Nedžad Bašić: IZMEĐU KULTURE PONIŽENJA I NADANJA

Povezani članci

• ОД ОЦА ПРЕМА СИНУ: Син Петра Ђокића за казну – награђен
• Status koji je zapalio državotvorne mreže
• “Neka bude svjetlosti” – film Dine Mustafića o opsadi Mostara
• Mračna sarajevska istorija: Kazani, Trebević, tajna naređenja i šovinističke demonstracije
• Izložba slikarice Šemse Gavrankapetanović
• Svetlana Broz: Građani u svom strahu ne vide strah onih koji se njih plaše

Foto: Don McCullin

Danas je sve promijenjeno. Promijenio se i svijet i ljudi, i narodi i države. Promijenio se interes i identitet pojedinca i grupe. Promijenio se odnos čovjeka prema čovjeku. Promijenio se i odnos pojedinca prema samom sebi. Promijenila se „kultura vjerovanja i nadanja“. Nekad slavna i idealizirana imaginarna prošlost, preživjela u glavama pojedinaca ili čitavih naroda, pred naletom vremena i novih promjena, urušava se u depresivnoj sadašnjosti u kojoj se stvara nova iracionalna „kultura straha, poniženja i agresivnosti“ koja prijeti da izraste u „kulturu preživljavanja“ čovjeka i naroda. Preživljavati na strahu, poniženju i mržnji ipak je preteško breme za čovječanstvo, što samo po sebi gura čovjeka da traži novu „kulturu nade“ u kojoj će se stvoriti novi sistem vrijednosti i nova „kultura preživljavanja“.

Nigdje se tako tegobno i sporo ne stvara „kultura nade“  kao na Balkanu, prije svega u Bosni i Hercegovini, gdje još uvijek struje vjetrovi historijskog poniženja, straha i mržnje među ljudima i među čitavim narodima. Ti vjetrovi nastali u historijskim kovitlacima čovječanstva, prerastali su u lokalne oluje u kojima se zatire svako pravo na nadu na bolji i pravedniji život čovjeka na ovim prostorima. To pravo na nadu na bolji i pravedniji život gubi se u strahu od drugih koji nisu naši, u strahu od dominacije tuđina i gubljenja sopstvene vjere i identiteta, u strahu od sutrašnjice, siromaštva i sopstvene sudbine. Ta „kultura straha“ koja je municiozno građena i dovedena do perfekcije na ovim prostorima izrasta u moćnu inspiraciju „kulturi mržnje“ koja uvijek brzo i efektno prerasta u „kulturu nasilja“.

Ovaj triangularni savez izmedju „kulture straha“, „kulture mržnje“ i „kulture nasilja“ otvario je prostor za stvaranje „kulture pohlepe“ što je stvarilo čvrstu simbiozu interesa izmedju nacionalnih korumpiranih „elita“ koje pod svoju kontrolu stavljaju sve poluge društvene moći, od policije, tužilaštva, sudstva, pa sve do crkve i javnog mnjenja, čime se stvara  „kultura poniženja“ koja dovodi do velikih frustracija naroda, koju vladajuće „elite“ vješto preusmjeravaju u opasnu medjunacionalnu i medjuvjersku frustraciju i netrpeljivost.

Interesni savez korumpiranih nacionalnih „elita“ sada ulazi u novu igrariju u kojoj se igra nova opasna imaginarna ratna performanca u kojoj se traže novi veliki saveznici koji bi mogli interese ovih provincijalnih „elita“ izvesti iz lokalnih u globalne interesne sfere, i tako ove provincijalne statiste učiniti značajnim sudionicima globalnih zbivanja, a sve to da bi se obezbjedila lojalnost sopstvenog naroda i odsustvo bilo kakvog njegovog otpora stravičnom osiromašenju i robovskoj poziciji. I tada počinje imaginarna ratna performanca – nepostojeći trajni rat bez završetka i bez pobjednika  izmedju provincijalnih „elita“ iza kojih stoje njihovi veliki svjetski mešetari. To je rat za njihov opstanak na vlasti. To je rat za dominaciju straha, mržnje, netolerancije, siromaštva i nepismenosti.

Ratne performance koje vode provincijalne kriminalne nacionalne „elite“ ne smiju se  podcijeniti. Ova perfidna igrarija lokalnih neodgovornih i nesposobnih „elita“ mogla bi biti atraktivna za međusobno odmjeravanje snaga velikih sila na ovim prostorima, što bi moglo voditi u novu Siriju, Irak ili potencijalno novu Venecuelu, sa nesagledivim posljedicama ne samo za ovu regiju već i za cijelu Evropu. U konfrontiranju sa ovom opasnošću prvi prioritet je da narod prepozna prirodu prijetnje koja dolazi promoviranjem „kulture straha, mržnje i nasilja“ na ovim prostorima, i da takav model ponašanja lokalnih „elita“ odbaci kao stran i tuđi njemu.

Neprepoznavanje ili negiranje „kulture straha, mržnje i nasilja“ i prihvatanje „kulture poniženja“, kao historijske sudbine naroda, predstavlja opasnu performancu koja bi mogla koštati čovječanstvo trajnog gubitka liberalnih demokratskih vrijednosti, prava i sloboda čovjeka, i pobjedu najcrnjeg autoritarnog radikalizma što bi čovječanstvo uvelo u novi zatvoreni krug nasilja, iz kojeg bi izlazak bio nemoguć.