Pavle Stanišić: VIJEK

Pavle Stanišić
Autor 18.4.2019. u 12:31

Pavle Stanišić: VIJEK

VIJEK

Prosto ne mogu da vjerujem
da je baš takav
bio čitav vijek

Mislio sam da je to vrijeme ovuda davno prošlo
i tek mu poneka riječ ili misao
ponegdje zastala usamljena
da sam u vremenu sasvim drugih značenja
činilo se da vrijeme radi na baterije one najjeftinije
koje pokreću i kazaljke sata
dok se na ekranu nije objavio čovjek

U jednoj ruci držao je odsječenu glavu
nekog drugog čovjeka
a u drugoj sjekač glava krvavoga sjaja
I osmijehnula mi se odsječena glava
osmijeh se prenio i na drugu
pa mi se i ona javila

U trenutku sam shvatio da su to dvije
potpuno potpuno iste glave
da je to u stvari jedna glava – moja
koja je dugo drugovala s tugama i osmijesima

Iza svega je ostao jedan dubok vijek
njegova velika groblja
spomenici i kletve

Silazim niz taj vijek
korak po korak
od imena do imena
niz strmine riječi
provalije misli
od groblja do groblja
a na svakom groblju iste riječi:
Da se ovo nikada nikome ne dogodi
uklesane u kameno nebo
na svakom
i onom dolje već zatravljenom
i ovom novom
posljednjem

Kakav vijek
Koliko pokopanog vremena
a ne znam hoće li u vijeku koji se tek zahuktava
biti vremena za preostale korake
disidenata tog vijeka kojem sam izgleda umakao

Suze sapiru korake
niz vrijeme veliku tajnu
niz raskvašeni klizavi vijek
po kojem se o misli spotičem

Ma nije taj vijek tek tako prošao
jer gdje to odlazi vrijeme upakovano u kalendare
U stvari ja sam dezertirao
i sad sa drugim dezerterima iz snova ljubavi i nada
melanholično patim za vama
koji ste našem vijeku ostali odani
po mnogim grobljima

Uostalom mnoge duše su dezertirale
čak iz ovog svijeta u onaj
a vjeruje se i u obratne slučajeve

Prijavio sam se u drugi kalendar
ali čuvam i onaj šareni
u kojem smo crvenim olovkama zaokruživali
brojeve naših lijepih dana osmijehnutih glava
jer sve je to bila jedna glava i to ova
koju skrivam po neprohodnim zaboravima
kao i svi dezerteri

Ostavljam naš vijek
gdje se ostavljaju zemni ostaci bola
sa drugim vremenima sklonim pretvaranju
u prah i svjetlost iz kojih su nastajale
tugom ispraćane isplakane ljubavi
po kojima smo se sa ispruženim rukama
zaslijepljeni tražili mislima i ulicama

Ali dok se ja ovuda spotičem
neko me uporno odnekud doziva da mi javi
da ništa nije tačno da je sve lažno
i teško prohodne magle dvadesetog vijeka
po kojima bauljam
i zasjenjena jutra pred kojima sam klečao
da su istiniti samo krvavi tragovi
koje po glavama i po nadama ostavljaju
zalazeća sunca

Ipak taj vijek je moja adresa
moj zavičaj prepun zanosnih predjela
u pogledima po kojima sam provodio
suzne jeseni obilazio drhtave zimske zabiti
gdje sam ostao zauvijek zaturen
i samo mi se pričinilo da sam pregazio noć

Silazeći niz naš vijek otišao sam predaleko
u predjele gdje već dolijeću muve
iz dalekih neznanih vjekova
a novi dan me u drugoj prostoriji
nestrpljivo čeka na doručak i saslušanje

Evo stižem
Ne razbuđuj druge snove Tu sam
Uzeo sam lijek za zaboravljanje

i već po hljebu razmazujem bijelo jutro s oblacima
ispijam čaj od svenulog ljeta
u glavi-aparatu puštam muziku za opraštanje
misli riječi vjekova ljubavi
pa i njoj opraštam opasnu glavu koju nosi
i pogled koji krije po mojim tugama
sve svoje misli opraštam joj
i bijelom svijetu crne noći
koje me mojim riječima sustižu
pred provalijama nada kojima nisam odolio

Još držim na okupu
nebeske zvijezde i dane
i prošle i neraspakovane
i riječi lozinke tajne
i kad vam se učini da nisam više tu da me nema
moj bol će ih okupljati da vam blistaju
jer čovjek je bol koji ne zarasta
kao što mi u duši ne zarasta osmijeh – lukavstvo bola

 

Pavle Stanišić

Pavle Stanišić
Autor 18.4.2019. u 12:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija