Jedan neispričani Prvi maj

Povezani članci

• NEMAM KAD DA SE OSVRĆEM, DA SE VRAĆAM
• Mrzite (li) Predrag(og)a
• Zahtjev za izgradnju memorijala u Sarajevu za žrtve ubijene na Kazanima
• Fuj, sudija!
• Američka ambasada oštro osudila marš crnokošuljaša u Zagrebu: “Ne povezujte SAD s ovom mrskom ideologijom!”
• Majko naša Crna Goro!

Foto: E.C.

Šargovčani na putu…

Priča o ovom događaju je kružila Banja Lukom već sutradan. Mnogi su otpisali pun autobus ljudi čim su čuli o čemu se radi. Takva su vremena bila. Ubijalo se na sve strane. Ginuli su nedužni iz svima dobro poznatih razloga. Bilo je važno ime i prezime. Ako ni iz toga nije bila jasna „krvna slika“ onih za odstrel onda se pitalo po komšiluku da li je vjera ona koja dozvoljava da se nesretnika pretuče, ubije ili one sretnije tek protjera iz vlastitih domova.

Banja Luka pamti koliko je zaboravila. Ili tako nekako…

Znam da je nemoguće zaboraviti proživljeno ali čini mi se da su ovu epizodu nekako spremili na tavan kolektivnog sjećanja i oni koji su se u tih šest dana već pomirili s činjenicom da su mrtvaci koji hodaju, zapravo koje vozaju autobusom po Banja Luci i okolnim selima jer ne znaju šta bi s njima. Na sreću svi su preživjeli. Poslije protjerani. I nerado o tome pričaju. Znam to jer ću vjerojatno biti prvi koji će o tom Prvom maju ’95, svetkovini Svetog Josipa Radnika u Šargovcu (banjalučkom prigradskom naselju), nespretno pisati jer u ovih 25 godina o tome nisam imao priliku pročitati ni slova. Znam, jer mi je trebalo više od godinu dana da nađem nekoga ko je voljan progovoriti. Tražio sam ih preko debelih veza, moleći dobre ljude koji su mi davali kontakte da za mene garantiraju, da nisam piskaralo, da neću imenovati ako to od mene budu tražili. Da ne stavljam u nezgodnu situaciju kćerku koja je tamo ostala, sestru pokojne prije, sinovog kuma i tako dalje, unedogled. Taman kad nađoh prvog u nizu potencijalnih svjedoka koji je prihvatio da putem telefona porazgovaramo i kad smo utanačili i drugi termin, kad moj sugovornik bude imao više vremena, sve pade u vodu na samom početku drugog telefonskog poziva.

„Znaš, nemoj se ljutiti. Al’ kad me niko u ovih više od 20 godina ništa nije pitao bolje da pustimo kraju i sad“, tako mi reče taj dobri čovjek.

I sve ih razumijem. Ni sam nisam imun na činjenicu da mi je tamo neko kome bi se ovo što moram spasiti od zaborava moglo osvetiti. I još poneko kome bi ova štorija mogla debelo zasmetati. Kako bilo obećanje koje sam si dao valjalo je ispuniti.

Na sreću, kad skoro pomislih da je bolje odustati, sjetih se mog prijatelja iz školskih i ratnih godina. Od definitivnog i masovnog progona banjalučana nesrpskog porijekla u augustu/kolovozu ’95. godine, nastanjen u Okučanima Ivan poznaje sve Okučance. Dotjerane Bosance, domicilne Hrvate povratnike, okučanske Srbe koji su preživjeli obje vojske koje su ih oslobađale i one koji su se poslije vojne akcije hrvatske vojske poznate kao Bljesak u njih vratili.

Sjećam se jednog od onih dana (kako je hrvatska vojska oslobađala teritorij od pobunjenih Srba tako se u banjalučkom kraju kuće ekspresno iseljavalo i useljavalo) kad je i moj Ivan iste te 1995. banuo kod mene, jer nije znao kud bi. Na biciklu i sa jednom papučom na nozi. Drugu izgubio bježeći jer je i njemu, vjerovatno neki naoružani okučanski Srbin upravo ostao bez kuće, naredio da cijela familija napusti kuću odmah i da ne smiju ništa sa sobom ponijeti. Ukućani se razbježali. Ne znam ni kud je poslije otišao ni gdje su se svi njegovi poslije pronašli i okupili. Možda sam ubrzo nakon toga i sam krenuo u izbjeglištvo pa mi se sjećanja pomalo osipaju na tom rubu između prvog i drugog života.

Hrabri čovjek s kojim me Ivan upoznao na verandi svog novog okučanskog doma ovako otprilike počinje svoju priču;

„Bio je to Prvi maj 1995. godine. U banjalučkom naselju Šargovac katolici na dan Svetog Josipa Radnika obavljaju tradicionalnu procesiju blagoslova polja. Poslije mise/blagoslova, koliko su prilike dopuštale, gledalo se da se ne iznevjeri ni stari bosanski običaj svraćanja. Oni koji svetkuju na taj dan pozivaju na ručak što goste koji se vraćaju sa blagoslova, što prijatelje i komšije. Drage ljude bez obzira na vjeru. Klasični je to proljetni ručak na otvorenom, ako vrijeme dopušta. Uz pečenje i ostalo kako prilike dozvoljavaju. I te teške ’95. poneko je mogao „okrenuti“ nešto na ražnju i očekivao goste. Ono što je ostalo u naselju od istovjeraca i ponešto od drugih što je smijelo doći tuđima u goste i još na svetac.

Lijep majski dan biva iznenada prekinut dolaskom autobusa, do pola punog naoružanim hrvatskim Srbima okučancima, medju šargovčane. Naoružani pripadnici srpskih formacija tek izbjeglih nakon vojne akcije hrvatske vojske poznate kao „Bljesak“ uhvatili su jednog starijeg mještanina nesrpske nacionalnosti i natjerali ga da ih vodi i pokaže im sve ‘rvacke kuće u naselju. Preplašen čovjek nije imao kuda i što mu je naređeno to je i učinio. Uplakan i tražeći oprost od komšija vodio je ove kolonizatore od kuće do kuće dok ih nije nabrojao koliko ih je trebalo isprazniti. Naoružani izbjegli hrvatski Srbi taj dan jednostavno dođoše da si nađu smještaj, privremeni ili sličan, u Šargovcu, na pragu Banja Luke, ponudivši pravim vlasnicima organizirani prijevoz do Save gdje bi ih valjda trebali dočekati nji’ovi. Naravno. Nije tu bilo sporazuma. Repetiralo se oružje. Prijetilo se i psovalo najmilije, s jedne strane. S druge se plakalo i molilo da im daju bar vremena da uzmu najosnovnije. Poneki dokument i ono sirotinje zašivene po posteljini i postavama odjeće. Da skupe djecu da ih ne potrpaju u autobuse bez njih. Ostaviše tako Šargovčani i postavljene trpeze ovim nemilim i nepozvanim gostima. Petar se ukrcao u autobus sa suprugom i dvoje djece. Starije u dobi od 3 godine i mlađe koje je bilo beba od tek šest mjeseci starosti.

Ovdje moram dodati jednu opasku matematičke i logičke prirode.

Pitam se!?

-Kako, gdje i koliko su se ti hrabri branioci vlastitog ognjišta borili ako je vojna akcija Bljesak počela 01.05. u zoru a oni su se već isti dan malo iza podneva našli ne negdje u Bosni oko rijeke Save na teritoriji koju su tada kontrolirali bosanski Srbi već dobrih 40 i kusur kilometara dalje. U samoj Banja Luci gotovo. U prigradskom naselju sa prijeratnim većinskim stanovništvom bosanskih katolika, Hrvata!?

U toj teškoj situaciji kojoj je sigurno slijedila bezglava bježanija moram priznati da su odmah po prelasku na slobodnu teritoriju bili jako dobro organizirani.

Jako!

Sve se odvijalo tako brzo da nije bilo niti pokušaja da mještani Šargovca uhvaćeni u ovu zamku negdje pobjegnu. Za tren, pristigli autobus napuniše članovi familija Debeljak, Andrijević, Golub, Petrović, Terman… Kako se moj sugovornik sjeća samo Debeljaka je bilo trideset i dvoje, Petrovića osmoro, Termana troje i tako dok se autobus nije napunio. Za par sati ovi nevoljnici će se naći u Bosanskoj Gradišci na par metara od mosta koji vodi preko rijeke Save u Hrvatsku.

„Odredište je već bilo na vidiku u taj sumrak koji nije obećavao ništa dobro. Nakon par sati čekanja misija biva odgođena. Most preko Save je bio miniran. U autobus ulazi civil i popisuje sve putnike. Djecu i odrasle. Naređenje je bilo da nas se vrati u Banja Luku.

Gdje, pitali smo se?! U naše kuće?! Ljudi su se u nevjerici nečemu ponadali. Nakon popisa autobus istim putem kreće nazad“, nastavlja Petar

Put od nemila do nedràga

„Oko jedan sat poslije pola noći vozač dobiva naređenje da zaustavi autobus ispred hotela San u Laktašima. Na nekih petnaest kilometara udaljenosti od Banja Luke. Naoružana pratnja odlazi u hotel i samo vozač ostaje sa nama u zatvorenom autobusu. Nema izlaska dok se vijećanje u hotelu pretvara u pijanku. Nakon ne više od 2 sata iščekivanj, autobus ponovo kreće prema Banja Luci. Nakon par pređenih kilometara, u mjestu Klašnice, autobus skreće na klašnički most i prelazi rijeku Vrbas nastavivši cestom za Slatinu, banjsko lječilište nedaleko od Banja Luke“, sjeća se Petar.

Pred zoru naoružana okučanska pratnja predaje ove taoce, koje izbacuju iz autobusa i smještaju u napuštene barake, drugim uniformiranim naoružanim osobama. Od tada se više nije pojavljivao niko od naoružanih ljudi koji su ih istjerali iz domova i pratili do mosta na Savi. Situacija prelazi pod kontrolu sasvim novih lica. Smještaj neljudski budi u ljudima sumnju da njima zapravo krov nad glavom neće ubrzo ni trebati. U slatinskim barakama ovi ljudi ostaju puna tri dana. Prvi dan na vodi bez ikakve hrane. Drugi dan im je dostavljena hrana i dozvoljeno da podijele jedan i kruh i jedan mesni narezak na pet osoba. Jednom im je dozvoljeno da nekoliko osoba, među njima i Petrova supruga sa šestomjesečnom bebom, odu u trgovinu i kupe mlijeko za najmlađe i kruh za cijelu grupu. Tom prilikom ih je oružana pratnja upozorila da ne trebaju pretjerivati sa troškom, otvoreno se, da prostite zajebavajući s njima, jer im vjerovatno fasunga neće ni trebati. Među ljude se nakon toga još više uvukao onaj tihi izjedajući nemir.

U gradu međutim, počinje neka vrsta potrage. Vijest stiže do tadašnjeg gradonačelnika Banja Luke, Predraga Radića, koji je vjerovatno već tad znao i ono što prije sàm nije shvatio. A to je da od onog što se zvalo Republika Srpska krajina u Hrvatskoj neće ostati ništa. To je značilo, a tako je i bilo, da će on kao gradonačelnik jednog od gradova pod srpskom kontrolom u BiH morati udomiti dobar dio njezinih bivših državljana. Trebalo je već početi razmišljati kako napraviti mjesta tim ljudima i održati red dok možda vrag ne dođe po svoje i u banjalučku republičkosrpsku utvrdu. Jel’ ta epizoda bila neka vrsta probe za ono što će se desiti malo više od tri mjeseca kasnije, ne mogu reći sa sigurnošću. Čini mi se da je bilo baš tako.

Dok se šargovački nevoljnici u barakama prepunim nečisti, štakorskog izmeta i vlage tako nadaju čudu a pomalo mire sa smrću, ko više, ko manje, sam banjalučki biskup Franjo Komarica, jedini koji je mogao tražiti intervenciju kod gradskih i inih moćnika koje je četiri godine morao opskrbljivati hranom i lijekovima iz caritasovih konvoja, završava u kućnom pritvoru u kojem će ostati do 20.12.1995. Dana, 231. Iako oni to ne znaju za njihove prijatelje i rodbinu i ta nada bespovratno nestaje. Poslije tri dana boravka u Slatini Šargovčane iznenada tovare u autobus poslan iz Banja Luke koji je po sjećanju mogao biti onaj čuvenog Glogovac Toursa koji je iz Banja Luke u kratkom vremenu izvezao toliko naroda da se pri pomenu bilo kakve agencije koja je kao bilo kakav tours za debelu lovu spašavala ljude vozeći ih u nepoznato odmah pomisli na njega. Šargovčani još jednom kreću na put. U pravcu Banja Luke. Sad su svi već vjerovali da su to posljednji kilometri neizvjesnog putovanja prije one crne slutnje koje su im stražarili u Slatini onako od šege nabacili.

Neočekivani gosti

„Tad nastaje potpuni obrat“, uzbuđeno mi pripovijeda Petar dok ispijamo domaći sok od višnje, „dovoze nas pred hotel Bosnu, u centar Banja Luke, i brzo nas kroz špalir naoružanih lica, utjeruju unutra. Daju nam smještaj i da prvi put nakon pet dana pošteno jedemo. Daju nam i telefon da se javimo ko je kome mogao i koga imao. Postali smo gosti hotela ali nismo smjeli ni proviriti izvan njega. I tako tri naredna dana. Nije nam bilo jasno ništa ali smo nekako pokušavali da te dane, naročito kad smo saznali da su za nas kod Slatine bile već iskopane rake, nekako opušteno proživimo u hotelskom smještaju“.

Zadnjeg dana njihovog boravka u hotelu nepoznate osobe ruše franjevački samostan na Petrićevcu, nedaleko od Šargovca, zajedno sa zvonikom i ostalim objektima. I do dan danas su ostale nepoznate. Svi zajedno. Vozači kamiona koji su dovozili eksploziv, pripadnici oružane pratnje, mineri koji su cijelu noć postavljali eksploziv i oni koji su istjerivali redovnike da ih baš sve eksplozija ne ubije. Bilo je to rano jutro dana 07.05.1995. godine.

Negdje, malo iza podne, kad su se neobični hotelski gosti već spuštali u salu na ručak, u restoran upada naoružani bradonja. Sàm. Prijeti i vrijeđa. Daje im rok do 14.00 sati da napuste Šešeljev restoran i hotel. Dok ljudima ostaje toliko vremena da zamole osoblje hotela za telefon i jave se prvima koji su im pali na pamet moleći da ih prime jer kad izađu iz hotela nemaju kud, počinje završni dio ove nemile i zaboravljene epizode prepune neočekivanih obrata.

Ipak, epizode sa nekim sretnim krajem. Tjera me da pomislim da nije sve bila igra slučaja i loše organizacije.

Razbježaše se tako Šargovčani s uplakanom djecom dok su odrasli strijepili hoće li stići na odredište prije nego ih opet ne zaustavi neki naoružani bijesni vojnik.

Johan B. i (ne)poznati motociklista

Veli Petar da zapišem imena onih Okučanaca koji su ih iz kuća istjerivali.

Jedan Adam Martinović kojeg su zvali Džanko iz Okučana. Jedan poštar kojeg su zvali Politika i jedan Jovo Vranješ, obojica iz Vrbovljana nedaleko od Okučana.

Pitam jel’ si nekada sàm pokušao objasniti ko je vukao konce i ko je odgovoran ili zaslužan da svi oni koji su mogli biti ubijeni iste noći na obalama Save, u povratku negdje u Lijevču polju ili u Slatini tako da se nikad ne sazna ko je počinitelj, kao što se nije saznalo ni dan danas za onih više od 200 smrtno stradalih civila Banjalučana, iznenada završe u hotelu u centru grada?

„Jesam“, kaže.

„Moj otac je bio čuveni voćar. Umro je 1992. svjestan svega. Kalemio je voćke od Prijedora do Čelinca. Banjalučkom dolinom od Novoselije pa Lijevčem niz Vrbas i danas po voćnjacima donose plodove voćke koje je on svojim posebnim zakrivljenim nožem kalemio. Kalem su zvali po njemu jer i vanjskim izgledom bio originalan pa je sàm bio rado viđen, godinama i svuda. Jer – Johanov, na T kalem, nikad nije ofalio -. Kalemio je voćke u vikendaškim voćnjacima nekadašnjih kirurga, zubara, direktora i vojnih lica koji će kad se zakuhalo postati, ratni načelnici, oni koji su vedrili i oblačili u vojnom odsjeku, slali na radnu obavezu ili na ratište. Vjerujem da je neko od njih, koji su tada imali moć, saznao da su u, na smrt osuđenom autobusu, bili i Johanovi sinovi, njihove žene i djeca. Nemam drugog objašnjena iako se često pokušavam sjetiti imena jednog mladića koji je još prije rata doselio u Banja Luku, negdje od Okučana i držao benzinsku pumpu na prijedorskoj cesti. Kod njega je radio jedan od nas koji smo završili u autobusu i on je znao da mu je radnik odveden u nepoznato. Vozio je motor. Nekoliko puta smo ga vidjeli da je pratio naš autobus. Obilazio je i oko baraka u Slatini. S nekim je tamo razgovarao i čak su mu prijetili da će ga na mjestu ubiti ako se odmah ne udalji. Teško je pretpostaviti šta je ta osoba koja se okolo vozala motorom i riskirala vlastitu kožu mogla za nas učiniti. Mada je jasno da su svi oni koji su u ono ratno doba držali benzinske pumpe, što bi se reklo, imali Boga za ujaka. Mogao je nekoga obavijestiti. Tražiti pomoć. Nikada nećemo saznati je ‘l to možda bio gradonačelnik Radić, neko iz komande tadašnje vojske VRS ili jednostavno nikome u tom trenutku nije trebalo da pobije pedesetak ljudi bez dobrog opravdanja“.

Kao da je nekada takvih opravdanja trebalo…

„Poslije nam je bilo jasno čije su bile one žene s djecom koje su u nekoliko navrata u aprilu/travnju iste godine autobusima dovožene u banjalučka naselja Petrićevac, Motike i Šargovac. Obilazile nesrpske kuće, ocjenjivale i mjerkale gdje bi se u slučaju bježanije mogle udomiti“.

Jesu li dolazile po vlastitom instinktu ili su ih tamo slali? Oni  koji su već znali i planirali“?

Dana 12.05.1995. u banjalučkom naselju Presnače, opet do današnjeg dana nepoznati počinitelji, miniraju i ruše katolički samostan i žive spaljuju svećenika Filipa Lukendu i časnu sestru Ceciliju Grgić.

Zatvaranjem biskupa, rušenjem Petrićevačkog i drugih samostana, ubijanjem svećenika i časnih sestara te ovom malom probom, radi koje nije pao jedan list iz krošanja velebnog banjalučkog drvoreda u nekadašnjoj Ulici Maršala Tita“, uvertira jesenke sezone masovnog iseljavanja više od 20 000 banjalučkih nesrba od augusta/kolovoza do oktobra/listopada mjeseca iste godine, je prošla sve testove. Poruka, jasna i nedvosmislena, bila je svima poslana. Katolicima. Muslimanima već koju godinu prije.

Sve ovo kao povod za razmišljanje kad se danas eresovski i službeno o odlasku Banjalučana govori kao o stvari izbora da li ostati živjeti u novoj RS realnosti ili izabrati novu adresu na ostatku dunjaluka. Na kraju tamo gdje je već bilo utanačeno.

Šargovčani iz autobusa u koji su ukrcani 01.05.1995. godine napustili su Banja Luku i Bosnu i Hercegovinu 14.08. iste godine i čamcima prebačeni iz Srpca (BiH) u Davor u Hrvatskoj. Tri mjeseca živjeli su kod familije ili prijatelja. Srba i nesrba. U vlastite kuće se više nisu smjeli vratiti osim ponekog slučaja u kojem je vlasnicima dozvoljeno da iz domova uzmu dokumente i osobne stvari.

Jedan od  čamaca u kojima su preplovili Savu protjerani Banjalučani čuvaju i danas u glavnom parku u centru Okučana. Od njega smo i započeli ovu priču Ivan i ja. Nismo ga se ni dotakli.

A morat ćemo.