Gdje sam ja, a gdje je Evropa?

Suzana Sekulović Kadirić
Autor 26.6.2019. u 14:12

Izdvajamo

  • Dodiku smo se smijali i pred izbore, brujale su mreže od toga, dok je on po već uhodanom sistemu zabavljao glasače sa svojim poznatim stilom i pjevanjem po šatrama. Neko ga je izgleda ubjedio da zna pjevati, kao što su ga ubjedili i da je veliki, a na crnim je listama naprednih zemalja. To su te "male" kontradikcije koje se sudaraju. Ipak je uspješno nakon izbora "povaljao" opoziciju u RS i zaveo strahovladu u Banjaluci, što i nije veliko čudo kad ideologije počnu da liče jedna na drugu, i sve su, što bi Sarajlije rekle -"u dva grama."  

Povezani članci

Gdje sam ja, a gdje je Evropa?

To što će BiH biti jedina država u EU koja neće imati delegaciju u Vijeću Evrope je ogroman udarac za državu, bez obzira o kojem entitetu je riječ, jer nema pomaka za zemlju koja počiva na principu niskih moralnih vrijednosti i izolacije.

Bilo bi interasantno kada bi neko od političara objasnio kako je došlo do toga da je BiH jedina od 47 članica bez delegacije u Vijeću naroda EU. Bez tog mjesta je ostala nedavno, pa umjesto da smo jedan korak bliže Evropi, mi smo samo još više pali u provaliju.
I nema tu puno diskusije, ni pitanja, ni rasprave, ni debata, ni medija, ni televizije. Bilo, prošlo, idemo dalje. A rado bi svi u Evropu zbog ekonomskih razloga.

Posebno se to odnosi na sve one koji su se hvalili diplomatijom i lobiranjem, te obećavali sjajne rezultate na izborima.

Tu spadaju apsolutno sve partije, bez izuzetka, bile one na vlasti ili ne, jer problem fiktivnih glasova je ogroman u svim strankama, a u svakom dinamičnom procesu postoji uzajamna povezanost na relaciji akcija – reakcija.
Rezultat toga se pokaže vrlo brzo, a svakom rezultatu, bio pozitivan ili negativan, uveliko pomaže vrijeme.

Ovo je samo jedan od razloga zašto toliko često spominjem kritičku svijest svakog pojedinca i snagu civilinog društva koji utiču i te kako na procese koji se odvijaju, grupnu dinamiku i pomake koji mogu vući cjelokupno stanovnišvo, u naprijed ili u nazad.

Kod nas se odgovornost na svim nivoima prebacuje uvijek na nekoga drugoga, a rijetko ili skoro nikada ne obraćamo pažnju na našu vlastitu, već gledamo kakve okvire će nam odrediti neko drugi. U tim okvirima se ostaje poslušno i slijedi se masa. Tako se ipak na kraju svi mi povežemo, ali u negativnom kontekstu i u još dubljoj propasti, gledajući gdje će “naši.”

Kad se odreknemo vlastite odgovornosti, znači da smo se odrekli i mogućnosti da nešto sami i promjenimo, te očekujemo od drugih da to učine za nas, a onda i nemamo baš puno prava da se žalimo na ishode.

Stoga nije čudno da se drušvo svaki put pred izbore, bili oni lokalnog ili opšteg značaja, pretvara u navijače, a ne birače.
Dok to ne shvatimo, nema nama nigdje dalje i niko nam ne može pomoći.
Nema te sile na svijetu koja to može promjeniti, niti će neko izvan granica BiH poslati oružane sile ili smjeniti bilo koga sa neke funkcije, što svi očekuju, u zavisnosti za kojeg političara i za koju opciju se navija.

Diplomatski pritisci su dugi i često nevidlji običnom smrtniku upravo zbog potpunog odsustva kritičkog osvrta u društvu, a mi bi da sve riješimo u sat vremena razgovora.

Čudno je i kako se stalno pozivamo na bačeno sjeme mržnje, a sjeme uvijek nikne tamo gdje je plodno tlo.

Iz ličnog iskustva se pitam zašto recimo ja nikoga ne mrzim, ali isto tako ne dozvoljavam ni vrijeđanja na vjerskoj, nacionalnoj, niti seksualnoj opredjeljenosti bilo kojeg pojedinca, kao ni vulgarizme. To je moje zlatno pravilo življenja i to mi ni jedan režim ne može oduzeti. Niti vama.
A već takav stav izaziva opštu zbunjenost kod nas.

Socijalne mreže su transparentne i apsolutno se sve vidi bez obzira gdje se u svijetu nalazili. One se čitaju. Svaka vaša fb stranica, svaki vaš komentar, svaka vaša objava je u principu ujedno i vaša lična karta ili pasoš za odlazak u svijet.

Pojedininci smatraju da mogu bilo šta reći i ponašati se bilo kako, prilikom korištenja svih socijalnih mreža, jer to je “javno,” pa se može.
Time ujedno pokazuju svoj odnos prema javnom dobru koji simbolizuje logiku – “nije moje, javno je, šta me briga.” A to i te kako puno kazuje!

Kad komentarišete tekstove, držite se činjenica u njima, inače odošmo u sve nebitne stvari propuštajući bitne ispred očiju.

Manite se nekih veličina i kulta ličnosti, jer to vodi u sve veću dubiozu, a ne u napredak.
Znam da će se puno puta ponoviti da neko želi da isprovicira neki osjećaj kod vas, a obično je riječ o onima kojima ovakva situacija izvrsno odgovara. Onog momenta kad u takvoj nekoj situaciji kod vas izazove osjećaj bijesa, stida ili ogorčenja, uspio je u svojoj namjeri. To botovi odlično znaju i idu ciljano u toj svojoj namjeri.

Ne nasjedajte na provokacije!
Ako se naoružate znanjem, niko vas ne može isprovocirati na mreži, jer ima puno načina da se to izbjegne.
Danas je znanje dostupno svima, upravo zahvaljujući socijalnim medijima. Nema više opravdanja za neznanje.

Znanje, etika i moral nisu dati rođenjem, već se stiču isključivo vlastitim saznanjima, radom i ponašanjem, pa takve osobe dobijaju i respekt ljudi u sredinama u kojima se kreću.
A respekt se nikad ne dobiva silom, mržnjom, uvredama i vulgarizmima. Na svu sreću!

Dalje, ispričaću vam još jednu priču samo ukratko, jer namjera mi je o tome pisati, ali tek pošto složim potrebnu dokumentaciju koja pristiže.

Radi se o fiktivnim glasovima, na osnovu kojih se mogu praviti ogromne maloverzacije.
I nisu to oni glasovi koji se kupe ucjenama o radnom mjestu ili sitnim uslugama.

To su glasovi za koje je svaki pojedinac dužan da nešto uradi, ako mu je stalo do promjene.

Ovom prilikom i u ovoj priči potpuno je nevažno koja je partija u pitanju, jer nije ovaj tekst ni pisan zbog navijanja. Zato služe sportska takmičenja.
Partija je samo primjer u kojoj su mjeri povezani politika i pojedinac, te kako svako ponasob ipak djeluje na krajnji ishod situacije u kojoj živimo.

Nezadovoljni radom svoje partije u kojoj su bili, dosta članova napušta stranku i ne žele biti njeni članovi. Prilikom provjere podataka ispostavi se da su na listi članstva čak i članovi koji su davno napustili partiju.

Mene u svakoj partiji, bez obzira o kojoj se radi, prvenstveno interesuje koliko zaista ona sama ispunjava ono što obećava u predizbornim kampanjama glasačima, i da li uistinu rade ono s čim se hvale da rade ili samo dižu tenziju nemira. Postoji stara latinska poslovica koja kaže: “Djela, a ne riječi (Acta non verba)!”

Na osnovu broja članova dobivaju se, npr. i pare za edukacije i sl. aktivnosti iz organizacija u inostranstvu, ali ti fiktivni glasovi služe i za mnogobrojne maloverzacije na izborima svih nivoa i tu su vrata širom otvorena.
Eh, sad, bilo gdje na svijetu svaki nezadovoljam pojedinac bi reagovao, jer bi tako spriječio u začetku sve ono što se spriječiti ne može u procesu koji nije već na početku zaustavljen.

Ali, ne i kod nas!

Najpametnije bi bilo putem e-maila zatražiti napismeno potvrdu da više nisu članovi te partije, jer onda se malverzacije mogu “ganjati” i zavrnuti pipa za finansiranje, a bez njih nema ni daljnjih uslova za laži i pronevjere. U slučaju da ne dobiju odgovor na upućeni mail, to se takođe računa kao odgovor koji se može i te kako upotrijebiti u zaustavljanju nepravilnosti, a putem raznih institucija. Znaju to ljudi koji se bave s tim.

Međutim, kao što rekosmo na početku, danas se sve vidi na socijalnoj mreži, pa i ovo o čemu pričam.
Koliko vidim svi koji su otišli i nisu više aktivni, žale se na raznim stranicama, ali još niko nije uputio e-mail ovakve vrste, što dovodi do zaključka da su više energije potrošili na kuknjavu po fb, nego da su sjeli i napisali vrlo kratak mail sa par jednostavnih rečenica i uputili ga na pravu adresu.
Dalje, iako su nezadovoljni, njihova imena ostaju na spisku članstva i svojim nedjelovanjem, a stalnim jadikovkama, dozvoljavaju da im se ime i prezime na listi članstva iskorištava u mnoge svrhe koje se odvijaju po raznim nivoima, potpuno nesvjesni kako na taj način postaju instrument iskorištavanja koji obično u svojim rukama drži nekoliko osoba. Obično je gužva oko pozicija i fotelja, tako da se pažnja stanovništva usmjerava na sasvim drugu stranu, od onoga što bi prioritet trebao biti, a oni koji se ne vide toliko u javnosti, a žele da pošteno rade, na kraju budu iskorišteni samo za svrhu održavanja već postojećih ljudi koji su u vrhu.

To su samo neki mali primjeri manipulacija koji stvaraju državu kakvu imamo, a ipak se radi o savijesti i odgovornosti svakog pojedinca ponasob.
Sve dok to ne shvatimo uzalud ćemo komentarisati i kritikovati “one tamo druge.”

Ovih dana vidim još jednu priču koja služi za navijanje i ismijavanje Dodika o kome svi sve znamo.
Problem je u tome što se političari ne posmatraju posredstvom samih nastupa i izjava u medijima, a evidentno imaju svoje medije, niti se puno razmišlja.

Dodiku smo se smijali i pred izbore, brujale su mreže od toga, dok je on po već uhodanom sistemu zabavljao glasače sa svojim poznatim stilom i pjevanjem po šatrama. Neko ga je izgleda ubjedio da zna pjevati, kao što su ga ubjedili i da je veliki, a na crnim je listama naprednih zemalja. To su te “male” kontradikcije koje se sudaraju.

Ipak je uspješno nakon izbora “povaljao” opoziciju u RS i zaveo strahovladu u Banjaluci, što i nije veliko čudo kad ideologije počnu da liče jedna na drugu, i sve su, što bi Sarajlije rekle -“u dva grama.”
U tom slučaju moguće su sve kombinacije, pa čak i dodatna. To neodređeno šurovanje sa nacionalističkim strankama uvijek vodi ka frakcijama onih koji se protiv nacionalizma bore. To je vidljivi rezultat koji imamo na sceni već 30 godina i koji se ne može sakriti, pa tako umjesto ka ujedinjenju, stalno se ide ka razjedinjenju u čemu nacionalisti i te kako nalaze slobodan teren za svoje djelovanje.

Javnost se momentalno zabavlja vijestima o Dodiku, Cvijanovićki i biznismenu iz Vijetnama.
Još uvijek je na snazi “panem et circenses,” što doslovno znači ” hljeba i cirkusa”, mada smo i to uspjeli iskriviti u uzrečici “hljeba i igara.”

foto Predsjedništvo RS

Pregledala sam sve medije u vezi ovog slučaja i svugdje vidim konstatacije zbivanja, ali nigdje nisam vidjela da je neko o tom slučaju izvjestio u uzročno-posljedičnom kontekstu u kojem se ovaj događaj odvijao.
I opet vidim samo navijačke strasti i ismijavanje.
Dakle, u toj rupi smo, i svi u nju uljeću bez imalo kritičkog osvrta.

Sigurno je da Dodika stišću sa svih strana, mada se on pokušava na svom terenu predstaviti kao pobjednik, što je potpuno normalno u okruženju u kojem je do sada suvereno vladao. On samo pruža ono što se od njega očekuje i traži, ali ne od velikih sila, već od vaskolikog pučanstva.

Ukoliki bi bar malo slijedili njegov primjer, ali i primjer jedne velike većine drugih političara, u trenutcima kad pokušaju da zametu trag, a opravdanje pronađu u djelovanju “onih drugih”, shvatili bi odmah da je to najjednostavnije opravdanje na svijetu za vlastiti nerad.

Isto oružje kojim se služe i drže upereno protiv naroda, može im samo taj isti narod oduzeti. Ne sa revolucijom, jer i za nju treba i te kako mozak.

U Dodikivom slučaju, (a uz pomoć Lukača i strahovlade) se to optuživanje svih onih koji drugačije razmišljaju bazira na tvrdnji i optužbama protiv neistomišljenika i svodi na nekoliko magičnih riječi i optužbi u medijima da se radi o stranim plaćenicima, agentima (neki to rado zovu u anonimnim porukama “britanski agenti”), sorošovci i sl. koji žele da uruše temelje koji u principu i ne postoje, već su umjetno stvoreni i išarani na komadiću salovete davnih devedesetih, a fantastično ugrađene u čipovanje mozgova našeg naroda. Nije tehnologija problem. Problem je mozak. Agenti i špijuni u svijetu danas tako savršeno rade da ih s ovim načinom razmišljanja niko na tom nivou ne može ni prepoznati. Svima koji iole razmišljaju to je odavno kristalno jasno.

Svaki put kad čujete da neki pojedinac, strana sila, druga partija i sl. želi da “uruši” nešto, znajte da tu nisu čista posla, jer istovremeno se s ovakvim izjavama šalje i nesvjesna poruka da temelji nisu čvrsti i da ih je lako urušiti. Ujedno to znači da ne postoje ni pravne poluge u društvu, već isključivo kriminalne radnje.
Ali, avaj!
Opet socijalne mreže igraju veliku ulogu, jer danas se vrlo brzo sazna kad se smjenjuju ministri i predsjednici stranaka u svijetu. Ni jedoj jakoj državi ne bi palo na pamet da te smjene političara zbog korupcije i kriminala nazovu “urušavanjem temelja.”
Dodik je tako upao u vlastitu zamku, jer najnoviji slučaj Vijetnamskog biznismena potpuno odgovara definiciji stranih plaćenika, agenata, sorošovaca i svih onih koji se optužuju za urušavanje temelja koji de facto ne postoje.
Znate staru izreku “ko drugom jamu kopa, sam u nju pada?”

Siromaštvo i problemi koji su se nagomilali u zadnjih 27 godina su ogromni, ali ljudi uglavnom idu tamo gdje im se pred izbore obeća brašno ili novi asfalt.
To što nema ni brašna, ni asfalta kako treba mjesec dana nakon izbora, nije ni bitno.
Važno je da ista formula uvijek savršeno funkcioniše u vrijeme predizbornih kampanja, a nakon izbora oni koji su na vlasti sve ove godine već se odlično “operu”, a nazovi opozicija sa svoje strane svoj nerad i nesposobnost uvijek opravda greškama “onih drugih”.
Uz pomoć medija lobotimija je potpuno normalna pojava nakon dugog niza godina.

Ako čovjek želi promjenu, mora biti i sam dio nje. Drugačije ne ide.
Dakle, provjerite, pitajte, diskutujte, razgovarajte. Ne navijajte.

Do ovoga nikada ne bi došlo da ljudi biraju, a ne navijaju kako mi to obično radimo.

Neko me je jednom pitao vrlo kulturno, kojoj stranci pripadam.
Moj odgovor je i tad, kao i uvijek bio:
“Ja ne pripadam. Ja biram.”

“Koga izabrati kad su svi isti” je česta moralna dilema kod ljudi.
Uvijek postoji, i svima je otvorena mogućnost tzv. taktičkog glasanja u vrijeme izbora na čemu počivaju sve napredne zemlje Evrope.
O tome se kod nas ništa ne zna, niti čuje, ali ni to nije čudo, jer je prevelika buka koju stvaraju vlastodršci i to s namjerom, a većinsko stanovnišvo podržava navijačkim strastima.

To što će BiH biti jedina država u EU koja neće imati delegaciju u Vijeću Evrope je ogroman udarac za državu, bez obzira o kojem entitetu je riječ, jer nema pomaka za zemlju koja počiva na principu niskih moralnih vrijednosti i izolacije.

Njemačka? Danka? Švedska? Irska? …

Niti slučajno! Sve do jedna od tih zemalja je sekularna i u njima nikad nećete saznati koju liniju u politici podržava vaš komšija.
Ako do toga u dođe, onda se razgovori svode na kulturnu razmjenu mišljenja o ideologijama, programima i rezultatima rada, a ne o stalnom dizanju tenzija za šta su političari zaduženi, a u čemu ih iz dana u dan slijepo slijede navijači.

Gdje god danas da krenete u inostranstvo i mislite da je drugačije, grdno se varate.
Bićete jednostavno prinuđeni da srećete i različita mišljenja i različite vjere, i različite nacije, i različita seksualna opredjeljenja, ali tad nećete imati priliku da dižete gužvu oko toga, jer će vas vrlo brzo prepoznati i ostaćete opet u izolaciji, držeći se samo onih grupa, iz vašeg kraja, koje potpuno isto razmišljaju kao i vi. Vrlo teško ćete kao takva osoba napredovati dalje.
Znači, granice stvarate u svojim vlastitim glavama, niko vam ih ne postavlja.

Odgovornost i retorika koja počiva na sistemu napad-odbrana, kao i stalnom prebacivanju krivice na nekoga drugoga, pritom zanemarujući vlastiti udio u svemu tome, ne vodi apsolutno nigdje. Problematika naše države pokazuje da samo tonemo sve više i više, a to jeste na kraju krajeva rezultat rada.

Suzana Sekulović Kadirić
Autor 26.6.2019. u 14:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija