ISTO, ISTO ALI RAZLIČITO

Izdvajamo

• Život je radost. Život je besmislen samim činom smrti. No, izvan tih metafizičkih kategorija, vlast je samo vlast. Par relativno uglednih ljudi koje ste izabrali iz samo sebi poznatih motiva. Od njih očekujete da stvore tržište i uvjete za rad. Da vas zaštite od kriminalnih aktivnosti moćnijih i kazni aktere. Da pametno i ravnomjerno raspolažu novcem. Da vas i bližnje održe na životu jer ste im to papreno platili. Ne očekujete da vas pokradu i unište živote. Svaki put se ispostavilo da smo džaba krečili.

Povezani članci

• Tomislav Klauški: Policija štiti tajkune i fašiste
• Ta sitna crvena kap
• Novi stari početak
• GIVE PISS A CHANCE
• Ljubo R. Weiss: Oslobodimo Sanadera!
• Romeo i Julija iz Mrduše Donje

Foto: DW/D Maksimovic

Ne patim od iluzije da je riječ o radikalnoj promjeni društva, neka je malo od procesa, čovjeka veseli pomak. Taj vazalski, pokornički refleks koji su slavenski narodi usvojili na Balkanu pod silom mnogih osvajača, napokon je ustuknuo pred demokratskom silom. Žuti prsluci, Otpor, općenito urbana gerila u ovom slučaju su samo dobrodošla pojava, koliko god znali biti kontraproduktivni. Osobno, ne pamtim niti jedan društveni pokret koji nema politički predznak, a da je tako brzo ujedinio ljude. Riječ je o specifičnoj vrijednosti koja probuđena ima nevjerojatan društveni potencijal.

Kad pretresem krpenu vreću ovogodišnjih uspomena, euforija & trauma te osobnih iščašenja, gotovo da nema ičeg vrijednog u toj hrpi emocionalnih drangulija. Otprilike feeling kao kad ti Tajlanđanin ponudi zlatni Rolex za 200 dolara i potkrepljuje laž smiješkom od uha do uha, “same, same but different”. Isto, isto, ali različito. Zato sam još prošli tjedan stavio Pirellijev  kalendar za predstojeću godinu. Život odmah izgleda ljepše.

Ipak, potkraj godine zalomila se dugo očekivana, ali opet nenadana reakcija naroda u punom smislu te riječi. Eksplodirale su sve pretrpljene nedaće u proteklih četvrt stoljeća. Motiv je kristalno jasan. Sustav je prekoračio crvenu granicu, počeo je nemarom doslovno ubijati bez obzira na dob. Ne i prvi put, ali ovog puta terminalno su zakazali vitalni podsustavi društva, pravosuđe, zdravstvo i zakonodavac, hrvatski Sabor i Vlada. U ime političko gospodarske elite, njihove interese traljavo su odradili resorni ministri i pritom uspjeli svojom socijalnom nezgrapnošću raspizditi i kronično nezainteresirane aktere. Društvo je duboko prožeto korupcijom, niti jedna vlada – izaberite zemlju, Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora etc. – ne ulazi u konflikt s njom jer je neoportun sukob u kojem ćete izvjesno puno više izgubiti nego li zadobiti političkog kredibiliteta. Radije će zakone prilagoditi svojim potrebama, osloniti se na vojsku, policiju i sigurnosne službe.

Nemaju oni blagog pojma što je na stolu i što se stvarno događa na životnom planu svojih sunarodnjaka.

U Metkoviću pogreškom zdravstvenog sustava tragično umre dijete Gabriel Bebić. Pravosuđe, okovano hijerarhijom i zakonodavnim apsurdima, pušta na slobodu višestrukog nasilnog recidivistu koji je gotovo uništio život mlade žene Lorene Gurlice iz Zadra. U Banja Luci sigurnosne službe, policija i pravosuđe iz nerazriješenih motiva počine ubojstvo mladića Davida Dragičevića i naknadno ga pokušaju zataškati, uz prešutno odobrenje predsjednika Milorada Dodika. Tragičnih primjera sustava koji se otima van kontrole građanskog nadzora u svim segmentima na prostorima jugoistočne Europe, ima napretek.

I narod im je glasno odgovorio.

VAL SE POČEO VALJATI

Od Banjaluke do Zagreba pa do Sarajeva i Beograda, na tisuće prosvjednika su fizičkim prisustvom i na društvenim mrežama saželi svu svoju bol u izravnoj poruci vlasti “Ne dirajte nam u djecu” kroz empatiju s Davorom Dragičevićem. No, vrlo brzo sinergija ideje pretvorila je prosvjede u artkulirani zahtjev “Dajte nam pravdu”. Ne samo pravdu u pravosudnom smislu nego i zadovoljstvo ravnopravnosti. Dosta je bilo te gorke potlačenosti, šutke pognute glave. Spontano ili ne, nevažno je  za priču kao što su i tvrdnje odvjetnika  Ante Nobila da je otac ubijenog  Davida “izmanipuliran jer nije policija ubila Davida”, kao i Dodikove teorije zavjere “o rušenju RS putem Davora Dragičevića u britanskom interesu”. (?!)

Ok, ako znaš tko je ili što se zapravo događa, gukni ili dokaži.

Ljudi su se povezali u patnji i polako pretvorili u plamičak svijesti da “vlast dolazi od naroda i pripada narodu”. Koliko sam uspio kontaktirati neslužbene vođe protesta u Banja Luci, “neće im dati mira”. Svima je jasno da će intenzitet podrške prosvjedu na širem prostoru ubrzo jenjati, ali sjeme je zasađeno. Val se počeo valjati.

Uz sve postojeće kvalitativne razlike, niti jedna Vlada, posebice hrvatska, više neće riskirati bijes naroda. Samo naznaka stvarnog šireg narodnog nezadovoljstva korigirati će ih u raspolaganju novcem. Primjer? Hitna pomoć iz Metkovića dobiti će novu i dodatnu dijagnostičku opremu, uspostaviti će se nova hijerarhija koja omogućuje “protočnost” hitnih slučajeva. Dakle, ima se, može se, ali ne, trebalo je dijete umrijeti da se sustav pokrene?! I s razlogom su se usrali od straha.

Više nemaju tu ignorantsku opciju i bez pretjerivanja, drago mi je da je oživio taj politički princip neposredne demokracije.

BIT’ ĆE BOLJE, SAMO ŠTO NIJE

Naravno, ne patim od iluzije da je riječ o radikalnoj promjeni društva, neka je malo od procesa, čovjeka veseli pomak. Taj vazalski, pokornički refleks koji su slavenski narodi usvojili na Balkanu pod silom mnogih osvajača, napokon je ustuknuo pred demokratskom silom. Žuti prsluci, Otpor, općenito urbana gerila u ovom slučaju su samo dobrodošla pojava, koliko god znali biti kontraproduktivni. Osobno, ne pamtim niti jedan društveni pokret koji nema politički predznak, a da je tako brzo ujedinio ljude. Riječ je o specifičnoj vrijednosti koja probuđena ima nevjerojatan društveni potencijal.

No, na stranu suvišna politika, riječ je o općem dobru koje je proisteklo iz osobne tragedije. Svi imaju pravo na dobar život, da ne spominjem ustavne vrijednosti kao što su pravo na rad, slobodu govora, na blagostanje etc. I realpolitički gledano, to jesu samo slova na papiru bez stvarne primjene, posebno kad istovremeno živimo u paralelnoj stvarnosti u kojoj se ubojice slobodno kreću, kriminalci javno druže sa sucima i političarima, ignorira na desetke audiovizualnih snimki i dokaza korupcije u visokim strukturama vlasti, te nestaju milijarde poreznog novca kojeg zapravo troši par ljudi. Naravno, Državno odvjetništvo još uvijek ne može pogoditi o kome je riječ.

Čemu se nadati u 1991. i 2019. godini? Istim, ali različitim stvarima?

Život je radost. Život je besmislen samim činom smrti. No, izvan tih metafizičkih kategorija, vlast je samo vlast. Par relativno uglednih ljudi koje ste izabrali iz samo sebi poznatih motiva. Od njih očekujete da stvore tržište i uvjete za rad. Da vas zaštite od kriminalnih aktivnosti moćnijih i kazni aktere. Da pametno i ravnomjerno raspolažu novcem.  Da vas i bližnje održe na životu jer ste im to papreno platili. Ne očekujete da vas pokradu i unište živote. Svaki put se ispostavilo da smo džaba krečili.

Tako stoje stvari u stvarnosti. U tom tonu protekla je prošla svaka otkako pamtim, a mogla bi i slijedeća. No, činjenicu da sam na trenutak ugledao čovjeka na izmaku iste, tjera me da velim vječnu sentencu. Bit’ će bolje, samo što nije.