Jesu li Nikšićeve greške krive za Dodikovu i Džaferovićevu pobjedu

Izdvajamo

• I na zadnjoj press konferenciji, Nikšić se opet pravda sa jako kompromitovanim izbornim procesom u kojem ogromnu odgovornost nosi CIK, u čemu je potpuno u pravu, ali svakako da u toj konstataciji, koja je svima poznata, ne może naći opravdanje za svjesno uništavanje stranke i njen totalni pad u RS-u, a koji se u velikoj mjeri oslikava, kao u ogledalu, na rezultate stranke u Sarajevu, pobjedi SDA i na žalost, izgubljenoj utrci za mjesto u predsjednišvu na kojem neće biti Denis Bećirović, već Šefik Džaferović. Da je drugačije postupao i iskreno vodio profesionalno odrađenu kampanju, a ne cirkus, na izborima bi imali puno manje apstinenata, a slika predsjedništva bi bila sigurno onakva kakvom su je zamišljali svi pošteni građani Bosne i Hercegovine.

Povezani članci

• Suad Beganović: Brinu li Inzka izborne krađe?
• NABAVKE U GRADU BANJALUKA Kupuju automobile od 80.000 KM i 40.000 KM, isključivo sa Apple-om
• Pod maskama policije i politike
• Mrtvi proleteri i hrvatski stjegovi
• Potpredsjednik Federacije BiH Dunović posjetio IFIMES
• U Mostaru okupljanje “Pravda za Davida”

Ono što bi većina članstva SDP-a trebala ozbiljno da shvati kao izazov i prevashodan zadatak jeste da se manu klimanja glavom, ćutanja na sve nepravilnosti unutar partije, vječnog poltronstva i da na kongresu pokažu kakvu ideoligiju zaista zastupaju, te da smjene Nikšića sa mjesta predsjednika stranke, a na njegovo mjesto izaberu Denisa Bećirovića, koji je bar vrijedno radio, ostavljen potpuno po strani, izložen mnogim udarcima i pritiscima. Uz malo profesionalne pomoći mogao bi uspjeti, mada svaka borba nakon ovih izbora će biti strahovito teška i mučna. 

Sve mi se čini, odmah ovako nakon izbora, da je pažnja glasača i apstinenata najviše okrenuta u pravcu Dodika i RS-a.
Kao da se od građana manjeg entiteta najviše očekivalo, zaboravljajući vrlo brzo činjenicu da je Sarajevo bukvalno spavalo u vrijeme izbora, a u predsjedništvo BiH je potpuno hladno ušetao i sam Džaferović.

I neću ja ovom prilikom puno o Dodiku i Džaferoviću, jer su oni i onako imali i previše medijskog prostora, i previše neozbiljnih izjava, i previše očiju uprtih u sebe, i previše komentara novinara svih navijačkih strasti i previše pozornosti građana koji su željeli neko drugo predsjednišvo, bolje od ovog kojeg su dobili.
Dok su se većinom ismijavali Dodiku koji je izvodio cirkus u predizbornoj kampanji, on je radio znalački svoj posao i tako odvlačio pažnju ljudi na drugu stranu. Kružili su vicevi o tome, socijalne mreže su bile pretrpane svim oblicima ismijavanja, na račun “gazde” i Cvijanovićke, koja je u međuvremenu dobila i nadimak “Biserka” zbog mnogih izjava koje je davala u javnosti, a s kojima ni ona sama nije znala šta želi da kaže.

Podsvjest je čudna stvar i ima veliku ulogu u životu svakog pojedinaca, pogotovo u zemlji kao što je naša, gdje svaki stanovnik, htjeo on to priznati ili ne, zajedno sa dijasporom, koja ima takođe pravo glasa u BiH, boluje od posttraumatskog sindroma. Ovakav odnos prema onome što se u medijima i na socijalnim mrežama svakodnevno vidi i čuje obezbjeđuje samo nanovo proživljavanje traume i povišenu emotivnu uzbuđenost.
I svi boluju od toga, samo različito ispoljavaju simptome.

Sva istraživanja pokazuju da reklame i objave kojima smo svakodnevno izloženi, jednostavno prodiru u našu svijest i utiču na naše ponašanje.
U svakoj kulturi, prema George Lakoff-u, postoje određene veze između ljudskog jezika i mišljenja koje se realizuje i oglašava u medijima, te tako utiče u velikoj mjeri na nas same i na naše živote iako toga nismo potpuno svjesni.

To je proces koji ima neurološki razlog i uzrokuje pojavu u kojoj pojedini nervi ojačavaju, kako bi se s namjerom, a potpuno podsvjesno, s određenim ciljem, promjenio način našeg razmišljanja.
“Ako Vam kažem da ne razmišljate o slonu, to i dalje radite, jer ne možete u potpunosti kontrolirati Vašu svijest i nervni sistem,”pisao je Lakoff.

Tako je taj slon dospio u ruke onih koji su na vlasti, a najbolje su ga upotrijebile stranke SNDS i SDA, pa s toga ne čudi ni njihov ulazak u sam vrh predsjedništva BiH, jer svjedoci smo ogromnog broja raznih objava svih vrsta, u svim medijima i na socijalnim mrežama kojima smo bili preplavljeni zadnjih mjeseci.

Dodik je tako s jedne strane izvodio cirkus po šatrama, a s druge strane je vrlo ozbiljno radio na mreži koju je stvorio, o čemu sam više puta pisala i na šta sam upozoravala u mojim tekstovima. (samo nekoliko u nizu tekstova su i sljedeći: (http://www.6yka.com/novost/142666/teske-smrtonosne-komplikacije,  https://www.tacno.net/novosti/suzana-sekulovic-kadiric-gdje-su-ostali-u-gradanskim-strankama/,http://avangarda.ba/detaljno.php?id=609)

Na borbu protiv ovog kiklopa, onako ruku na srce, ni jedna partija nije spremna!

Upravo iz tog razloga nisam puno pisala o režimima na vlasti, već su moji tekstovi bili posvećeni uglavnom građanskim partijama, kao i sve većoj saradnji i igri pojedinih predsjednika i članova istih. Iza kulisa su se pravili planovi koji su jasno doveli do rezultata koje danas imamo, dok je biračima na sceni ponuđena široka lepeza gluposti i kiča, te međusobnog optuživanja, prebacivanja odgovornosti i zbijanja šala na račun protivničke strane, što je direktno pogodovalo ulasku Dodika i Džaferovića u Predsjednišvo, kao i apstinenciji onih glasača koji u tom haosu nisu ipak imali ni volje, ni snage da učestvuju.

Nedavno, pred same izbore, krajem septembra, na mom privatnom zidu, napisala mi je jedna poznanica, novinarka po profesiji, sljedeće riječi:
“Jedina činjenica je da je SDP u Banjaluci nestao na prošlim lokalnim izborima, kada prvi put nakon rata nije imao listu, iako je polako počeo da nestaje još 2006.godine.
Ovo što ti pišeš su samo naklapanja, a ljudi koje pominješ imaju ulogu da raspu glasove i za to će nešto da dobiju i ‘aj’ zdravo. Nema tu više šta da se kaže!”

Nasmijala sam se sama za sebe, pomalo kiselo, i složila sam se s njom, jer nisam imala više bilo šta reći nekome ko tako olako uzima problematiku predstojećih izbora u svojoj zemlji.

O čemu se u stvari radi i zašto fokus na građanskim, probosanskim partijama u RS-u, pogotovo na SDP?
Iz prostog razloga što bez obzira na neznatan i zanemarljiv broj glasova, te stranke imaju veliku ulogu u politici cijelokupne političke scene u BiH! 

Počnimo od početka.
U junu mjesecu sam otišla u Sarajevo, na molbu mnogih mojih saradnika i prijatelja, da tamo, u sjedištu SDP-a, na jednom zakazanom sastanku, sretnem predsjednika stranke, Nermina Nikšića.

Zašto baš njega?

Zato što posmatrajući uticaj upravo tih nazovi “malih” partija na krajnji rezultat za cijelu BiH, kao i broj članova, opet u odnosu na cijelu BiH, SDP je u tom momentu imao veliku šansu da napravi zaokret kako u Federaciji, tako i u RS-u, bez obzira što ni prilikom prošlih izbora nisu osvojili neki značajan broj glasova, a ovaj rezultat je tek zatiranje svakog sjemena građanske i probosanske ideje u RS-u. To je problem koji je Nikšić stvorio upravo svojim liderstvom, vođen isključivo ličnim sitnosopstveničkim interesima.

Sve u svemu, govoreći običnim jezikom prodao je zemlju i ljude u RS-u, a ustupio mjesto, i podršku dao upravo Dodiku i Džaferoviću, odbijajući odazvati se na pozive istinskih socijaldemokrata koji su u brojnim pismima, upućenim na njegov mail, upozoravali na nepravilnosti i prekršaje morala i etike unutar same partije, a pod rukovodstvom sad već poznatih gubitnika istinskih socijaldemokratskih ideja u RS – Enesa Suljkanovića iz Doboja, Seada Jakupovića iz Prijedora i Vojina Mijatovića iz Banjaluke. Uz veliku pomoć i zalaganje Saše Magazinovića, Mijatović je u rekordnom roku postao bukvalno vlasnik SDP-a u RS-u, a suvlasnik i ortak mu je bio Suljkanović, poznat u Doboju po trakaziranju i seksualnim aferama.

Pozitivna ideja socijaldemokrata je tako uvučena u najmračniju spiralu nezaustavljive propasti u RS-u, ali ne i za ljude koji su još uvijek tu i koji očekuju od Nikšća bilo kakvu funkciju, u bilo kojem organu vlasti, jer u toj prljavoj igri drže jedni drugima leđa s pojedinostima koje znaju jedni o drugima. I tako mali u našoj zemlji postaju veliki!

Međutim, sudeći kako po poruci moje poznanice novinarke, tako i po reakcijama mojih prijatelja, BiH je već odavno bila podijeljena i to ne samo u političkom značenju ove riječi, već i u mentalnom sklopu ljudi koji tamo žive, mada u princpu kad se sve to svede na privatne priče ljudi, većina naglašava kako nemaju ništa jedni protiv drugih i uglavnom podvlače da im je dosta dosadašnjeg režima, te da bi vrlo rado živjeli u zemlji koja je demokratska i građanska po svom ustrojenju.
Ipak, svi su djelovali i radili lokalno, što je veliki plus ukoliko čovjek vidi cjelinu. Ukoliko ne, znači da je Lakoffov slon ipak napravio svoj posao, da nemamo strategije i da sve želimo vrlo brzo završiti, bez puno plana, rada i taktike, pa tako snovi o demokratiji ostaju samo snovi, nikad dosanjani.

Tek nakon izbora počinje igra u kojoj ove male partije imaju značajnu ulogu za daljna dešavanja na političkoj sceni BiH!

Sve u svemu, Nermin Nikšić je na pomenutom sastanku odbacio jednu ozbiljniju kampanju koja mu je nuđena bez materijalnog ulaganja, a koju bi mu profesionalno uradili oni svjetski i evropski političari koji su dobronamjerno uvijek gledali na BiH, te nisu bili plaćeni, niti ovisni od službenog položaja u BiH, već su propagirali njene pozitivne strane u svijetu. Potom je odbio i projekt edukacije na kojem su se mogli zaposliti mladi, stručni ljudi, rađen takođe na evropskom nivou, a koji bi obezbjedio protok i razmjenu znanja sa drugim zemljama. Isto tako je odbio i ozbiljan rad sa dijasporom, kao i bilo kakav oblik saradnje sa ljudima iz inostranstva ukoliko ta saradnja ne donosi čiste pare samoj stranci u obliku edukacija koje su isključivo namjenjene članovima SDP-a, poput Olof Palme instituta ili Friedrich Ebertovog udruženja socialdemokrata.

Umjesto svega ovoga podržao je kako materijalno, tako i moralno ljude sumnjive prošlosti, dojučerašnje Dodikove tajkune i one koji su na lokalnim izborima, prije dvije godine minirali kampanju Dragana Čavića, pa potom prešli u SDP sa potpuno istim ciljem da miniranju i svaku pomisao o ideji socijaldemokratije, ljudskih prava i pozitivnih načela kod građana RS, a samim tim se ovakav način rada i neetičkog ponašanja projicirao i na Federaciju, gdje je umjesto Denisa Bećirovića, koji je skoro pa sam radio na svojoj kampanji, ušao Šefik Džaferović iz SDA.

Denis je ipak uradio ogroman posao, dok je Nikšić prodao cijelu RS čovjeku kojeg već godinama podržava, tj. Miloradu Dodiku, i tako žrtvovao Bećirovića za Vojina Mijatovića, koji je u svojim nastupima pjenio iza bine i obećavao kako će spasiti i zemlju i građane u njoj samo dok dođe na vlast, kao da su ljudi naivni i ne znaju gdje je kompletan cirkus dogovoren.
Taj cirkus je putovao po RS-u, podržavan isključivo članovima SDP-a i prikazivan javnosti kao nešto spasonosno za sve.

Najveći domet neznanja i slobodno se može reći, gluposti, bili su ogromni bildbordovi Che Guevare koji su jedan dan osvanuli u Banjaluci, da bi potom bili munjevito skinuti od banjalučkih vlasti.
Dario Sandić je kao pravi advokat odmah napisao tužbu, ne uviđajući ni dan danas glupost koju su napravili u nedostatku boljih i konkretnijih ideja.

