Ne dam da mi otmu Šantića

Savo Petrović
Autor 18.6.2020. u 18:02

Ne dam da mi otmu Šantića

fotografije: privatna arhiva

S jeseni 1991. moglo se naslutiti da za jugoslovenske narode dolazi mračno, tmurno i gadno vrijeme u kome će se ne samo sa strahom nego i sa krvlju večerati i buditi u novom danu. Ponegdje je još ”poštena inteligencija”, kako su poslije Drugog svjetskog rata nazivani slobodarski orijentisani obrazovani ljudi, vjerovala da će se šestorica tadašnjih luđaka na vlasti u Jugoslaviji ipak dogovoriti da ne ratuju. Poneki intelektulaci su svojim djelovanjem nastojali da smire gomilu podivljalih srpskih, hrvatskih, muslimanskih, šiptarskih, crnogorskih, makedonskih, slovenačkih nacionalista (nacista/fašista) koji su u svojim pomućenim glavama nosili mržnju, noževe u zubima, kalašnjikove u rukama, bombe u džepovima i strast da ubijaju, kolju, pljačkaju, siluju, progone i pale nedužne ljude, odnosno sve one osobe koje nisu iste religije ili nacije, ili nisu htjeli da igraju u kolu razaranja i zla.

U predvečerju jugoslovenske tragedije na koju su religijske glavešine ujedinjene sa šizofrenim vlastodršcima usmjeravale svoje ovce i pastvu, u listu ”Glas komuna” u Doboju najčitanija rubrika bila je ”Jedno pitanje – jedan odgovor” u kojoj su intelektualci iznosili svoja mišljenja i zalagali se za mirno rješenje jugoslovenskog čvora zatrovanog nacionalizmom, fašizmom i religijskim fanatizmom.

U sjećanje mi dolazi odgovor profesorke srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika Janje Kruškić (Matijević), tada, u jesen 1991. godine, stručnog saradnika Centra za kulturu Radničkog univerziteta u Doboju, na provokativno i pomalo neukusno pitanje: da li treba posvećivati pjesme vođama i takozvanim velikim ljudima?

Profesorka Janja Kruškić odgovora pitanjem: Kakve pjesme? Vicevi su u modi! Proljeća više nisu ista, a ni ljubavi nemaju nekadašnju draž. Možda narod? Ni narod ne zaslužuje da mu se pjeva. Narodu ovom ja posvećujem čuđenje (ne ono pjesničko A.B. Šimića). Ni moj narod nije ono što je nekad bio. Imam nekoliko prijatelja koji misle isto, a ja, u svoje i njihovo ime, molim vođe i ”velike” neka i nama na ovim podjelama dodijele rezervat (kanton) gdje neće vladati narod nad narodom, gdje ćemo živjeti zajedno i moji prijatelji i moje snahe Srpkinje, moja svekrva Muslimanka i ja Hrvatica i moje dijete koja ne zna kojem taboru pripada. Dijete koje je zavisno od toga s kim se igra danas ne želi ići na vjeronauk sa muslimanskom djecom, sutra sa katoličkom, prekosutra sa pravoslavnom. Pustiću kćerkicu da vjeruje u Boga kojeg izabere (a govorili su da je Bog jedan) koji će joj obezbijediti lijepo i sretno djetinjstvo i budućnost. Ovozemaljsku i ovosvjetovnu.

A pjesme? U ovo teško vrijeme čitam napisano i ne dam da mi otmu Šantića, Selimovića i Krležu, ma čiji da su i nikako ne mogu odrediti gdje u ovoj mojoj Bosni prestaje poezija jednog, a počinje drugog naroda. I ne znam kojoj kulturi, recimo, pripada predstava ”Na božjem putu” Sulejmana Kupusovića sa Zoranom Bečićem i Etelom Prado i ostalim glumcima.

Mnogo toga rekoh, a ne odgovorih na pitanje. Nisam se snašla. Ovo je prvi put da me neko nešto pita u ovo gluho vrijeme”…

U to doba nekolicina jugoslovenskih sanjara, ne samo u Doboju, gledala je u Jugoslaviju, očekujući da će se pojaviti čudesna svjetlost, ali pred nama je bila noć. Tamni oblaci, crna kiša i noć koja traje evo tri decenije

Porodica Kruškić – Janja, njen suprug Jasmin i djevojčica Tiana 1992. protjerani su iz Doboja i uspjeli da nađu novi dom u Njemačkoj, u Braunšvajgu, gdje i danas žive. Sa samo osam godina. Tiana se našla u novom svijetu i željom da se bavi muzikom.

Završila je osnovnu i srednju školu, studirala i postala  magistar slavenske filologije. Ali, njena pažnja bila je usmjerena ka muzici. Još od malena sa divljenjem je slušala svog oca kako svira na gitari i pjeva. I uspjesi se nižu: postala je profesor glazbe, pjevala i 2013. godine nastupila na festivaliu ”The voice of Germany” sa pjesmom ”Ja nisam tu” i oduševila i publiku i žiri. Jedan član žirija došao je do bine dok je Tiana još pjevala i poljubio joj je nogu rekavši da se divi nogama koje nose tako lijep i lepršav glas! Nešto kasnije, Tiana će formirati svoj bend ”Sister Soul and the Blaxperts” i nastupati u gradovima širom Evrope. To je raskošna svjetlost Tianine mladosti i života.

Pjesmu ”Ja nisam tu” primjetio je Jasmin Kruškić, davno, 1992. godine objavljenu u ”Oslobođenju’ i odmah komponovao. Evo te pjesme: Ja nisam tu i mene nema / U mom gradu Sunca i behara / I nečije tuđe ruke njemu / Kradu mirise ljeta i svilu sehara / Ja nisam tu al’ se moja duša / Noću kroz svaki sokak tiho provuče / I zakači po jedan ljijljan na reveru / I posadi stablo / Pored svake kuće.

Tvorac pjesme je imao samo dvanaest godina i tada je objavio zbirku stihova i nije više ništa napisao. Tiana je uspjela da stupi u kontakt s njim i htjela je da se objavi ko je autor, ali on nije pristao. Pjesma i danas putuje svijetom, a ime njenog autora neće biti objelodanjeno. Otac autora ove pjesme ubijen je u Srebrenici, a dječak i majka uspjeli su da pobjegnu i spasu svoje živote.

Janja i Jasmin Kruškić htjeli su da njihova kćerka, rođena 1984., nosi ime Tiana, a ne Tihana i ne Tijana. Obrazloženje je jednostavno: Tihana je hrvatska, a Tijana srpska verzija tog imena. A Tiana će postati magistar slavenske filologije, profesor glazbe, saradnik gradskog kazališta u gradu Celle, prevodilac za izbjeglice, dirigent… Tako Tiana pokazuje i dokazuje mnoge svoje darove na radost svojih roditelja i prijatelja i svih ljudi koji nikoga ne mrze.

U Doboju je Janja bila profesorka srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika, a Jasmin sudija Opštinskog suda. Porodica je do 1988. godine živjela u kući na Usori, gradskom naselju, gdje je nekada bila željeznička stanica. Poslije desetak godina boravka u Njemačkoj, Tiana je sa roditeljima došla da posjeti kuću gdje je provela rano djetinjstvo i potpuno se razočarala. Tu su živjeli neki drugi ljudi. To je sada bila neka kućica, urušena, iz koje je vonjao neugodan miris. I Doboj je bio sasvim drugačiji i ne tako lijep kao u njenom djetinjem dobu. Čula je zvona, svuda ugledala samo ćirilicu i nepoznate ljude, ali su joj nedostajli latinica i ezan. Posjetila je zatim i Zenicu i opet se razočarala. Čula je ezan, ali su joj nedostajali ćirilica i zvona, svuda je bila latinica, na mnogim mjestima arapsko pismo i nepoznati, sasvim strani ljudi. I tuga. Onaj njen Doboj i ona njena Zenica nisu više tu i nje, Tiane, ovdje nigdje nema. Definitivno: to je prošlost koju želi što prije zaboraviti.

I Janja i Jasmin nakon dolaska u Njemačku prihvatili su se posla i radili u špiloteki, da bi kasnije našli nešto bolje. Profesorka ponovo predaje u osnovnoj školi, a nekadašnji sudija je postao savjetnik u nekom preduzeću. Život je krenuo ljepšim stazama koje su njih troje sami izgradii.

A Aleksa Šantić? Nije zaboravljen i nije Janja dala da ga nacionalisti otmu. Ali, nije ni trebalo da brine za Šantića. Nacionalistima i ministrima kulture je stalo do pjesnika kao do lanjskog snijega. Neke godine, ministar kulture Republike Srpske došao je da otvori Šantićeve večeri poezije u Mostaru i rekao da svečano otvara Dučićeve večeri poezije! Vajni ministar kulture pomiješao je Šantića i Jovana Dučića. Jeste, Dučićeve večeri poezije održavaju se svake godine, ali u Trebinju, njegovom zavičaju. Takvi su ministri kulture, gotovo svuda u državicama nekadašnje Jugoslavije, smušeni i neznalice. A ni kultura naroda na tom ukletom prostoru nije mnogo bolja.

Često njih troje Kruškića, u svom stanu, recituju pjesme svog omiljenog pjesnika, uz gitaru, a Tiana neumorno pjeva i Eminu i stihove iz pjesama ”Mi znamo sudbu”, ”Ostajte ovdje” i ”Pretprazničko veče”.  To je zaista porodična idila: majka recituje Šantićeve stihove, otac svira gitaru, a kćerka pjeva. I to je umjetnost: prvo dijete ljudske ljepote, božanske ljepote jeste umjetnost, napisao je Fridrih Helderlin, njemački pjesnik. A znati i umjeti recitovati stihove, svirati gitaru i komponovati i pjevati zaista je umjetnost.

Život dobojske porodice Kruškić u Braunšvajgu ide uspješnim stazama. Ipak, ponekad se pojavi i uzdah koji je taman i težak kao crni oblak pun kiše zbog izgubljene domovine, zbog Jugoslavije koja je bila jedan od najvećih i najljepših eksperemineta u ljudskoj istoriji.

Savo Petrović
Autor 18.6.2020. u 18:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija