Poricati… priprema za ponoviti

Ibrahim Prohić
Autor 9.6.2021. u 11:59

Izdvajamo

  • Realitet koji živimo nije vestern film u kojem će dva glavna lika izaći na prašnjavu glavnu ulicu grada na Divljem zapadu i u kojem će pobjediti onaj koji je brži na pištolju. Zločinci o kojim sad govorimo i koji su osuđeni (dakle, postoji tapija da su zločinci po međunarodnom pravu) nisu samonikle biljke. Oni jesu egzekutori, ali su i produkt jedne retrogradne ideje, zločinačkog projekta i nedvosmislena volja i namjera političkog režima (države).

Povezani članci

Poricati… priprema za ponoviti

foto: klix.ba

Problem kojeg apostrofiram počiva na činjenici da prošlost nije sadržaj koji je prošao i koji nema aktuelni značaj. Dapače, opasne ideje i namjere iz prošlosti temeljni su konstituent aktuelnih politika. Adekvatno tretiranje događaja i procesa iz prošlog vremena u službi je sprečavanja ponavljanja zla na istoj matrici. Ono što je prošlo ne možemo promijeniti, ali smo dužni preduzeti ono što možemo da se smanji vjerovatnoća da se zlo ponovi.

Jučerašnja (konačna) presuda R.M., komandantu vojske tzv. Srpske republike BiH (RS će nastati tek u Dejtonu i Parizu) na međunarodnom sudu nije pečat koji će označiti ni pravdu ni pomirenje, niti će poboljšati ukupno stanje u političkom polju, odnosno društvu u BiH.

Naprotiv, rovovi ostaju u glavama političkih moćnika, ali i tzv. običnih ljudi. Ova činjenica je posebno suspektna sa nesagledivim negativnim posljedicama kada je u pitanju naš podmladak u RSu. Dvadeset i šest generacija je rođeno poslije Dejtona. Oni odrastaju u ambijentu bjesomučne indoktrinacije, društvenom kontekstu u kojem je mit koji slavi zločince jači od notornih činjenica, pa i presuda međunarodnog suda.

Indoktrinacija i mitovi su zlo sjeme koje u mirnodopskim uslovima zakonomjerno produciraju mržnju prema drugima. Može se postaviti hipoteza da bi značajan broj mladih u eventualnom ratu bio spreman mržnju transponovati u fizičko nasilje, odnosno zločin. Negativne posljedice čak tu ne završavaju.

Hipoteza dva sugerira da oni koji poriču zločine (pa i genocid) mogu biti spremni takve zločine počiniti.

I hipoteza tri, ni zločine iz rata ’92. do ’95., ni hipotetičke zločine iz rata u budućnosti ne bi smatrali zločinom, već legitimnom odbranom od onih koji su prijetnja njihovoj etničkoj zajednici.

Otrov se taloži, možda i uvećava, društvo klizi na samo dno moralnog sunovrata.

General je osuđen, osuđeni su ranije i njegovi podčinjeni, osuđeni su i njegovi nadređeni iz političkog vrha, ali je posljedica, odnosno produkt zločina za koji su osuđeni (RS) u Parizu dobila međunarodnu verifikaciju i ustavnu legitimaciju. Taj ratni plijen već 26 godina u stanju koje je de facto primirje kontinuirano prijeti novom destrukcijom međunarodno priznatoj državi BiH. Građani BiH su politički taoci sljedbenika zla i trpe mentalno nasilje.

Kazna i zatvor su pečat na individualne sudbine pomenutih, ali ne rješavaju ono što i nije društvena misija pravosuđa.

Individualne kazne, bez označavanja političkih ideja i projekata i svojevrsnog kažnjavanja režima u kojima su osuđeni bili izvršioci, neće promijeniti realitet ni u BiH ni u okruženju. Dapače, ovom zemljom (i u Regionu) hodaju oni koji poriču zločine, rehabilitiraju zločince, čak ih promoviraju u tzv. nacionalne heroje i junake. Moralna dekadencija najvišeg stepena.

Moral nije najteža posljedica. Oni koji ne priznaju zločin nalaze se u oficijelnim strukturama, pa i na vodećim pozicijama u državi.

Realitet koji živimo nije vestern film u kojem će dva glavna lika izaći na prašnjavu glavnu ulicu grada na Divljem zapadu i u kojem će pobjediti onaj koji je brži na pištolju. Zločinci o kojim sad govorimo i koji su osuđeni (dakle, postoji tapija da su zločinci po međunarodnom pravu) nisu samonikle biljke. Oni jesu egzekutori, ali su i produkt jedne retrogradne ideje, zločinačkog projekta i nedvosmislena volja i namjera političkog režima (države).

Podsjetiću na tekst koji je 2011. napisao Nerzuk Ćurak, profesor na fakultetu političkih nauka u Sarajevu – ‘Takva stvarnost dovodi me do vjerovanja da je pretpostavka Haškog suda – suđenje ključnim akterima neposrednog postjugoslavenskog demijurga i individualizacija njihove odgovornosti – u osnovi korektna, no u kontekstu praktičnih posljedica, pogrešna. Njezini ishodi, naposljetku, nisu u skladu s pretpostavkom. Suditi političkim i vojnim zapovjednicima kao pojedincima, bez relevantnih posljedica po režime i projekte koji su ih stvorili, organizirali i predvodili, predstavlja nepravdu prema žrtvama, jednako kao i prema tim pojedincima. Individualizacijom odgovornosti podcijenjen je učinak tih ‘bogova rata’ na povijest. Oni nikoga nisu ubili vlastitim rukama, pa njihove presude gube svrhu ukoliko nisu snažno povezane uz njihove socijalne projekte’, piše Ćurak.

Dakle, uz sav pijetet prema neposrednim žrtvama i saosjećanje sa rodbinom tih žrtava nije dovoljno zadržati se na individualnoj krivici i kao dovoljnu satisfakciju primiti sudsku presudu. Štetno je propustiti priliku (što se, nažalost dešava) podsjećati na društveni kontekst, ideje i projekte država i režima koje su ovdje bili nosioci i realizatori Udruženog zločinačkog poduhvata, odnosno na iste tendencije kod oficijelnih režima u neposrednom okruženju BiH, ali i unutar političkog prostora u BiH.

Problem kojeg apostrofiram počiva na činjenici da prošlost nije sadržaj koji je prošao i koji nema aktuelni značaj. Dapače, opasne ideje i namjere iz prošlosti temeljni su konstituent aktuelnih politika. Adekvatno tretiranje događaja i procesa iz prošlog vremena u službi je sprečavanja ponavljanja zla na istoj matrici. Ono što je prošlo ne možemo promijeniti, ali smo dužni preduzeti ono što možemo da se smanji vjerovatnoća da se zlo ponovi.

Ibrahim Prohić
Autor 9.6.2021. u 11:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija