Evropska prijestolnica kulture: Kosmička pravda za Mostar i Banju Luku

Zekerijah Smajić
Autor 30.9.2019. u 08:32

Evropska prijestolnica kulture: Kosmička pravda za Mostar i Banju Luku

Uspoređujući stvarnost u Mostaru i Banjoj Luci s izjavama dvojice gradonačelnika, Ljube Bešlića i Igora Radojičića, nemoguće je ne pomisliti da laže stvarnost ili gradonačelnici.

Piše: Zekerijah Smajić-Al Jazeera

“Kulturni šok“ se nije dogodio. Mostar i Banja Luka su vraćeni na popravni zbog blef-kandidature, a za Evropsku prijestolnicu kulture 2024. iz zemalja EFTA/EEA, zemalja kandidata ili potencijalnih kandidata, očekivano je izabran norveški grad Bodo.

Tako su odlučili briselski selektori iz Evropske komisije, Evropskog parlamenta, Vijeća Evropske unije i Evropskog odbora regija. Uprkos neskrivenoj empatiji prema Bosni i Hercegovini i sažaljenju prema građanima, ni u jednom od ova dva grada nepojmljivih apsurda nisu mogli prepoznati realan civilizacijski, društveni, zakonodavni, ekonomski, politički i kulturološki okvir čak ni za dostojan svakodnevni život, a kamoli za realizaciju najvećeg kulturnog projekta na tlu Evrope od 1985. godine, kada je uspostavljen.

Cilj projekta je zbližavanje građana Evrope i ojačavanje evropske integracije, zajednički život s kulturama evropskih naroda, uživanje u zajedničkoj historiji i vrijednostima, revitalizacija kulturnih scena Evrope, te kulturno i socijalno-ekonomsko osnaživanje gradova i regija jedinstvenog evropskog prostora.

Biti Evropski glavni grad kulture ne znači samo cjelogodišnje predstavljanje svoje zemlje pred evropskom kulturnom publikom i posjetiteljima iz cijelog svijeta, već je to prilika da se uz pomoć kulture redefinira i reidentificira identitet vlastitog bića, promijeni imidž i izgradi društveno-politička klima za nove kulturne i društvene vrijednosti.

Popravni uz totalnu promjenu stanja

Još uvijek nije sve propalo. Za tri godine Mostar i Banja Luka imaju šansu za novu kandidaturu. Ako bi se nanovo kandidirali zajedno, šanse bi im bile još veće pod uslovom da ništa više u ovim gradovima i državi kojoj propadaju ne bude kao do sada. Sve bi moralo biti suštinski drugačije ako se Evropu želi uvjeriti da je s blefiranjem završeno i da to više nije životni stil onih koji odlučuju. I Mostar i Banja Luka bi morali temeljito preispitati i redefinirati svoje identitete u svakom pogledu – od zakonodavnog, institucionalnog, političkog, međunacionalnog i međuljudskog do ekonomskog, kulturološkog i operativno-funkcionalnog.

To nije previše za kosmopolitiske umove 21. stoljeća koji su “izbaždareni“ na principima tolerancije, uvažavanja i jednakosti u različitostima. Ali itekako jeste mnogo, čak i nemoguće, za etnonacionalne degenerike koji ne sapliću sami sebe i svoje sunarodnike, već s lažima i obmanama mešetare po svijetu već duže od četvrt stoljeća. Katkad i uspiju u tome zahvaljujući prvenstveno poslovičnoj zapadnoj učtivosti, bezgraničnoj trpeljivosti i nadi svakog zdravorazumskog bića da ni stvaraoci loših djela nisu vječiti.

Upravo zbog toga, dva civilizacijski anahrona grada, oba prevršena apsurdima i u kojima su zanemareni i duh i prilike vremena kojem pripadaju – našla su se u užem izboru za Evropsku prijestolnicu kulture 2024. Ne da bi jedan od njih, ili oba kao partneri, bili pobjednici, već da njihovi “oci“ i građani još jednom vide kakav ne treba biti u Evropi podrazumijevajuće multikulturalnosti.

Takva činjenica se doživljava civilizacijskim dosegom prošlosti – vremena koje je za današnju etnonacionaliziranu i u svakom pogledu obezličenu Bisnu i Hercegovinu daleka prošlost u kojoj su narodi i vjere živjeli s neuporedivo većom bogobojaznosti, samopoštovanjem i etičnošću.

Potop demokratije u Mostaru

Koliko smo danas daleko od takvih vrijednosti možda baš ništa ne potvrđuje bolje od blamaže s kojom smo živjeli u zadnje dvije i po godine. Toliko je trajala cirkusijada od početnih planova, preko izbora kreativnih timova, osmišljavanja projekata kulture, do izrade prijavne knjige i konačne odluke desetočlanog briselskog Povjerenstva.

Uspoređujući stvarnost u Mostaru i Banja Luci s izjavama dvojice gradonačelnika, Ljube Bešlića i Igora Radojičića, nemoguće je ne pomisliti da laže stvarnost ili gradonačelnici!

Mostarke i Mostarci više od deset godina nemaju pravo izlaska na izbore. Njihova „prijestolnica kulture“ nema ni legalnu ni legitimnu gradsku vlast. Ratne ruševine se i danas dijele po nacionalnosti. Mostarskih Srba je sve manje. Mladi svih konfesija odlaze u zemlje zapada da bi živjeli bez svakodnevnih ekonomsko-političkih frustracija i sigurnosne i egzistencijalne neizvjesnosti. Vladajuće političke stranke se nadmeću u oholosti, bespravlju i nepotizmu. Lokalne vlasti i njihovi čelnici ne čuju svoje obespravljene građane, već klimoglavo slušaju svoje etnonacionalne i vjerske poglavare.

Prije nešto više od pola godine Mostarka Irma Baralija je, zbog svoga grada, tužila svoju državu Evropskom sudu za ljudska prava u Strasburu. Ona je, s razlogom, uvjerena da joj je neodržavanjem lokalnih izbora više od jedne decenije, isto toliko godina uskraćeno biračko pravo.

Ni fašistički simboli ne smetaju vlastima koje su se u Briselu ovih dana skamarale na proglašenju unaprijed poznatog pobjednika. Ne smeta im ni to što o ostacima nekada čuvenog Partizanskog groblja brinu nevladine organizacije i humani pojedinci. Gradskim i županijskim vlastima su nebitne i tekovine antifašizma, ali je itekako važno biti vlast u prijestolnici. Pa makar samo 2024.

Kandidat koji se guši u smeću

Gradski vlastodršci i stranačke vrhuške koje iz Mostara isisavaju posljednje kapi multikulturalnog života, vjerovali su da bi briselski selektori mogli nasjesti na retoričku zamku iz njihove aplikacije s obećavajućim naslovom „Sve je premostimo“. I dobro je da nisu nasjeli. Inače bi dnevnopolitički smutljivci bili nagrađeni, a pristojni građani uvrijeđeni.

“Naš put u budućnost vidimo kroz ovaj projekat, Mostar 2024. i ljude koji su se svim svojim srcem, znanjem i sposobnostima uključili videći bolju budućnost ovoga grada. Kroz ovaj projekt vidimo povijesnu šansu ne samo da obnovimo grad nego da se i bolje upoznamo i uvažavamo kroz različitosti kultura, religija, političkih opcija i svega onoga što jedan grad treba da ima“, govorio je gradonačelnik Mostara koji već jedanaest godina upravlja gradom koji se upravo u vremenu kandidature za najprestižniju evropsku titulu u kulturi, gušio u smeću.

Bešlić bi za godinu ili nekoliko godina da preskoči četvrtstoljetnu stagnaciju, da „obnovi grad“, da se „bolje upozna“ sa svojim sugrađanima i da se izbori za „sve ono što jedan (kulturan) grad treba da ima“.