Sve ovo se i te kako odbilo kako Denisu Bećiroviću od leđa, tako i ostalim članovima SDP-a koji su ideju socijaldemikratije konkretno živjeli i borili se za nju.

Sve dobronamjerne kritike, predsjednik stranke Nermin Nikšić je odbijao od sebe, prenoseći krivicu na SDA, nezadovoljne članove SDP-a, krađu glasova, nepravilnosti u radu CIK-a, distancirajući se od stvarnog problema i uklanjajući iz svoje blizine sve one koji su imali drugačije mišljenje od njega, nikada ni ne pomišljajući na ozbiljan rad ili na neku ozbiljniju analizu svoga posla za koji su uostalom plaćeni kako on sam, tako i ljudi u njegovoj mašineriji, a koji rade na usavršavanju i jačanju stranke.

Tako će Nermin Nikšić u stvari ući u istoriju kao čovjek koji je doveo na vlast Dodika i Džaferovića svojim radom, podržavajući ljude poput Vojina Mijatovića i Enesa Suljkanovića u RS-u, a uskraćujući punu podršku Denisu Bećiroviću, ujedno gazeći sve principe socijaldemokratije, ali i slobodu govora i mišljenja, jer ko nije uz njega, taj je protiv cijele stranke. Poznata ideja!

Nakon objavljivanja preliminarnih rezultata glasanja, na press konferenciji SDP BiH, Nermin Nikšić je rekao, između ostalog i sljedeće (https://www. facebook.com/SDPBIH/videos/334194070680938/):

“Želim da zahvalim svim građankama i građanima BiH koji su danas iskoristili svoje pravo da izađu na birališta, da glasaju i da na taj način daju svoj doprinos NEKOM demokratskom procesu u BiH.”

Kojem “nekom” demokratskim procesu ostaće tajna i za samog Nikšića koji kao što olako rasparčava zemlju, tako olako se i izražava na press konferenciji.

Dalje, potpuno svjestan da gazi u laži koje više ni on sam ne može pratiti, nastavlja dalje u istom stilu:
“Mi očekujemo svakako da ćemo preći cenzus i ući u NSRS.”

Nikšić očigledno kao predsjednik stranke ne zna, jer ga to nije ni briga, da ni na prošlim izborima SDP nije prešao cenzus za mjesto u NSRS, ni sa puno većim odzivom glasača nego što je to ovaj put bio slučaj, jer je cijeli proevropski blok u RS-u dobio oko 4.000 glasova, a u Banjaluci svega 717 glasova. Dakle, govorimo o cijelom proevropskom bloku!

Ovako lošem rezultatu proevropskog bloka uveliko je doprinijela Nikšićeva politika i kandidati na listama SDP-a u RS-u, jer je upravo suprotna strana u svojim kampanjama, kao argument, mahala listama kandidata i njihovom sumnjivom prošlošću u svojim borbama protiv proevropskog bloka. Te poražavajuće liste kandidata je potpisao i podržao sam Nikšić!

Takođe je zdušno podržavao i čovjeka koji je obećao na hiljade glasova, Vojina Mijatovića, a koji je dobio na redovnoj listi svega 147 glasova!

Već na početku juna, u jednom razgovoru, Mijatović mi je saopštio da su on i Admir Čavka iz SBB-a već registrovali 1.500 glasača samo u Švedskoj, ne znajući da imam odličan pregled dijaspore zbog projekata koje radim u inostranstvu, kao i odlične kontakte s organizacijama s kojima sam povezan i političarima koje poznajem van granica BiH.

Odkud tako tijesna saradnja SDP-a i SBB-a, a pogotovo Mijatovića i Čavke u proevropskom bloku, jasno je i najmanje upućenom biraču u BiH. Totalna kupoprodaja zemlje, koja nikada u njenoj istoriji nije bila veća i kojoj je pošlo za rukom ono što ni najvećim osvajačima nikada nije uspjelo.

Međutim, i povrh svega ovoga, Mijatović je zaista odlično odigrao svoju ulogu i tako se i pored ovako vidljivih laži stavio i kao nosilac kompenzacijske liste i još uvijek se nada nekoj od vodećih funkcija, a koliko je Nermin Nikšić spreman, nakon dovođenja Dodika i Džaferovića u Predsjedništvo, svojom apsolutno nemoralnom i licimjernom politikom da ide dalje u razvaljivanje i miniranje zemlje, kojom se zaklinjao na svojoj predizbornoj kampanji, pokazaće mjesto na koje će ustoličiti Vojina Mijatovića.

Pošteno bi od Nikšića bilo, ukoliko ne želi da ga pamte kao čovjeka koji je uništio svaku, pa i najmanju pomisao i ideju o socijaldemokratiji, da pošteno izvuče na sto potpisani ugovor sa Vojinim Mijatovićem u kojem lijepo piše da će Mijatović dati ostavku na sve funkcije u slučaju loših rezultata, a 147 glasova je i te kako loš rezultat. U stvari katastrofalan!

U tom istom ugovoru postoji i klauzula u kojoj piše da se Mijatović može i predomisliti i ostati kao kandidat za neku od funkcija koje će SDP-u biti na raspolaganju u sljedećem mandatnom periodu, što samo ukazuje na veliku neozbiljnost kako stranke, tako i Nikšića kao njenog predsjednika koji je zadao smrtonosni udarac samoj partiji, a bošnjake u RS-u izbrisao sa lica političke karte i sveo ih na čisto nepostojanje, ostavljajući ih na milost i nemilost perfidnoj politici SDA i Džaferoviću koji je, kao i Dodik ušao u Predsjedništvo BiH.

I na zadnjoj press konferenciji, Nikšić se opet pravda sa jako kompromitovanim izbornim procesom u kojem ogromnu odgovornost nosi CIK, u čemu je potpuno u pravu, ali svakako da u toj konstataciji, koja je svima poznata, ne może naći opravdanje za svjesno uništavanje stranke i njen totalni pad u RS-u, a koji se u velikoj mjeri oslikava, kao u ogledalu, na rezultate stranke u Sarajevu, pobjedi SDA i na žalost, izgubljenoj utrci za mjesto u predsjednišvu na kojem neće biti Denis Bećirović, već Šefik Džaferović.

Da je drugačije postupao i iskreno vodio profesionalno odrađenu kampanju, a ne cirkus, na izborima bi imali puno manje apstinenata, a slika predsjedništva bi bila sigurno onakva kakvom su je zamišljali svi pošteni građani Bosne i Hercegovine.

Izbori unutar same partije SDP-a su tek na proljeće, u aprilu ili maju, ali do tada su već sve funkcije raspoređene, a sigurno je da će Nikšić sa politikom koju vodi i namjerama koje ima, uveliko do tada pomagati Dodiku i Džaferoviću, tražeći vječno izgovor u drugima i njihovim postupcima, a nikada, ni u jednom momentu se ne osvrćući na politiku koju vodi, pa tako ni na situaciju u koju je doveo kako vlastitu partiju, tako i cijelu zemlju.
Vjerovatno će ući u istoriju kao čovjek koji je nanio nemjerivu štetu zemlji i ljudima, ne nudeći ništa novo što do sad nije viđeno, a podržavajući vrlo sumnjive kandidate na listama koje su ponuđene u RS-u.

Ono što bi većina članstva SDP-a trebala ozbiljno da shvati kao izazov i prevashodan zadatak jeste da se manu klimanja glavom, ćutanja na sve nepravilnosti unutar partije, vječnog poltronstva i da na kongresu pokažu kakvu ideoligiju zaista zastupaju, te da smjene Nikšića sa mjesta predsjednika stranke, a na njegovo mjesto izaberu Denisa Bećirovića, koji je bar vrijedno radio, ostavljen potpuno po strani, izložen mnogim udarcima i pritiscima. Uz malo profesionalne pomoći mogao bi uspjeti, mada svaka borba nakon ovih izbora će biti strahovito teška i mučna.

Nikako ne treba zaboraviti jednu najprostiju činjenicu, a to je da je Nikšić svojom politikom i igrama koje je vodio sve ovo vrijeme obezbjedio Dodiku narednih 16 godina besprekorne vladavine, jer Dodik uz pomoć svojih igrača iz SDP-a opet ima šansu da se ponovo kandiduje u Predsjedništvo nakon ovog mandata, a nakon toga ima pravo i na kandidaturu i to dva puta za predsjednika RS.

Sve u svemu, vrijeme je da odrastemo, djelujemo lokalno i ni u jednom momentu ne gubimo cjelinu iz vida, jer odniješe nam zemlju i ljude ispred nosa dok Nermin Nikšić, potpuno nonšalantno, na pomenutoj press konferenciji govori: “Al’ eto, živimo u takvoj zemlji!”

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije tacno.net portala