Diplomatija: NEČASNI U VRHOVIMA VLASTI

Povezani članci

• Jesen je, vrijeme je za najam stana u Zagrebu, evo što trebate znati
• Otvoren poziv za mlade književne kritičare/ke, kolumniste/ice, novinare/ke i studente/ice
• Ko ne skače mrzi Bosnu? Ajde…
• Zemlja
• Tadićev hod po žici između Unije i Srbije iz 19. stoljeća
• Serge Brammertz nominiran za Nobelovu nagradu za mir

Foto: tuzilastvobih

“Postanite talas”, napisao američki ambasador Eric Nelson na svom blogu 26. jula 2019. godine. Da li je to uopšte moguće u ovakvoj BiH, ili, smo odveć zakasnili, nadvladani sveprisutnim ruskim uticajem u zemlji

Piše: Fuad Đidić

Došli smo do suštine problema. Do konačnog pitanja. Ko zapravo, upravlja BiH? Ko provodi zakon i, ko omogućuje da jedni budu izuzeti, a da se zakon samo primjenjuje na drugima? Koje sile stoje iza odluka ko će biti aboliran, a ko kažnjen? Čiji prsti vode igru pravde u BiH i, za BiH? Po čijem notama se trese cijela zemlja? Ko je uzurpirao sudsku vlast? Kako se to oblikuje nova BiH? Kako i kojim ljudima se otvara put za uspjeh, a koji su unaprijed eliminisani? Šta su to stvarne želje i očekivanja ljudi.

To bi ukratko, bio smisao onoga što je napisao američki ambasador Eric Nelson na svom blogu od 26. jula 2019. kad je govorio “o pravu građana na vladavinu zakona u BiH” ili, posve konkretno, o radu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV).To je bio presedan da jedan diplomata odriješito i nedvosmisleno izjavi kako “ova vitalna institucija ne ostvaruje ciljeve zbog kojih je formirana”.

Nije ambasador jedne velesile, koja je i sama vrlo vjerovatno, učestvovala u etabliranju VSTV, ovom prigodom, kako se moglo očekivati, predložio ili, izašao pred javnost sa jednom novom idejom,  inicijativom, jednom novom vizijom ili, planom, nekom zamjenom za postojeći nefunkcionalni sistem. Naprotiv. Ambasador je ovoga puta  jednostavno posegnuo, da – demaskira, da razotkrije i nedvosmisleno progovori o onome što već svi dobro znamo. Da precizno ukaže na neke ranije skrivene istine, činjenice koje su svima jasne i vidljive, ali svi o tome ili, ćute ili, se prave da ih ne vide. G. Nelson progovara o onome o čemu i građani, kao i, sami predstavnici medija nisu mogli govoriti a, da ne budu, ovako-ili-onako zastrašeni, medijski denuncirani, pozvani na saslušanje, upozoreni, savjetovani. On se pri tome poziva na nalaze OSCE i kaže – “nisu to predrasude koja je izmišljam, to su fakti prisutni u izvještaju OSCE”.

Ovakav govor ambasadora Nelsona za sve sarajevske diplomatske residente djelovao je kao priličan šok i, vjerujem, biti će prekretnica u načinu tumačenja daljeg toka događaja. Ambasador priznaje kako je “VSTV kreirala međunarodna zajednica sa ciljem poboljašanja vladavine zakona”. I sada, dolazimo do onog najbitnijeg, rekao bih do same suštine novog američkog prilaza u razumijevanju stanja BiH.

Jasno eksponiranje neuspjeha međunarodne zajednice na jednom važnom projektu u BiH, dovodi do neizbježne promjene cijele paradigme.

U čemu je smisao promjene američke paradigme.

Ambasador je samo “okrenuo svjetla na sceni” i najavio – “gospodo, ranija igra je gotova”. Sada ste vi na potezu, poimenično – “mediji”, “građani”, “civilne organizacije”, “časne sudije i tužioci” i “Ministarstvo pravde”…”Amerika je od završetka rata investirala milione dolara kako bi pomogle BiH da izgradi jači pravosudni sektor”. I on vrlo precizno kaže “Ministarstvo pravde BiH treba da djeluje odmah i izradi nacrt dopuna Zakona o VSTV kako bi se postigao viši stepen odgovornosti bosanskohercegovačkog pravosuđa”.

Utisak je da g. Nelson u čudu pita našu političku javnost – kako se to desilo da ovako etablirana institucija međunarodne zajednice, poput VSTV – koja je dostigla vrhunac svoje moralne i političke propasti u momentu kada je odbila da ne prizna nadzornu uloga Parlamenta BiH koji artikuliše interese i svijest građana – bila toliko dugo ignorisana, neopažena, skrivena. Zašto se o tome tako dugo ćutalo. Zašto su zabijali glavu u pijesak. Zašto se ćutalo sve do momenta kada je sudbina zemlje došla u pitanje sa prijetnjom rasprsnuća cijelog pravosudnog sistema u zemlji.

Nedvojbeno, g. Nelson je zastupnik jedne nove politike američke administracije. Američka politika prema Bosni katalizira doduše, postojeću političku realnost i to bez ambicija da poput “deux ex machina” izađe sa nekakvim rješenjima, prijedlozima koje možda, očekuje “političko Sarajevo”.

Ali, ova politika ima jednu veliku prednost. Ona beskompromisno demaskira, dovodi do bolnog mjesta, šokira, “udara” na nekad neupitne činjenice i, neumoljivo upire prstom – ima “nečasnih”, “nepoštenih”,  “neznalica”, “nestručnjaka” čak, i u samim vrhovima vlasti, u najvišim i najvažnijim organima države, tamo gdje ih nikada nismo očekivali, ili, gdje bi ih najmanje mogli očekivati.

Nelsonovo “okretanje svjetala na pozornici” prema onom što je do sada prolazilo neopaženo, skriveno, ignorisano, jedva vidljivo na svjetlu dana, ostavilo je javnost više manje zaprepaštenom, a mnogo onih bez moralnog integriteta, pravih “majstora mraka”, koji rade u skrivenim labaratorijama svoj opasni posao destrukcije državnih institucija BiH – zatečenim i bez riječi. Barem, za sada.

I, poslušajmo sada i ove riječi ambasadora Nelsona:

 “Za uspjeh će biti potrebno da dobre i poštene sudije i tužioci progovore i traže promjene”.

Hm…

Ali, bojim se da je sada odveć kasno. Preduboko su “majstori mraka” u svim porama naših života,

predaleko su “šegrti velikih politika”, preveliki su legioni “bubašvaba” koji koji krstare ovom zemljom, prenapučene su ambasade i konzulati obavještajcima umjesto diplomatama, previsoko su oni u vrhovima vlasti. I svi oni na jednom zajedničkom zadatku – da potope ovu zemlju, da prognaju njenu mladost, da proglase propast jedne (nekada) uspješne priče u koju je Zapad, posebno USA, uložio svoj ogromni moralni, politički i finansijski kapital.

Prejake su palice žandarmeriji RS koja je istrenirana po poslednjim dostignućima ruske policijske akademije, previše je političkih lidera čak i eminentne opozicije u Sarajevu, na čiju bi savjest, iskonsku ljubav, mogli računati, a koji su navodno, na ruskom platnom spisku sa posve preciznim zadacima razvodnjavanja, fragmentiranja i stvaranja osjećaja beznađa, slabosti i izgubljenosti bih društva.

Preslabi su k tome, i ambasadori nekih Zapadnih zemalja, čak i članica NATO-a, koji ljubomorno čuvajući svoje mandate “vinopija” i “ispijača šampanjaca” (svejedno: Lajčak, 2009. u Trebinju, ili, Wigemar u Brotnju 2018. na vino partijama sa Dodikom ili Čovićem) ustuknuli su pred razornom drskošću i političkim bezobrazlukom Milorada Dodika. Preslaba je njihova diplomatija koja je morala pronaći odgovor na rašireni uticaj Rusije izražen u BiH pogotovo poslije  aneksije Krima 2014. godine. OHR BiH ne odgovara na glavna pitanja opstanka DMS na potpun i kompletan način.

Pitanje je dokle će nas sve skupa dovesti ovakva sterilna politika bez snage da odgovori na izazove i bez sposobnosti da pronađe svoju kontra-priču.

Diplomatija Zapada u BiH je razočarenje za veliki broj građana i, ona nažalost, ostavlja dojam slabosti u praksi, a jakosti na papiru.

I, za kraj da potkrijepimo ove činjenice.

Da li se još neko od zapadnih diplomata sjeća kako je došlo do posjete ruskog ambasadora Ivancova državnom tužitelju gđi. Gordani Tadić prije nekoliko mjeseci u Sarajevu. To je bila prilično neobična posjeta. Prava rijetkost u diplomatskoj praksi da strani diplomati posjećuju državnog tužitelja.

Možda smo sada mnogo bliže pravom odgovoru – šta je imao ambasador Petar Ivancov raditi u samom vrhu sudske vlasti koji je po priznanju ambasadora Nelsona u dobroj mjeri etablirano “milionskom finansijskom podrškom USA”.

Američki ambasador tako je, namjerno ili nenamjerno, demaskirao tu beskrajnu aroganciju jedne diplomatije kojoj zapravo, više priliči da ambasador sjedi u vrhovima žandarmerijskih jedinica u Banjaluci koju obilato snabdjevaju oružjem, nego što se u VSTV ili Tužiteljstvu BiH prenemaže o pravu građana BiH na vladavinu zakona.