Banja Luka? Samo je na prvi pogled manje beznadežan slučaj. Nekadašnji planetarni svjetionik tolerancije, multikulturalizma i sloge, danas je zarobljenik i vilajet svoga nekadašnjeg laktaškog predgrađa, odakle je vožd. A vožd misli da grad tvore predsjednički dvorci, vladine vile i avioni, a ne ljudi.

Gradovi apsurda i bespravlja

Pod sloganom „suprotnosti se privlače“, i banjalučkom gradonačelniku je sinula ideja da bi se jednim takvim panevropskim projektom kakav je „Evropska prijestolnica kulture“ mogle zamazati oči svima onima koji su diljem svijeta putem globalnih medija nazočili banjalučkom sunovratu u sferi građanskih prava, ljudskih sloboda i demokratije. Čak i najmoćniji svjetski mediji poput BBC-a, New York Timesa i Washington Posta pisali su o hapšenju i saslušanjima pristalica građanskog pokreta „Pravda za Davida“, o prijetnjama i progonima Davora Dragičevića, policijskim brutalnostima i svirepim zabranama građanskih protesta kojima se insistiralo samo na istini u povodu političkog ubistva dvadesetjednogodišnjeg banjalučkog mladića.

Moralna, socijalna, politička i ljudska borba uplakanog oca ubijenog Davida protiv „Golijata“ iznudila je bjekstvo Davora Dragičevića iz svoga grada i države u kojoj je rođen, formirao se i na kraju uskraćen za jedinog sina. U toj i takvoj Banja Luci, „kreativni tim“ EPK Banja Luka 2024.​ je paralelno mjesecima radio na aplikacijskom formularu „preispitujući i pokušavajući redefinirali identitet svoga grada“.​

Za razliku od Mostara, kandidatura Banje Luke je mogla biti makar oslonjena na Gradsku upravu koja je formalno-pravno izabrana na  legalnim izborima, a mogla se temeljiti i na nedavno obnovljenoj Kulturnoj strategiji entiteta Republika Srpska, što u slučaju Mostara nije bilo moguće jer ni Federacija BiH ni država BiH ni ovoga puta nisu odveć marili za kulturu.

Uz sve druge sličnosti između Mostara i Banje Luke desila im se ista i kosmička pravda: ova dva grada svekolikih apsurda, bespravlja i političke diktature našla su se zajedno u borbi za gotovo podjednako nerealnu titulu glavnog grada evropske kulture 2024.

Kultura na čekanju

Predstavnici oba bosanskohercegovačka grada zato smatraju da su imali kvalitetne aplikacije, ali da je presudan utjecaj na odluku o prijestolnici imala „katastrofalno loša reputacija naše zemlje koja je politički neuređene, konfliktna i nestabilna“. Jedino u tome nisu omanuli.

“Nakon Novog Sada 2021. godine, norveški priobalni grad Bodo će biti u središtu pažnje godinu dana 2024. Uvjeren sam da će ovaj grad i cijela regija iskoristiti ovu priliku za jačanje svojih kulturnih i drugih veza s Evropskom unijom. Nadam se da će ovo veliko priznanje također potaknuti kulturnu živost i ambicije svih norveških gradova, da će donijeti kulturu i kulturnu baštinu u samo središte različitih kulturnih zajednica Bodoa i da će na najbolji način promovirati interkulturalni dijalog u regiji. Posjetitelji iz cijele Evrope i šire imat će priliku da upoznaju ovaj norveški grad i njegova kulturna dobra, ali i cijeniti raznolikost kultura na našem kontinentu. Siguran sam da će Bodo ostvariti dugoročne kulturne, ekonomske i socijalne koristi koje sa sobom donosi naslov evropske prijestolnice kulture“, rekao je Tibor Navracsics, evropski povjerenik za obrazovanje, kulturu, mlade i sport.

Zbog politike, u obje negdašnje kulturne prijestolnice BiH i bivše Jugoslavije, i kultura je na čekanju. Kultura, koja je svugdje u svijetu vjesnik i pokretač pozitivnih promjena.

Zekerijah Smajić
Autor 30.9.2019. u 08:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija