Izgubljena racionalnost

Izdvajamo

• ”Mnogima je srce pocrnilo a onda nezadovoljni, nesretni sa životom bez smisla ostali stalno gladni ljubavi i spokoja u duši”, reče moja prijateljica Nasiha K. To je upravo odgovor na pitanje zašto ljudi postaju iracionalni. Prepuštajući se sićušnim strastima sebičnosti, sujete, zavisti, ličnih ambicija, netolerancije, mržnje znajući da su one u dubokoj suprotnosti sa unutrašnjim moralnim sudovima. Pobjednici su oni koji su sposobni da odgovorno preispitaju pobude svog srca suprotstavljajući se lošim pobudama svoje prirode.

Povezani članci

• Puni krug zločina
• Miroslav Krleža: Zločin i kazna (1) – Na rubu pameti (6)
• LEPE RADIĆ DVA, Darko Cvijetić
• Dundin glas u Kovaču
• Film Jasmile Žbanić o genocidu u Srebrenici je najbolji evropski film 2021.!
• Slavo Kukić:Kakvi bi nam susjedi odgovarali?

Foto: Gettyimeges

Zašto je teže voljeti a lakše mrziti? Zašto je teže graditi a lakše uništavati? Zašto je teže poštovati a lakše ponižavati? Zašto je teže govoriti istinu a lakše lagati? Zašto se u crkvama molimo a napolju koljemo? Zašto drugome želimo loše a ne do Bog isto to nama? Zašto se u ratove ide sa barjacima na kojima se vijore krstovi i sveci a pod barjakom se čine klanje i silovanja? Teško je sve ovo razumjeti, posebno kada se radi o shvatanjima današnjih mlađih ljudi.

U svojoj novoj knjizi ”Why We’re Polarized” novinarka Ezra Klein zastupa tezu kako smo “razvili neku vrstu polarizovanog, političkog “megaidentiteta” koji se zasniva na tome da se mrzi sve što “drugi” zagovaraju. Dakle ne radi se o politici, niti racionalnim razmišljanjima već sve više o našoj grupnoj i etničkoj pripadnosti. Sve manje su nam važne stvari koje život čine osmišljenim i sadržajnim poput ljubavi i relacije, osobe sa kojima dijelimo svakodnevicu, naših komšija. Ona u svom istraživanju dolazi do zaključka da su muškarci konzervativniji u odnosu na žene pravdajući to činjenicom da mlađe žene u većem obimu nastavljaju školovanje na visokim školama te njihovom voljom da nastave svoju karijeru preseljenjem u druge gradove koji im pružaju bolje mogućnosti.

Zašto se stvari postavljaju naopako i je li to razlog opravdanja naših neuspjeha? Da li su nam drugi krivi za naše probleme? Da li je stanje stalnog straha razlog naše iracionalnosti? Naravno da nisu i takva shvatanja predstavljaju strašnu zabludu u kojoj se bježi od realnosti i odgovornost za svu moralnu, ekonomsku i političku mizeriju u kojoj se nalazimo.

Jaki su oni ljudi koji se uhvate u koštac sa svojim slabostima poput mržnje, sujete i gordosti i odupru stanju života stalnog straha i strepnje. Elem danas je to pandemija, juče su bile izbjeglice, prekjuče referendumi. Što je sljedeće?

Marlon Brando je bio i ostao veliki. Ali ne samo što je bio briljantan glumac, već zato što je podržao Martina Luthera Kinga u borbi protiv rasne diskriminacije kao jedan od rijetkih bijelaca onda kad je trebalo biti hrabar i suprotstaviti se rasističkom mišljenju većine. Veliki Muhamed Ali je bio i ostao veliki. Zato što je bio šampion i onda kada se suprotstavio ratu u Vijetnamu sarkastično pravdajući svoj potez kako ga tamo ne zovu ”nigerom” za razliku od SAD. Samo ljudi koji su duhovno slabi nalaze izgovore za svoje slabosti dok oni koji se stavljaju na čelu pravde ne postaju saučesnicima nepravde.

U članku Al Jazeera Balkans „Zašto većina prezire mirovnjake a voli zločince“ od 5. marta ove godine autor Tomislav Marković dolazi do zaključka kako je „narativ o zavedenom, naivnom, lakovjernom narodu zapravo integralni dio autoritarne, patrijahalne, kolektivističke kulture koja ne priznaje ličnu odgovornost“. U briljantnoj analizi autor postavlja čitav niz pitanja; „Kako da većina uvijek bude zavedena u istom smjeru – desnom, nacionalističkom, nasilnom, šovinističkom, velikosrpskom, konzervativnom, retrogradnom, anticivilizacijskom? Kako se većina ne povede za nekim pametnim, za nekim ko im misli dobro već ih uvijek izmanipulišu zlikovci, lopovi i ubice? Zašto uvijek vjeruju lažovima a nikad onima koji govore istinu? Zašto se uvijek vjeruju lažovima, a nikad onima koji govore istinu?“

”Mnogima je srce pocrnilo a onda nezadovoljni, nesretni sa životom bez smisla ostali stalno gladni ljubavi i spokoja u duši”, reče moja prijateljica Nasiha K. To je upravo odgovor na pitanje zašto ljudi postaju iracionalni. Prepuštajući se sićušnim strastima sebičnosti, sujete, zavisti, ličnih ambicija, netolerancije, mržnje znajući da su one u dubokoj suprotnosti sa unutrašnjim moralnim sudovima. Pobjednici su oni koji su sposobni da odgovorno preispitaju pobude svog srca suprotstavljajući se lošim pobudama svoje prirode.