Globalno misli, lokalno djeluj i preuzmi vlastitu odgovornost!

Povezani članci

• BiH: Više od 300 novozaraženih, pet osoba preminulo
• Naredne sedmice počinje XX1. JAZZ FEST SARAJEVO
• BiH je tinjajući vulkan u srcu Evrope
• Drobnjak među komšijama
• Sjećanje i življenje: Sjenama Srđana Aleksića i Gorana Čengića  
• Doktori u TK počeli s potpisivanjem otkaza: Ne želimo biti ničiji podanici

Foto: bistrobih.ba

Zašto je tako malo svijesti prisutno o očuvanju naše prirodnog okoliša? Priroda ne oprašta naš barbarski odnos prema njoj.     

Prije nekoliko dana državna švedska televizija TV4 objavila je potresan prizor iz naše zemlje  gdje jedno čitavo pokretno „ostrvo plastike, buradi, leševa životinja i ko zna već kakvog  smeća” pluta rijekom Drinom.

„Stotine tona smeća i plastike plovi u rijekama jedne od najzagađenijih evropskih država – Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina kao i susjedne države na zapadnom Balkanu  nisu učinile značajnije napore da bi se riješio problem reciklaže, deponija i odlaganja smeća.  Umjesto toga velike količine smeća se odlažu u prirodu!”

Samo mjesec dana ranije na švedskim vijestima se mogao vidjet jedan drugi prilog pod nazivom „Oni udišu najzagađeniji vazduh u Evropi“. U prilogu se prenosi sljedeće saopćenje; “Tuzlom se širi strašan smrad u ovom zimskom danu, bez daška vjetra. To je najzagađeniji grad u zemlji gdje industrijsko zagađivanje i otpad ne ispušta samo neprijatan miris, već takođe ograničava vidljivost. Osobe sa teškoćama u disanju  prisiljeni su ostati kući. Jedna od njih je i Una Ukejnović, 18-godišnja djevojka oboljela od bronhitisa. Za razliku od Une, njena prijateljica oboljela od astme, kuću napušta samo kada ide u školu.“

Una i njeni vršnjaci svake srijede, simboličkim nošenjem maske na ustima i šetnjom gradom pokušavaju ukazati na katostrofalne posljedice zagađenja vazduha. Katastrofalna je činjenica da prosjek zagađenja vazduha, mjeren u količini PM2,5 partiklar u 1 mikrogramu, u  Tuzli doseže čak 65 dok je isti prosjek u Švedskoj 6. Prema Svijetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) ona ne bi trebala biti veća od 10. Mnogi mladi ljudi u Tuzli umiru a čija su uzroci upravo  plućne i srčane bolesti.

Ovakav indolentni odnos prema nama samima, našoj djeci, prirodi i okolini je za svaku kritiku i osudu. Danak odavno plaćamo životima, oboljelom i radno-nesposobnom, kontaminiranom  stanovištvu ali u poslednje vrijeme i masovnijim iseljavanjem kao što je to primjer naselja Bukinja kod Tuzle u kojem je  preko 40 % kuća  danas prazno. Ogromne deponije rastu tik uz gradove a pastelobojene kuće ukazuju na  sav užas i beznadežnost kroz koje prolaze oni koji su direktno na udaru kriminalnog ataka na čovjekovu životnu sredinu.

Neosporno je da iscjepkani politički sistem na kantonalnom, entiteskom i državnom nivou pruža „idealne“ mogućnosti političarima da „izdriblaju“ svoju odgovornost za sve veća zagađenja. Problem tihog ubijanja ljudi i uništenja životnih sredina je u potpunosti marginalizovan aktuelnom političkom i ekonomskom situacijom a da stvar bude gora ekološka svijest građana nije se značajnije promjenila. Zaboravljaju se katastrofalne poplave iz 2014. godine koje su odnijele 21 žrtvu uz ogromnu infrastrukturalnu štetu i  kada su Bosna, Vrbas, Sana, Drina, Sava i druge rijeke poplavile Orašje, Šamac, Prijedor, Janju, Doboj i druge gradove. Aktivirana su brojna klizišta, uništeni stambeni objekti, komunikacije i mostovi.  Sliku avetinjskog Doboja nakon poplave, ja lično, nikad neću zaboraviti. Hiljade plastičnih vreća koje su visila na priobalnom drveću, nakon povlačenja Bosne u svoje korito, mnogo toga kažu o nama samima i našem odosu prema eko-sredini. Poplave mnogih rijeka su se mogle itekako izbjeći da su se njihova korita na vrijeme čistila te spriječio neplansko kršenje šuma u  priobalnom dijelu.

Žalosno je da o našim rijekama i vazduhu koji udišemo, danas više pričaju stranci nego mi sami. Zašto je tako malo svijesti prisutno o očuvanju naše prirodnog okoliša? Priroda ne oprašta naš barbarski odnos prema njoj. Bosna i Hercegovina je nesumljivo jedna od najljepših zemalja u svijetu. Ali to nije dovoljno. Njeno prirodno blago  se ne može sačuvati bez promjene naše eko-svijesti u kojoj moramo razumjeti činjenicu da priroda može egzistirati bez nas ali mi bez nje ne možemo.

Želimo li sačuvati eko-imidž Bosne i Hercegovine u svijetu i zdravu životnu sredinu, kao osnovno ljudsko pravo, moramo mjenjati svoju eko-svijest, tražiti odgovornost aktuelnih političara i zahtjevati oštra sankcionisanja svakog devijantnog ponašanja prema okolišu.