Istina i laž oko otvaranja spomenika mira u Srebrenici: Kažu: Bošnjaci nisu došli, ali ne vele da Bosanci jesu! 

Milan Pekić
Autor 22.9.2020. u 13:22

Istina i laž oko otvaranja spomenika mira u Srebrenici: Kažu: Bošnjaci nisu došli, ali ne vele da Bosanci jesu! 

Politička diverzija tamo gdje joj mjesto nije. Nije suditi kome, a politički, jeste kome nije. Amir Reko je govorio u ime ljudi – ljudima

Iako je postojala saglasnost da će ljudi iz Srebrenice doći na otkrivanje spomenika i fontane u centru grada, u počast Svjetskom danu mira (21. septembra), naprečac su etno-partije Bošnjaka odlučile ignorirati događanje. Prvobitna podrška je nestala. Uz politizaciju i tanke izgovore… Okus ružnog – ličilo je na produžetak igre u natezanju i zatezanju konopca. Bez kraja. Do kada? Hoće li neko, konačno popustiti? Bolje: Hoće li jedna od strana u svakodnevno življenje početi unositi nešto razuma? Vonja li uzvraćanje na genocid – genocidom? Ovnovi na brvnu? Što god, brvno stoji i stajaće, a hoće li se preko njega, od njega ne ovisi…

Kao gesta bilo je ružno isto onoliko koliko je neistinito i nepošteno izvještavanje, nekih federalnih portala! Ili šutnja. Namjerna, jer ništa se nije dogodilo kad nije zabilježeno i oglašeno, pa…

Činjenica je, međutim, da su ljudi Bosne, oni koji Bosnu vide kao zemlju Bosanaca i Hercegovaca, a ne nacionalistički teritorij plemenskih grupa, bili u Srebrenici. Bez obzira što su domaći, oni ispod zelene etno zastave, poručivali da će, ako dođu na vlast, spomenik srušiti i najavili izgradnju spomenika Naseru Oriću. Komentar – nepotreban!

Kako god: Pozvani doputovaše, bjehu toplo dočekani. I pozdravili su skup. Postavljanje spomenika.

Ljudi prišli ljudima i ljudski dočekani! I govorili!

Ko?

Naravno, riječ je o „Mostu 21“. Amir Reko, osnivač pokreta, bio je tamo, održao govor, pozdravio se s ljudima, bio toplo primljen i, posebno, obišao Potočare te, s pijetetom, neometan, poklonio se mezarju.

Amir Reko u Srebrenici

A šta je to Reko imao da kaže u Srebrenici da se nekome ne bi dopalo?
Evo, najbolje je i jednostavno citirati rečeno:

Ljudi, dobar dan! Ljudi!…

Prije nego što i kažem ko sam i šta hoću, mada me mnogi i znaju, mada i nisam siguran znaju li čemu stremim i šta hoću, hoću da kažem, OVDJE I OVDJE! kako i izgovaram, kako mi nije lako stajati dok je u mene uprto ovoliko očiju, a ja uzvraćam samo s moja dva! A hoću, evo da kažem, da su nam oči zajedničke! Jer, svako po par istoga ima i morali bi, na javi, isto vidjeti!
I prema viđenom se i vladati.

OVDJE I OVDJE, hoću, zbog ovog spomenika, a radujući se, da govorim, saopćim, ali i vrištim, o boli koja me razdire i steže, evo, gotovo tridesetak godina!

Mnogi među vama, vjerovatno, svako na svoj način, misle da znaju šta ću reći i da me treba osuditi… Neki bi mi i aplaudirali…Možda ću čuti i smijeh. Podsmjeh…A mene jednako boli i steže!

OVDJE I OVDJE! Vjerujte, malo vas je pogodilo pa, možda, čak, zbog onog kako ko tumači i mladost vaspitava, svako shvaća i okreće na neku svoju, tvrdim, nerazumljivu stranu.
Boli me što je, onda, zasmrdjelo na raspad, a onda
inatno, budalasto, sumanuto, razbojnički, nehumano, kao odbrambeno ali i ono suprotno  pod polumjesecom, krstom, križem, petokrakom, kakvim god znakom hoćete, priklonismo se odluci o prosipanje krvi… LJUDI! OVDJE I OVDJE!
Bilo je… Ali danas, ljudi, očiju mi zajedničkih, boli više, čini mi se, nego onda i u tinjanju! Kroz ta tri desetljeća. Danas, sada… 
OVDJE I OVDJE možda ponajviše! Zar vama, mojim ljudima tek sad sviće da je, da bi trebalo, da… Tek sad!!!

A OVDJE I OVDJE, bez obzira i na vašu, odnosnu bol svih, i na težine istine i neistine, tek danas hoćemo početi s mirenjem!

A moralo je poslije greške, zuluma, užasa, ognja i mača, shvatiti da ono nije smjelo biti, da je grozno življenje u krvavim snovima igra svih đavola, šejtana svijeta.
Zbog te boli, a nije samo moja, zbog zvijeri koje i danas, međusobno se dogovarajući u ime svojih imanja i blagostanja, ne misleći na narod, zveckaju mržnjom, noževima, sarzerima, zovu i hoće opet…

NE SAMO OVDJE I OVDJE; ALI I NA SVAKOM MJESTU, SADA; OVDJE I OVDJE, hoću i želim da vas pozovem na otklanjanje i smanjenje moje boli! I vaše! Jer, znam da je imate, ma kako bila natkrivena ljubavlju ili mržnjom svejedno! I tek sad, kad izgovorih pređašnje bez pravog pozdrava, a evo pred pozdrav na prekidu govorenja i pred odlazak, hoću da vam kažem: Ja sam, čuli ste, vjerovatno, ja sam, onaj Amir Reko, što pravi pokret, MOST21, organizaciju, partiju, stranku – kako već hoćete, – s težnjom da uozbiljim istinu zemlje Bosne i Hercegovine da u njoj žive ljudi. Jednaki. Komšije. Oni koji će u priznanju počinjenog zla, spustiti glavu na izvinjenje i poštu, a onda je podići, spoznati šta je bilo i viknuti, nebu, a onda svim onim što su pod njegovim plavetnilom; NIKAD VIŠE!

Zato sam OVDJE I OVDJE!

I doći ću opet! I volio bih da mislite, radite i uradite ovo o čemu govorim. Da vam šapnem: OVDJE I OVDJE DJECA SU NAŠIH PREDAKA. I, jednostavno, oni koji imaju onoliko koliko imaju poratnih godina, da vam kažem, da su oni ōōni na koje zlotvori računaju da će zaigrati na njihovu svirku. Zovu i zvat će opet!

Ne! Ne slušajte! Začepite uši, kliknite nećemo! I komšiji pružite ruku! OVDJE I OVDJE! 

Živjeli! I da sreća posluži, pa se i veselili!

 

Milan Pekić
Autor 22.9.2020. u 13:22