Kratko pismo iz Srebrenice broj 2 – nastavak

Edin Osmančević
Autor 9.12.2019. u 09:04

Kratko pismo iz Srebrenice broj 2 – nastavak

Srebrenica, 25 septembar 1994 godine.

“Sine moj,
Kako si? Što mi radiš?

Ja sam te toliko poželio. Da mi je da te vidim, ne znam što bih dao.
Kad sam sinoć čuo jednu pjesmu u gradu, plakao sam k´o dijete. Odmah si mi na um pao, sine moj!

Ovako je ta pjesma;

„Proljeće je u martu mjesecu.
Ja s´prozora sada gledam tuđu djecu,
Igraju se djeca, igre svakojake,
A u mene suze teku,
Kao kiše jake.“

Eto, to sam samo upamtio. Dalje nisam mogao, nego sam pošao plakati. Sjetih se vas, kad ste mi otišli, sine moj dragi. Piši svom babi! Ko me može razgovoriti više od vas.
Eto, sine, molio bih te da učiš dobro i da budeš dobar momak. Na slici te gledam svaki čas. I sve mi je teže da živim sam.

Eto, sine moj, voli te tvoj babo. Piši mi, sve što ima novo.

Mnogo selama šalje ti tvoj babo.“

Pismo oca, Hrustanović Rifeta, koji je ubijen u genocidu u Srebrenici i koji nikad više nije vidio svog sina. Ahmeda. Njemu ubijenom, svim drugim brutalno pogubljenim u srebreničkom infernu, njegovom sinu i svoj drugoj djeci Peter Handke, austrijski književnik i budući nobelovac se nasmijao negirajući genocid u Srebrenici; „Oni nisu narod, ako nisu narod, to ne može biti genocid.“

Tako je govorio onaj koji će 10. decembra 2019. u Štokholmu primiti Nobelovu nagradu za književnost.

Handke nikada ne bi dobio tu nagradu da je sudbina Srebrenice zadesila Štokholm ili bilo koji drugi švedski grad. Teško je hodati u tuđim cipelama, teško je razumjeti žrtvu. Da je živ, Alfred Nobel bi zasigurno, 10. decembra bio u Srebrenici. Crvenio bi se, zbog sramne odluke Švedske akademije, koja će zauvijek pratiti njegovu zaostavštinu!

A onaj ko izgubi osjećaj srama, nek mu je Bog na pomoći!

Rifet Hrustanović, da je živ, zasigurno bi bio preponosan na svog sina Ahmeda koji se 2014. godine vratio u Srebrenicu. I njegovo četvero djece koja nastavljaju amanet rahmetli Rifeta da budu dobri ljudi, živeći i školujući se u Srebrenici. Ahmed Hrustanović je prije nekoliko dana sa majkom odlučio podržati akciju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari i dio pisama je predao na čuvanje u Memorijalni centar. Pisma koja ostaju, kao sjećanje patnje jednog zlog vremena i koja, za mene lično, imaju mnogo veću vrijednost i poruku nego sva Handkeova djela za koje je nominovan za Nobelovu nagradu.

Edin Osmančević
Autor 9.12.2019. u 09:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija