Najteže mi je bilo odgovarati na pitanje da li će granica biti otvorena danas, sutra… uskoro

Nidžara Ahmetašević
Autor 25.10.2018. u 10:12

Izdvajamo

  • Ponovo, kao i mnogo puta u ove tri godine od kada sam na različite načine prisutna na "izbjegličkoj ruti", me je sve podsjećalo na naš rat. Prisjećala sam se kako smo se mi u Sarajevu nadali deblokadi. Kako smo čekali i željeli vjerovati u intervenciju, u mir. Milion puta nam je ubijena svaka nada. Da bi tako ušli u 1995. godinu koja je meni, baš zbog te ubijene nade, bila i najteža ratna. Imala sam osjećaj da sam ionako već mrtva i samo čekam da me pokopaju. Bez trunke nade u sebi. Toliko sam bila bez nade, da sam jedva prepoznala mir kada je došao.

Povezani članci

Najteže mi je bilo odgovarati na pitanje da li će granica biti otvorena danas, sutra… uskoro

Prenosimo FB post Nidžare Ahmetašević, novinarke i aktivistice koja je već tri godine volonterka organizacije Are You Syrious (AYS) pomažući izbjeglicama na Balkanskoj ruti.

24.10. 2018. – srijeda

Dan sam provela na graničnom prelazu Maljevac gdje je oko 200 ljudi protestvovalo protiv zatvorenih granica EU. Bilo je tužno i nekako bolno biti tu. Najteže mi je bilo odgovarati na pitanje da li će granica biti otvorena danas, sutra… uskoro. Morala sam ponavljati da granica sa EU ostaje zatvorena.

Znali su šta ću im odgovoriti, ali kao da su imali neku nadu koju sam ja morala ubiti, tu na licu mjesta, na graničnom prelazu. Svaki put sam rekla – “žao mi je”, a oni sa kojima sam pričala u tom trenutku bi me, često spuštene glave, pitali – “Why sister?” Mogla sam samo slegnuti ramenima, dotaknuti ih, zagrliti, nasmiješiti se… “Thank you sister,” odgovarali su mojoj nemoći.

Ponovo, kao i mnogo puta u ove tri godine od kada sam na različite načine prisutna na “izbjegličkoj ruti”, me je sve podsjećalo na naš rat. Prisjećala sam se kako smo se mi u Sarajevu nadali deblokadi. Kako smo čekali i željeli vjerovati u intervenciju, u mir. Milion puta nam je ubijena svaka nada. Da bi tako ušli u 1995. godinu koja je meni, baš zbog te ubijene nade, bila i najteža ratna. Imala sam osjećaj da sam ionako već mrtva i samo čekam da me pokopaju. Bez trunke nade u sebi. Toliko sam bila bez nade, da sam jedva prepoznala mir kada je došao.

Žao mi je što sam danas morala ubijati to zrno nade koje su imali ljudi na graničnom prelazu, ali sam znala da moram reći istinu kada me pitaju. Čini mi se da je lagati u ovakvoj situaciji još gore. Dati im još malo lažne nade. Ne mogu to.

Napustila sam Maljevac predvečer. Oni su ostali. Ne zato što se još uvijek nadaju, nego zato što nemaju baš nikakav izbor u državi u kojoj nemaju ni minimalne životne uslove.

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Nidžara Ahmetašević
Autor 25.10.2018. u 10:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija