Koji je ministar policije najgori, a koji najbolji…

Savo Petrović
Autor 12.1.2019. u 09:50

Izdvajamo

  • U ono davno vrijeme Dževad Galijašević je kritikovao ministra policije Bosne i Hercegovine Duška Zgonjnina i govorio da su u vrhu policije lopovi i ponavljao da taj ministar ne valja i da ga treba smijeniti. Tada su policajci ministra Zgonjanina takođe tukli građane i hapsili Dževada Galijaševića i Hasana Delića. Za njih dvojicu bio je to najgori ministar…

Povezani članci

Koji je ministar policije najgori, a koji najbolji…

Foto: sandzakpress

A sada, kada ministar i njegovi policajci tuku i maltretiraju građane, Dževad Galijašević brani Dragana Lukača. I ministar je dobar, ma najbolji, kaže Galijašević. Možda je najbolji i zbog toga što  nema namjeru da hapsi krivce za ubistvo nevinog mladića. Tuđe rane nikoga ne bole. O da, vremena se mijenjaju, i ljudi, takođe. Kako se mijenjaju pojedini ljudi, čitalac može i sam prosuditi.

Sredinom osamdesetih godina dvadesetog vijeka selo Moševac kod Maglaja bilo je u centru pažnje političkih zbivanja Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Čelnici Mjesne zajednice tog sela pronevjerili su neke pare i dvojica žestokih momaka – Hasan Delić i Dževad Galijašević tražili su da se kradljivci smijene i kazne i digli cijelo selo na pobunu. Principijelno bili su u pravu, ali…

Za svoju aktivnost imali su podršku Adila Zulfikarpašića, bogatog Švajcarca porijeklom iz Bosne, nekadašnjeg oficira JNA, koji im je davao svu podršku u rušenju tadašnjih vlastodržaca u Maglaju i rukovodilaca Ministrastva unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine i Sekretarijata unutrašnjih poslova u Doboju i Maglaju. Policija je po običaju optužila Dževada i Hasana koji su tražili istragu i kažnjavnje čelnika Mjesne zajednice u Moševcu za pronevjeru, a ne stvarne krivice. Održano je nekoliko sastanaka, zborova birača na kojima je gotovo cijelo selo stajalo iza Galijaševića i Delića. Kao dopisnik ”Politike” izvještavao sam sa tih skupova i davao podršku žestokim momcima koji su trebali i da preuzmu vođstvo Mjesne zajednice u Moševcu. I bio sam u pravu, ali…

Sve do početka devedesetih godina nisam znao da su Delić i Galijašević i advokat Aleksandar Lojpur iz Beograda imali podršku rečenog Adila Zulfikarpašića, vjerovatno ne samo moralnu. Da sam to tada znao, izostala bi moja podrška. Na jednom skupu tražili su smjenu tadašnjeg ministra policije Bosne i Hercegovine Duška Zgonjanina i ja sam to javio ”Politici”. Sutradan u ”Politici” koju sam kupio u Doboju nije bilo mog izvještaja. Negdje pred smiraj dana zove me moj prijatelj i kolega Mirko Jeleč, koji je bio na sastanku Redakcije Radio Sarajeva i pomalo zabrinutim tonom kaže:

– Šta si ovo pisao u ”Politici”, digao si Sarajevo na noge i uzbihurio policijski vrh Bosne i Hercegovine sa tekstom pod naslovom ”Traže smjenu ministra policije” u kojoj su riječi Dževada Galijaševića i Hasana Delića da su policajci pa i sam ministar lopovi jer neće da kažnjavaju one koji su pokrali pare i da selo traži da ministar Duško Zgonjanin odmah bude smijenjen. Dakle, ministar Zgonjanin, kako rekoše, nije dobar, najgori je ministar policije do sada i ne obavlja svoj posao valjano.

– Bog s tobom Mirko, pa taj tekst nije izašao, evo ”Politike” preda mnom, nigdje nema  tog napisa…

– Jeste, izašao je članak na četvrtini strane i to na vrlo zapaženom mjestu i da svako ko makar ovlaš pregleda ”Politiku” mora vidjeti taj tekst – rekao je Jeleč.

Novinske redakcije su tada često pravile mutaciju, to jest zamjenu tekstova za određene regione i tako moj tekst ”Traže smjenu ministra policije” ubacili samo za tiraž koji je bio plasiran u Sarajevu, a na tom mjestu u izdanjima za druge dijelove Bosne bio je neki napis iz Banjaluke.

Kad sam sutradan to ispričao svom prijatelju Pavlu Stanišiću, tada direktoru Narodne biblioteke u Doboju, a poslije još jednog mog kritičkog napisa u ”Politici” pod naslovom ”Zabranjena ljubavna poezija” on se bio uplašio za moju novinarsku sudbinu i rekao mi da će me ministar i političari ”razapeti na čengele”. U tom tekstu sam napisao da je izvršni sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista u Doboju, Zoran Grgurević, inače novinar, zabranio recital uglavnom ljubavne poezije povodom 8. marta – Dana žena koji je priredio Književni kub ”Ivo Andrić” gdje je bila i pjesma Sergeja Jesenjina ”Majci”. U toj pjesmi je izvršni sekretar našao nešto što veliča Rusiju, odnosno SSSR, u vrijeme kada su odnosi između Jugoslavije i prve zemlje socijalizma bili nešto hladniji nego ranijih godina.

Srećom, ništa  mi se nije desilo osim podebljanja mog policijskog dosijea i nekoliko informacija u Opštinskom komitetu o nepodobnosti moje ličnosti za bavljenje novinarstvom. Bilo pa prošlo…

Dževad Galijašević je bio borac Armije BiH, kasnije je napredovao u karijeri, postao je i načelnik opštine Maglaj i zalagao se kod vlasti Alije Izetbegovića da 1500 mudžahedina napuste Gornju Bočinju i druga sela oko Maglaja nekada nastanjena srpskim življem. Srbe koji su tu vjekovima živjeli protjerali su borci Armije Alije Izetbegovića i mudžahedini sa Bliskog istoka koji su imali svoje odred  ”El mudžahid” sa sjedištem u Zenici. Nije prihvaćen Galijaševićev zahtjev, pogotovu poslije njegove izjave da je Haris Siljadžić doveo mudžahedine u okolinu Maglaja i Bosnu i Hercegovinu. Prije nepunu deceniju Ramo Mačković iz Moševca napao je i pretukao u Maglaju tada petnaestogodišnjeg sina Dževada Galijaševića Edina i psovao mu majku ”srpsku i četničku i oca koji radi za četnike”. Policija po običaju nije ništa uradila da se nasilnik i đilkoš kazni. Dževad je od tada često dobijao prijetnje i sa cijelom porodicom bio šikaniran i maltretiran zbog čega je morao da seli u Hrvatsku.

Dževad Galijašević se poslije rata posvetio izučavanju terorizma i bezbjednosti.  Ubrzo je postao ekspert za tu oblast pri vladi Republike Srpske. Često je istupao u medijima govoreći kako Bosni i Hercegovini prijeti opasnost od terorizma muslimanskih boraca sa Bliskog istoka i da u Bosni još ima mudžahedina.

Neki dan javio se Dževad Galijašević i komentarisao događaje u Banjaluci povodom intervencije policije protiv ljudi koji su tražili pravdu za ubjenog mladića Davida Dragičevića. Davidov otac, gospodin Davor Dragičević, optužio je policijski i politički vrh Republike Srpske da kriju ubice njegovog sina i pri tome najviše kritika uputio Draganu Lukaču, ministru unutrašnjih poslova u Banjaluci. Na  snimcima sa protesta u Banjaluci jasno se vidi kako policajci tuku i hapse građane, čak i jednog narodnog poslanika. Tako su se ponašali i policajci Duška Zgonjanina kad su tukli i hapsili građane zbog toga što su protestovali jer policija nije ništa preduzela da se kazne kradljivci para u Moševcu, ali…

Dževad Galijašević ovog puta ne stoji iza ljudi koji traže pravdu, kao što je i on s pravom tražio pravdu prije trideset i dvije godine. Naprotiv, optužuje Davora Dragičevića, čovjeka koji samo traži da se otkriju ubice njegovog sina.

– Davor Dragičević nema pravo da ovako govori – rekao je Galijašević. (Odnosi se na riječi gospodina Dragičevića da su Dragan Lukač, ministar policije i njegovi saradnici krivi zbog toga što kriju ko je ubio Davida Dragičevića. Isti je slučaj i u Sarajevu gdje policija krije ubice mladića Dženana Memića). Niko nema pravo da poštene ljude, najbolje policajce poput Dragana Lukača napada da bi oslabio Ministarstvo unutrašnjih poslova.  Onaj ko napada MUP RS je neprijatelj Republike Srpske i nije bitno kakve lične razloge ili tragediju Davor Dragičević za to koristi! – kategoričan je Galijašević. Dragičević je postao megafon sarajevskih islamističkih krugova – bio je uporan Galijašević.

U ono davno vrijeme Dževad Galijašević je kritikovao ministra policije Bosne i Hercegovine Duška Zgonjnina i govorio da su u vrhu policije lopovi i ponavljao da taj ministar ne valja i da ga treba smijeniti. Tada su policajci ministra Zgonjanina takođe tukli građane i hapsili Dževada Galijaševića i Hasana Delića. Za njih dvojicu bio je to najgori ministar…

A sada, kada ministar i njegovi policajci tuku i maltretiraju građane, Dževad Galijašević brani Dragana Lukača. I ministar je dobar, ma najbolji, kaže Galijašević. Možda je najbolji i zbog toga što  nema namjeru da hapsi krivce za ubistvo nevinog mladića. Tuđe rane nikoga ne bole. O da, vremena se mijenjaju, i ljudi, takođe. Kako se mijenjaju pojedini ljudi, čitalac može i sam prosuditi.

Savo Petrović
Autor 12.1.2019. u 09:50