Nesrećna sudbina mnogih ljudi je posljedica izbora kojeg nisu napravili

Izdvajamo

• Svjedoci smo da su, zapravo najmlađi, najveće žrtve društva zarobljenog kulturom ćutanja. Njihova perspektiva zahtijeva razumnog i društveno odgovornog građanina. Bh. javnost je na primjeru reakcije i otkaza nastavnika-pedofila pokazala da ima snage da na svoja pleća preuzme breme odgovornosti što joj jamči pravo na slobodu i kvalitetnije obrazovanje!

Povezani članci

• Kad palikuće glume vatrogasce: Taktičko povlačenje Vučića i Dodika
• Viktor Ivančić: KRST NA OBARAČU
• LAŽI I ZLOUPOTREBA IMAJU KRATKE NOGE
  Ne gradi kule na tuđim ruševinama
• 100 godina ponosa antifašizma: Velež i akademijom pokazao koliko je poseban klub
• Zidovi Koštane
• Svi su dali nešto, neko sve

Foto: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Javno mnijenje je konačno pokazalo svoju snagu na primjeru otkaza nastavniku osuđenom za pedofiliju ali i ponovo otvorilo pitanje odgovornosti države i obrazovnog sistema koje je omogućilo da osuđenik bude vraćen u istu školu. Danas se bh. javnost ponovo pita kako je moguće da nam presuđeni pedofili rade u osnovnim i srednjim školama? Centar za istraživačko novinarstvo objavio je podatke kako je najmanje trinaest prosvjetnih radnika u proteklih deset godina osuđeno za seksualno zlostavljanje u školama, a više od polovine ih je nakon presude nastavilo raditi sa djecom.

Naravno da bi i ovaj slučaj prošao neopaženo da nije bilo hrabre Emine Brkanić, do prije sedam godina učenice Osnovne škole Grbavica 1, učenice i žrtve nastavnika-pedofila. Da se država pita, ova društvena anomalija bi se pomela pod tepih, jer država puno ne mari što nam presuđeni kriminalci vaspitavaju našu djecu.

Kultura ćutanja je duboko zadrla u sve ćelije bh. društva. Hrabrost još uvijek nije nadjačala strah. Recidivi ratnih trauma i zločina nisu zaliječeni a svaka nova trauma ponovo retraumatizira ranjeno društvo. Zbog nepovjerenja u institucije ali i straha od osvete zlostavljača mnoge žrtve prikrivaju učinjeno djelo. Posljedice uvijek ostavljaju trag kako na žrtvu tako i na društvenu zajednicu.

Sigmund Freud u jednom od svojih citata nas uči: “Većina ljudi ne želi slobodu jer sloboda podrazumijeva odgovornost, a većina ljudi se boji odgovornosti“. S druge strane Erich Fromm kaže: „Nesretna sudbina mnogih ljudi je rezultat izbora koji nisu napravili. Oni nisu ni živi ni mrtvi. Život se ispostavlja kao teret, a djela su samo sredstvo od zaštite muka boravka u carstvu sjena.“

Dakle bh. javnost nema alternativu! Indolentnost države na sva devijantne pojave u bh. društvu zahtijevaju pažnju i budnost javnog mijenja. Pravo na slobodu podrazumijeva vjeru društva u perspektivu i progres jer kultura ćutanja ne bira žrtvu, naciju, vjeru, starost i ime.

Brojni su primjeri iz naše svakodnevice u kojoj su upravo institucije na svim nivoima zakazale. Te iste institucije osnovane da upravo svojim djelovanjem budu moralna vertikala i zaštita građanskog interesa. Zato nas ne treba iznenađivati što se presuđeni kriminalci bezobzirno izruguju njenim slabostima nametanjem osjećaja da živimo u Zombi-državi – ni živi ni mrtvi!

Najsvježiji primjer je bezobzirnost Sakiba Pleha, direktora sarajevske Biblioteke za slijepa i slabovidna lica, presuđenog da je 18 godina radio sa lažnom diplomom. On je „nedodirljiv“. Za njega  je to „završena stvar i kako NIJE napravio nikakvu grešku za svoju funkciju, neće dati ostavku“.

Slučaj Jasenka Tufekčića, bivšeg dopredsjedavajući Doma naroda Parlamenta Federacije osuđenog na osam mjeseci zatvora za prevaru u službi i krivotvorenje službene isprave čime je oštetio  budžet Federacije BiH za blizu 40 hiljada KM je za duboko razmišljanje. Tufekčić odgovor nakon izrečene presude će ući u anale bestidnosti i političke neodgovornosti; “Cijenu borbe za istinu i pravdu NE plaćaju samo ‘obični’ građani već i rijetki iz vlasti (op. Jasenko Tufekčić) koji imaju hrabrosti da ukažu na korupciju i kriminal koje vode, u koje ubrajam i sebe. Svoju borbu za istinu i pravdu ja nastavljam bez obzira na cijenu, znajući da sam na pravom putu, svjestan da se sa rogatim teško bosti. Ovo je samo prvo poluvrijeme”.

„Sve je rađeno po zakonu“, pravdat će se presuđeni kriminalci. Naravno, jer su im upravo bh. institucije omogućile da zatvorsku kaznu mogu „otkupiti“ kaznom 100 KM po danu pod plaštom „uspješnije resocijalizacije“.  I to tako traje godinama i decenijama što u konačnici potkopava povjerenje u bh. institucije i njeno pravosuđe.

Afere postaju naša svakodnevica i velikom brzinom smjenjuju jedna drugu. Ona od juče se mete po tepih, a ova od danas već sutra neće biti aktuelna.

Svjedoci smo da su, zapravo najmlađi, najveće žrtve društva zarobljenog kulturom ćutanja. Njihova perspektiva zahtijeva razumnog i društveno odgovornog građanina. Bh. javnost je na primjeru reakcije i otkaza nastavnika-pedofila pokazala da ima snage da na svoja pleća preuzme breme odgovornosti što joj jamči pravo na slobodu i kvalitetnije obrazovanje!