Juriš u nove poraze

Zlatko Dizdarević
Autor/ica 6.12.2018. u 12:06

Izdvajamo

  • Ovakav »čip« odjednom se pojavio kod ljudi iz mlađe generacije, kao kloniranih u laboratorijama nabujale administracije, uz nove škole i diplome kojima je ovjeren kvazi-politički akademizam. Čast izuzecima. Nije ni čudo što se danas punih 15 godina propadanja opisuju kao uspon, uz pozive na rijetke uspjehe. A svekoliko istorijsko, političko, moralno i svako drugo otklizavanje na domaćem terenu porodilo je i potpunu beznačajnost na svjetskoj sceni. Ciljano srozanu da se ne bi miješala u apetite »lidera« i kartela koje oni vode. A sjećanja na vremena digniteta već se čitaju kao neprijateljska. Danas se po svijetu legitimiramo jadnim kućnim noćnim nadmudrivanjima povodom ilegalno postavljene zastave u hodnik Predsjedništva, lakrdijama i svađama čija će policija čuvati »Predsjednika« na putu u kabinet i u vrijeme boravka u »Teheranu«, njegovim javnim šprdačinama s državom koju »ne voli« uz molbe u inostranstvu da ga ne zovu »Bosancem...«

Povezani članci

Juriš u nove poraze

Sjetio sam se kako je onaj »programski« dokument o vanjskoj politici iz 2003. godine koji smo tada, sasvim normalno, svi mi u diplomaciji BiH znali dobro, napisan na tri stranice. Dakle, na pet puta manje prostora nego što je ova Strategija danas. Kolega iz tih vremena reče uz osmijeh, pa to je logično, tada je i problema u državi bilo pet puta manje, pa tako i u diplomaciji. Lomovi su počinjali, ali i velike prilike za ustavne popravke 2006. ili 2008. ali je sve opstruirao spram ciljanih interesa, grupnih i vlastitih. Zato smo tu gdje smo. Utom evo i nove filozofije lokalnih mislilaca prepariranih u novom formatu, svjetskom: Sila je zakon, poslušnost je mudrost, a opiranje idiotizam. Juriš u nove poraze. 

Ne tako davno, u jednom tekstu o vanjskoj politici BiH napisao sam i sljedeće: Kada bi se moglo vjerovati medijima u nas i onome što preko njih kazuju domaći političari, a stranci ih hvale, pomišljali bi da imamo koliko-toliko normalnu državu, normalan ustavni poredak i sistem, politiku, ekonomiju… Onda bi znali i šta znači govoriti o »reformama«, »evropskom putu«, zakonima itd. Naravno, morali bi znati i ko smo spram svijeta, i svijet spram nas…

Prošlo vremena i kobajagi došli malo pameti, uz izbore. Povjerovalo se da je sada barem onima što se koliko-toliko bave svijetom i vanjskom politikom, pa i ostalim »politikama«, jasnije da ne treba vjerovati puno ni medijima, posebno ne domaćim »političarima« prostrtim po tim medijima. Naročito ne strancima kada govore o našim »impresivnim reformskim uspjesima«. Novi mediji vanjsku politiku razumiju uglavnom znajući unaprijed ko su pravovjerni, a koga treba bjanko optuživati za sve. Lokalni političari svijet dijele na »naše« i neprijatelje. Prijatelji »naših« neprijatelja su jasno i naši neprijatelji. Strancima u nas je dobar svako ko je spreman da hoda unaokolo s dva uzdignuta prsta i navija za »ljudska prava i – mir u svijetu!« Naravno, u okviru Daytonskog sporazuma kojeg čita svako kako mu odgovara!

Sve mi je ovo došlo povodom jednog skupa akademsko – diplomatsko – NGO provenijencije na kojem se analizirala »Strategija vanjske politike BiH 2018.– 2023.« Dokument usvojilo Predsjedništvo BiH prije više od osam mjeseci. Tada se tvrdilo da će se o Strategiji voditi široka rasprava unutar organizacija, institucija, ministarstava, nevladinih oranizacija i drugih čije se aktivnosti dotiču spoljne politike države. Naravno, posebno u Ministarstvu vanjskih poslova. Obećanje ludom radovanje, stara je i nova zbilja u narodu ovdje.

Razgovor minulog utorka bio je izuzetak na tragu lažnog obećanja. Bilo je prisutno nekoliko studenata i toliko profesora, ljudi iz MVP na prste jedne ruke, posebno onih iz grupe prvih desetak u hijerarhiji. Iz drugih ministarstava nitko prepoznat, nešto diplomata veterana i ponajviše stranaca iz diplomatskog kora.
»Strategija« je u nekoj zakulisnoj grupi proljetos napisana na petnaestak stranica. Analiza tog »papira« i njegovog koncepta, obuhvatila je i nježno diplomatski iznesene propuste kao i presjek »epohe« od petnaest godina otkako je 2003. »država« donijela prvi i jedini sličan dokument pod nazivom »Opći pravci i prioriteti za provođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine«. Utom će evo i dvadeset godina kako se ciljano bezuspješno usvaja i Zakon o vanjskim poslovima, pa je milina od praznog prostora za igrarije svake vrste.

Ovom analizom neće biti sretni aktualni političari u BiH, od Predsjedništva pa naniže, ostrašćeni putovanjima po svijetu i viđenjem njihovog učešća u vanjskoj politici. Podjednako kao i mnogi u »akademskoj zajednici« što su se priklonili uljudnom razumijevanju svjetskih procesa kroz optiku domaće politike. Na drugoj strani, »mekoćom elaboracije« nisu zadovoljni uglavnom oni koji puno toga znaju i o politici i o realnosti iza kulisa u ovom poslu u kojem »nije sve za kazati«. Strategija je naprosto morala mnogo više da kaže o najvažnijem: o neraskidivoj uzajamnoj vezi unutrašnje, šizoidne političke realnosti u BiH i prelamanja te realnosti na odnos prema svijetu i sebi u tom svijetu.

Bosna i Hercegovina danas više nije na istom putu ni kao samo nekoliko godina ranije. Čak se i ne radi samo o strašnom pritisku orkestriranom iz susjedstva i širenom kroz EU sa ciljem potpune legalizacije procesa raspada, u ime ekskluzivnog prava etnosa utrpanog u »europsku vrijednost«. A u osnovi je opsesije vladanja, zaokruživanja »svog«, politiziranja teorije o krvi i tlu. I odgovorima s druge strane koji u ime građanstva pretežno teže istom, samo s drugim predznakom. Logikom, »pa šta da se radi, kad oni to hoće, šta nama drugo ostaje nego – isto!« Sada se već dolazi i do pitanja ko je vojno jači (?!) između »tri u jednom« što je pola koraka do drame. U toj atmosferi i na terenu vanjsko-političkih mudrosti profilira se interesna teorija o jačim i profitabilnijim partnerima. I obaveznom potiskivanju bivših vremena i planetarnih principa jer mi tim gabaritima više ne pripadamo. Mali smo i na to se treba navikavati, tomu odgovarati…

Ovakav »čip« odjednom se pojavio kod ljudi iz mlađe generacije, kao kloniranih u laboratorijama nabujale administracije, uz nove škole i diplome kojima je ovjeren kvazi-politički akademizam. Čast izuzecima. Nije ni čudo što se danas punih 15 godina propadanja opisuju kao uspon, uz pozive na rijetke uspjehe. A svekoliko istorijsko, političko, moralno i svako drugo otklizavanje na domaćem terenu porodilo je i potpunu beznačajnost na svjetskoj sceni. Ciljano srozanu da se ne bi miješala u apetite »lidera« i kartela koje oni vode. A sjećanja na vremena digniteta već se čitaju kao neprijateljska. Danas se po svijetu legitimiramo jadnim kućnim noćnim nadmudrivanjima povodom ilegalno postavljene zastave u hodnik Predsjedništva, lakrdijama i svađama čija će policija čuvati »Predsjednika« na putu u kabinet i u vrijeme boravka u »Teheranu«, njegovim javnim šprdačinama s državom koju »ne voli« uz molbe u inostranstvu da ga ne zovu »Bosancem…«

I neko će kazati da takva unutrašnja »politika« nema i neće imati traga u onome ko smo u svijetu, kako nas vide i kako mi na to gledamo. Potom akademski, diplomatski, uljudno razgovaramo o Strategiji kao o nečemu što se ni u putu nije srelo s ovdašnjim realnostima »koje se ne smiju predimenzionirati kako, eto, neki žele pa onda to šteti i evropskom putu na kojem smo…« A na tom putu, prema Strategiji i dokumentima Evropske komisije s proljeća ove godine, sve sami stupovi vanjske politike učvršćeni velikim izazovima poput »sigurnosti i stabilnosti«, pa unutar toga »vladavinom prava« sve do »pomirenja i dobrosusjedskih odnosa…« O vladavini prava gdje predsjednik države unaokolo tu državu javno olajava na najgori način, normalan sve zna. Ali šta reći o viziji dobrosusjedskih odnosa koji od rata do danas bezmalo nisu bili gori gdje god pogledaš, od Beograda i Zagreba, Zagreba i Sarajeva, Podgorice i Beograda, Prištine i Sarajeva, Skoplja i Beograda, da Prištinu i Beograd i ne pominjemo.

Vrijeme ide i stasavaju nove generacije politički i akademski zadužene za stvaranje atmosfere u kojoj su nepoznata pitanja o principima, kičmi, logici, moralu pa i pravdi. Nova nauka je da je dobro ostati u svom malom dvorištu i osluškivati velike, ne širiti se i ne tražiti kruha preko pogače, znati gdje ti je mjesto, šta se u svijetu od tebe traži i – Just do it! Kako reče jedan mlađani intelektualac na onoj raspravi koja je još i neprijatna bila spram ovakve realnosti: »ne treba biti prekritičan prema našoj situaciji, eno i u Švajcarskoj je sve podijeljeno na tri, imaju kantone s visokim stepenom ovlaštenja, pa sve ide kako treba.« A onda veli dalje kako podaci govore i o desetak posto Švajcaraca koji su se iselili iz svoje zemlje…globalizacija, fluktuacija, mogućnosti, prirodno… Tačno, samo mu u navijanju ispotiha za »kantonizaciju« Bosne drugim povodom nije palo na pamet da su odlasci iz Ženeve, Ciriha i Lozane loš primjer, jer niko odande nije otišao zbog gladi, već zbog manjih poreza na velike prihode tamo gdje su otišli.

Sjetio sam se kako je onaj »programski« dokument o vanjskoj politici iz 2003. godine koji smo tada, sasvim normalno, svi mi u diplomaciji BiH znali dobro, napisan na tri stranice. Dakle, na pet puta manje prostora nego što je ova Strategija danas. Kolega iz tih vremena reče uz osmijeh, pa to je logično, tada je i problema u državi bilo pet puta manje, pa tako i u diplomaciji. Lomovi su počinjali, ali i velike prilike za ustavne popravke 2006. ili 2008. ali je sve opstruirao spram ciljanih interesa, grupnih i vlastitih. Zato smo tu gdje smo. Utom evo i nove filozofije lokalnih mislilaca prepariranih u novom formatu, svjetskom: Sila je zakon, poslušnost je mudrost, a opiranje idiotizam. Juriš u nove poraze.

To veče, nakon analize i Strategije, na prijemu u čast Nacionalnog dana Rumunije – to je ono što BiH nema – sreo sam nekoliko ambasadora, starih prijatelja. Razgovarali smo otvoreno o nama. Prepoznaju ovdašnju filozofiju o sreći u poslušnosti i ne dive joj se. Oni drugi, iz novih evropskih ekipa, kazali su kurtoazno kako je »rasprava o Strategiji bila zanimljiva.« I iskazali zabrinutost »pritiscima sa Istoka«.

Onda je prišao jedan iz bivše centralne Evrope. Stari kadar. Kaže, ambasadore, hoćemo li nazdraviti vašim praznicima? Pitam, za svaki slučaj, kojim praznicima, pa mi koji slavimo ovdje proslavili smo 25. novembar, onaj nekad zajednički, bosanski. Na to će on uz šeretski osmijeh, da je slušao našu raspravu i da sluti kako se zato zajedno možemo prisjetiti i »onog drugog praznika što je za dva dana, 29. novembra…Puno se toga u vašem jutrošnjem razgovoru vraćalo između redova na ta vremena. Mi smo sad eto u EU, ali često se sjetimo vas onda. Imamo zašto, vjerujte…«

Kucnuli smo se, pa tako više puta. I bilo je lijepo to veče. A onda opet u novu realnost, u sreću uživanja sa svijetom u kojem su mali i poslušni korisni, i kobajagi zaštićeni interesima velikih. Tu se baš lijepo osjećaju, svrstani u sebi i spram svih oko sebe. Eto zašto se niko više ne sjeća ni samog pojma – nesvrstavanja, u čisto ljudskom, intimnom smislu. Pa tako ni vanjske politike koja bukvalno izvire iz one unutrašnje, svrstane ili nesvrstane, svejedno.

Mali je problem što za slijepo svrstavanje ne moraš imati ništa, posebno ne kičmu. Za »nesvrstavanje« moraš imati sebe. Nije baš malo, ni lako, ali vrijedi.

Novi list

Zlatko Dizdarević
Autor/ica 6.12.2018. u 12:06