Logoraši iz ulice mog djetinjstva

Dino Mustafić
Autor 29.6.2020. u 09:18

Izdvajamo

  • Siguran sam da ćemo dugo čekati političara ili stranku iz RS-a koja će doći na pijetetni skup žrtvama, a koja je spremna odreći se političkog i vojnog vrha Republike Srpske kao odgovorne za zločine počinjene u našem gradu 90-ih. Do tada živjet ću sa nadom i završnom slikom sa komemorativnog skupa kako moj drug Merzuk drži svoje unuče u naručju kao trijumf života nad patologijom destruktivnosti.

Povezani članci

Logoraši iz ulice mog djetinjstva

Žrtve iz naselja Aerodrom nisu dobile javnu, niti pravnu satisfakciju, jer za počinjene zločine do današnjeg dana niko nije odgovarao.

Djetinjstvo u socijalizmu bilo mi je obilježeno čestim preseljenjem po sarajevskim kvartovima koje je ovisilo od stambenih lista na kojima su bili i moji roditelji sa vječitim iščekivanjem sindikalnog sastanka kada se bodovanjem zasluga na radu i broju članova porodice (tada mi je i sestra došla na svijet) tražila adekvatna stambena jedinica sa više kvadrata. Došao je i taj dugo željeni dan većeg komfora od garsonjere, pa smo se i mi kao četveročlana porodica našli u sarajevskom naselju Aerodrom, opštini Novi Grad koja se ubrzano razvijala i pripremala da ugosti kroz olimpijska naselja Mojmilo i Dobrinja sportske sudionike predstojećeg svjetskog događaja u našem gradu. Bio je to moderan i miran kvart sa po šest stanova u haustoru, velikim brojem dječjih igrališta i zelenih površina, za ono doba potpuno atipično u odnosu na dominantan stil socijalističke arhitekture velikih solitera. U tom naselju sam odrastao, stekao nove drugove u školi i danonoćno šutao lopte po igralištima. Naučio sam se prvim socijalnim refleksima zakona ulice “svi za jednog jedan za sve”, kako nikada ne smiješ iznevjeriti svoju raju, čak i onda kada ti nije do ulične marisane iz koje sam uvijek izvlačio deblji kraj. Onda sam se neposredno pred zloslutne 90-e opet odselio, završavao gimnaziju i upisao faks, pa sam donekle izgubio kontakt sa svojom “malom” rajom iz osnovne škole i ulice mog djetinjstva. U ratu su do mene dolazile sporadične vijesti iz naselja Aerodrom, o nasilnom upadu srpskih paravojnih formacija i počinjenim zločinima nad nesrpskim stanovništvom. Tokom snimanja dokumentarca “Pista života” iz 1993. godine kada sam kao student režije filmski slikao graničnu situaciju ljudskog iskustva, gdje je jedna linija, jedna crta, u ovom slučaju aerodromska pista razdvajala dva svijeta – svijet života i svijet smrti, došao sam u priliku da vidim i svoju nekadašnju ulicu pretvorenu u liniju fronte. Igralište na kojem sam proveo sate, mjesece i godine bezbrižnog djetinjstva, između ostalog igrajući se partizana i opakih Švaba sada je bilo poprište stvarnog rata. “Ničija zemlja” zarasla u podivljalo šiblje i korov koje je nicalo iz asfalta, urezalo mi se trajno u sjećanje kao slika apokaliptičnog zla u kojem je zvuk dječje graje zamijenjen puščanim rafalom.

Pripadao sam generaciji koja nije mogla ni sanjati u najstrašnijem košmaru da će jednog dana biti žrtva krvavog rata 90-ih na Balkanu, vojnoj agresiji koja se sručila svom žestinom na naš grad, razorila domove, unesrećila mnoge porodice. Kako sam preživio rat jeste pitanje koje sebi često postavljam? Činjenica da sam ga preživio, te da sam u stanju nakon toga voditi miran, zdrav i sretan život, ponajprije mogu zahvaliti svojoj porodici i prijateljima, naposljetku možda najviše i velikoj sreći koja me štitila poput neraskidivog oklopa svih tih ratnih godina. Mnoga moja školska raja nisu imala takvu sudbinu. Na poziv Udruženja logoraša Novi Grad poslije 27 god sam se vratio u naselje Aerodrom na mjesto moje rane mladosti. Moj školski drug Merzuk iz razreda koji je još kao dječak imao dobrodušni osmijeh za pamćenje, blagu narav i lojalnost raji pozvao me da 17 juna u našoj ulici govorim porodicama žrtava i preživjelim svjedocima pred Spomen pločom na kojoj je upisano 127 imena ubijenih tog dana. Nisam znao da je Merzuk izgubio oca i brata koji su brutalno likvidirani kao civili na svojoj kućnoj adresi. Njihov grijeh je bio samo što su Bošnjaci i muslimani, dovoljan razlog da paravojne formacije Beli Orlovi iz Srbije uz pomoć rezervista i stacioniranih jedinica JNA i ponekih dojučerašnjih komšija sprovedu akciju etničkog čišćenja. Tih dana je više od 500 stanovnika naselja Aerodrom odvedeno u obližnji logor Kula, danas eminentni, istoimeni restoran u Istočnom Sarajevu, a drugi dio je završio u kampu Oaza na Ilidži. Tog jutra je Ramić Edina sa svojom bebom izbačena iz stana do ulaza u Kasindolsku ulicu kada su uplašeni građani bili dezinformisani da Srbi idu ka Ilidži, a Muslimani i Hrvati prema Stupu. Na tako razdvojene, većinom žene i djecu srpski vojnici su zapucali sa pripremljenih barikada i ubili Edinu koja je na sreću samo nekoliko minuta prije dala svoju bebu majci da je ona malo ponese. U toj pucnjavi ranjeno je još žena između ostalog i Merzukova mati. Husić Remzija je bio Rom, ostao mi je u sjećanju kao spretan i snažan dječak koji nas je štitio od starije raje jer je imao hrabro i veliko srce za svoje drugare. U pomenutoj akciji bio je ubijen, a dželati su mu odvojili glavu od trupla i monstruozno je šutali kao loptu. Neki od vinovnika ovog gnusnog zločina bile su Remzijine komšije. Oni koji nisu htjeli učestvovati u zločinu poput Božinović Darka bili su izvedeni iz kuće i ubijeni na licu mjesta. Vojni rezervisti su i Darkovog oca Iliju brutalno likvidirali kada je je na ulici zagrlio svoje ubijeno dijete. I tako sam bez daha čitao isklesana imena na zidnoj ploči, prepoznavao svoje ubijene komšije i raju. Slušao sam potresna svjedočenja prije početka tradicionalne komemoracije na kojoj sam trebao nešto kazati. Preda mnom su stajali i preživjeli, mnogi od njih logoraši poput dragog Ismeta u raji zvanog Mime, pamtim ga kao korpulentnog pivota iz školske rukometne ekipe. On je danas predsjednik Udruženja logoraša Novi Grad koje čuva sjećanje na ubijene žrtve, ali i preživjele logoraše. Logori su velika tema rata u BiH kada se vjerovalo u svijetu “nikada više”, a onda su se dogodili na kraju 20 stoljeća i Omarska i Trnopolje, Dretelj i Heliodrom, okrutna zvjerstva i mučenja koja su bila ponovljena priča iz II svjetskog rata kada je žrtva morala biti ponižena kako bi ubice osjećale što manji teret krivice. To objašnjenje ima logiku zločina, ali kao što kaže Primo Levi zaslužuje kaznu nebesku. “U sistemu u kojem racionalnost i etika pokazuju u suprotnim smjerovima glavni gubitnik je čovječnost” tvrdi Zygmunt Bauman sa tezom da danas više nego ikada jeste značaj holokausta – pouka koju sadrži za cijelo čovječanstvo. Zato se nikada ne mogu pomiriti sa tim da je naša epoha obilježena ravnodušnošću prema bezbrojnim žrtvama tolikih nepravdi koje su počinjene u BiH, nad kojim se događa drugi zločin sistemskog zaborava umjesto kulture sjećanja i empatije. Samo tako buduće generacije neće nikada ponoviti okrutnost prema onima koji su drugačije nacionalnosti ili vjerske pripadnosti. Međutim, svjedoci smo historijskog revizionizma gdje se falsifikuju ili zanemaruju evidentni fakti, manipuliše brojkama i imenima ubijenih, zlostavljanih i protjeranih.

Godinama kao umjetnik i javni zagovarač inicijative REKOM živim sa idejom o regionalnoj komisiji za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima. To doživljavam kao svetu dužnost kako ne bi ostavili svom gradu i našoj djeci u naslijeđe svijet ubica, već svijet kao mjesto na kojem je moguće živjeti u humaniziranom i harmoniziranom društvu. I zato vjerujem da zajednička okupljanja na mjestima počinjenih zločina treba da bude čin ljubavi koji nas ujedinjava u pamćenju ubijenih i nedužnih, da budi u nama milost i pravednost za žrtve, otvara proces savjesnog i odgovornog suočavanja sa prošlošću bez kojeg nije moguća niti budućnost. Žrtve iz naselja Aerodrom nisu dobile javnu, niti pravnu satisfakciju, jer za počinjene zločine do današnjeg dana niko nije odgovarao.

Samo na taj način postoji šansa da u skladu sa civilizacijskim normama i idejama za koju se retorički zalažu gotovo svi politički subjekti u državi kada pričaju o evropskim perspektivama idemo u svijet mirne budućnosti. Siguran sam da ćemo dugo čekati političara ili stranku iz RS-a koja će doći na pijetetni skup žrtvama, a koja je spremna odreći se političkog i vojnog vrha Republike Srpske kao odgovorne za zločine počinjene u našem gradu 90-ih. Do tada živjet ću sa nadom i završnom slikom sa komemorativnog skupa kako moj drug Merzuk drži svoje unuče u naručju kao trijumf života nad patologijom destruktivnosti.

Dino Mustafić
Autor 29.6.2020. u 09:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija