio objašnjenje da

Skvarice ne mogu dobiti svoj stan jer su dezerteri! Kakav idiotluk! Najmlađi član porodice rođen je 1928. godine i tada, 1999, imao je sedamdeset i jednu godinu! Gospodin Obućina se nasmijao i nije mogao čudom da se načudi drskosti opštinskog ćate. Poslije dugog potucanja po garaži i izbjeglištvu, šest godina po završteku rata Rajko i njegove tri sestre najzad su ušli u svoj stan! … Jer mnogo je bilo varki / u predugoj našoj borbi / i o tome puno šarki / nosimo u svojoj torbi… kazuje Rajko Skvarica u jednoj pjesmi o šest godina dugoj borbi za useljenje u vlastiti dom.

Svoj put po mukama i trnju opštinske birokratije, Rajko Skvarica nije obznanio kao već poznati i priznati i višestruko nagrađivani novinar, nego je svoje nevolje opisao u pjesmama. Recenzent knjige ”Lirske žice izbjeglice, II” doktor književnih nauka Staniša Tutnjević napisao je da ”bezazlen čovjek kakav je Rajko Skvarica svoju izbjegličku zbilju kazuje u stihovima u kojima ne ruži i ne nakilja nego naprosto ljudima govori onakvi kakvi su i sam se gotovo dječački čudeći što su takvi i kada su dobri i kada su ispod mjere pravih ljudskih vrijednosti”.

Rajko i njegove sestre imali su mnogo iskrenih i odanih prijatelja. U toku rata i poslije stizala je pomoć toj porodici sa raznih strana svijeta. I svako pismo i pomoć biće pretočeni u stihove, pune topline i zahvalnosti.  Pomoć su slali Ankica, Katarina, Jela, Nada, Jadranka, Mila, Džemka, Marija, Vesna Đ, Vesna R, Vesna Š, Elza, Fehima, Mira, Zora, Anđela, Vida, Lena, Ingeborg, Stanka, Vedranka, Jasminka… kao i Eso, Svetislav, Jakov, Ferid, Vlado, Fadil, Rodoljub, Nerko, Pavo, Mustafa, Dobren, Vojo i mnogi, mnogi drugi.

Najviše pisama-pjesama – deset – Rajko Skvarica je posvetio Katarini Kati Ring koja je neposredno pred rat otišla u Njemačku i sav život posvetila teškom radu kako bi što više pomogla svojoj porodici i prijateljima. O Katarini Rajko je sa toplinom svog velikog srca napisao i pjesmu ”Savremena heriona” u kojoj se kaže da Bješe nekad Katarina / stalna briga materina / ukrašena uvijek fina,/ krhka, nježna, poput krina… koja zatim odlazi u tuđinu i …Danju. noću sad grbači / pomaže majci, ćaći / šalje pomoć čak i braći / iako su od nje jači… i, eto …Tako čini Katarina/ savremena heroina / Nekad maza materina / sada snažna k’o planina!

Dervenćanka Katarina Ring predosjećala je na početku devedesetih godina 20. stoljeća da novi vlastodršci planiraju rat u Bosni i Hercegovini i pobjegla od nadolazećeg divljštva i sulude ideje da se tri naroda ubijaju, kolju i međusobno uništavaju predvođeni političarima, vojnicima i klerikalcima. Smatrala je da će iz daleka, iz tuđine, biti u stanju da pomognu svojim roditeljima, braći i prijateljima u vrijeme duboke tragedije i gorčine življenja. Milosrdna Katarina imala je na umu samo jedno: raditi, raditi i pomoći svojima u Derventi.

U svakoj od deset pisama-pjesama upućenih i posvećenih Katarini izražava se zahvalanost i ljubav za sve što čini za porodicu Skvarica. Ponekad je tu i opis stanja u rodnom gradu poslije rata: …A Derventa još s ranama / ruševine na sve strane / to je tužna panorama / kataklizme nenadane/ . Ipak – život se vraća u grad i to se najbolje vidi po graji učenika u školskim dvorištima: A dani se bolji tkaju / vidljivo po đačkoj graji;/ da li s njima nastupaju / trezveniji naraštaji?  Rajko Skvarica  vjeruje da će luđaci prestati da ratuju i sanja da će se i Katarina, kao i sve izbjeglice, jednom vratiti u svoj grad i dom, ponovo biti sa roditeljima i prijateljima i živjeti u miru: U starome zavičaju / kad poljubiš rodnu grudu / nek’ ti dani dugo traju / i sve redom vedri budu/ Tad ćemo kod naše kuće / ćaskati pod starom krošnjom / o lijepom, o budućem / a što manje o zlu prošlom. Nije se ostvario Rajkov san. Mnoge izbjeglice nisu se vratile u rodnu zemlju, niti svojim kućama. Ostali su rasuti po svijetu kao hladne zvijezde po nebu.

Recenzenti dr Staniša Tutnjević i dr Milan Radulović napisali su da je ”najveći dio izbjegličke lirike Rajka Skvarice posvećen konkretnim ljudima, poznatim i nepoznatim, u kojima hvali njihovo dobročinstvo koje su učinili ne samo njemu nego i drugima. Poetski svijet Rajka Skvarice određen je mjerom jednog velikog dječaka: njegovom poezijom zato ne duvaju vjetrovi sumora i otuđenja, nego lagani povjetarac radoznalosti i blagog čuđenja… Njegove pojedine pjesme djeluju kao zidne novine u kojima se s dječačkom ozbiljnošću ukazuju na neke i nečije nedostatke kojima je posljednja misao i svrha u svakom slučaju da se taj neko i to nešto dozove pameti i da se popravi. Njihovoj draži doprinosi i to što taj svoj poduhvat pjesnik ne shvata preambiciozno: čim se pojavi neki važniji događaj u njegovom izbjegličkom životu, on i o tome s dosta književne vještine  ”sastavlja” pjesmicu. Pri tome ga najčešće inspirišu dobra djela dobrih ljudi i ljubav prema svojoj Derventi”.

Igrom slučaja, na dan kada se pojavio tekst o mukama porodice Skvarica u banjalučkom ”Glasu”, dakle 11. avgusta 1999, desilo se pomračenje Sunca. Kao da je i priroda htjela da ukaže na mrakobjesni odnos opštinskih moćnika prema Rajku i njegovim sestrama. Na taj dan 1921. rođen je Žarko Skvarica, Rajkov brat, koji je  u svojoj tridesetoj godini svirepo ubijen u jami Jadovno kod Gospića.

Rajko Skvarica, čovjek otmjenog i plemenitog duha, uprkos mnogobrojnim teškoćama i nepravdama koje su ga pratile u životu i koji se ponekad nalazio u kovitlacu rđavih ljudi imao je snage i nikada nije dozvolio da njegovu dušu osvoje gnjev i mržnja. Jer, velik čovjek duhom kao što je bio Rajko Skvarica svijetlio je i u tami i vremenu koje je bilo puno crnih oblaka i munja. Samo je dobar čovjek mogao imati  toliko prijatelja na sve četiri strane svijeta.

Savo Petrović
Autor 28.2.2019. u 13:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija