Prijedorčanka s Floride spremna pomoći osnivanje centra za autizam u BiH

Povezani članci

• BEZ PROCESUIRANJA KORUMPIRANIH POLITIČARA NEMA FINANCIJSKE POMOĆI BiH
• Britanija priprema rezoluciju o Srebrenici
• Kratki omaž Bosanskom Šamcu
• Javni poziv za praćenje suđenja u predmetu Srebrenica-Kravica pred Višim sudom u Beogradu
• U vučjoj koži
• Svjetski dan hrane – Znamo li šta jedemo?

Semira Hoffmann, vlasnica klinike za ranu intervenciju i tretiranje autizma na Floridi, porijeklom iz Ljubije kod Prijedora, darovat će opremu vrijednu više od 10.000 američkih dolara ukoliko u RS-u bude osnovan centar za tretman autizma po najsavremenijim metodama u svijetu.

“Rado ću pokloniti pet iPada i veoma skupu softversku aplikaciju, a spremna sam da pošaljem i svoje stručnjake da obuče ovdašnje kolege za rad na programu koji smo i mi učili od najboljih. Ja bih ih plaćala kao i kada rade kod mene, a domaćin bi preuzeo trošak hrane i smještaja”, rekla je osnivačica fondacije “Zajednički put” iz Prijedora.

Ona je navela da se za ovakav vid podrške odlučila na donatorskoj večeri pod pokroviteljstvom predsjednika RS Milorada Dodika, održanoj 26. decembra, koja je bila posvećena djeci sa autizmom.

“Želim lično da zahvalim predsjedniku za tako human gest, kao i svima koji su se odazvali. Bila sam pozitivno iznenađena i ganuta do suza. U takvim situacijama svi smo isti, nema podjela, na istom smo zadatku i tamo smo gdje i treba da budemo”, rekla je Hoffmann koja, osim klinike za autizam na Floridi, posjeduje i pet domova za osobe sa smetnjama u razvoju, od kojih je prvi otvorila još 1999. godine.

Ona je pojasnila da u njenim domovima za osobe sa mentalnim poteškoćama ima i autista i da je na jednom 18-godišnjaku, uz saglasnost njegovih roditelja, primijenila program koji su osmislila dvojica ljekara na klinici u Wisconsinu i da je nakon devet mjeseci došla do zavidnih rezultata.

“Taj mladić nikad u životu nije izgovorio nijednu riječ niti je na bilo koji drugi način komunicirao. Danas zna tražiti vode, reći da je gladan, žaliti se na umor ili pokazati da ga nešto boli. Samo onaj ko ima kontakt sa autističnim licima može razumjeti o kako ogromnom napretku je riječ”, istakla je Hoffmann.

Zbog takvog rezultata ona je odlučila da osnuje i posebnu ustanovu specijalizovanu isključivo za lica sa autizmom, koja je počela s radom u februaru ove godine i koja sa 12 korisnika uzrasta od tri do 18 godina ima maksimalno popunjen kapacitet, jer su svi obuhvaćeni tretmanom od 40 ili više sati sedmično, kako u klinici, tako i u kućama, ali i školama.

“Softver funkcioniše tako da u mini iPada unosimo sve podatke o autističnoj osobi, a on izbaci plan, način i postupak rada za svakog korisnika ponaosob. Bez obzira na to koliko slični slučajevi bili, ne postoji nijedan uniforman plan nego je za svakog autistu program rada jedinstven. Svi podaci se ponovo unose svaka tri mjeseca i tako se prati i napredak”, pojasnila je Hoffmann.

Ona je navela da kontinuiran rad sa autističnim osobama ima veoma ohrabrujuće rezultate, kao što je djevojka koja je šest godina provela u jednom njenom domu, a danas živi i radi potpuno samostalno, kupila je stan i izdržava još i majku i sestru.

“Imamo sada jednog dječaka od osam godina koji je bio toliko agresivan da je uz policijsku prismotru boravio na psihijatriji zatvorenog tipa kao opasan i po sebe i po druge. Od osiguravajuće kuće dobili smo odobrenje da s njim radimo 40 i više sati sedmično. Za tri mjeseca nije se ponovila nijedna situacija ni u kući ni kod nas ni u školi”, objašnjava Hoffmann.

Prema njenim riječima, jedan mladić od 26 godina koji ima autizam toliko je opsjednut svime što ima veze sa letenjem, bilo da je buba ili avion, da bi se svaki stručnjak u razgovoru s njim postidio, ali da je u svim drugim stvarima gotovo potpuno ograničen.

“Za autistične osobe karakteristični su i rituali i patološka vezanost za te rituale. Imamo jednog mladića koji sve ladice izvadi iz ladičara i uredno ih složi jednu na drugu, a svoju pidžamu po krevetu razvuče tako da podsjeća na čovjeka koji spava. Niko se ne usuđuje dirnuti to, inače bi sve po sobi rasturio. Neke se stvari ne mogu promijeniti nego se moraju ili prihvatiti ili učiniti prihvatljivima”, dodala je Hoffmann.

Ona je podsjetila da su u Americi zatvoreni svi nekadašnji domovi koji su bili pravi mali gradovi, ali nisu bili najhumanija moguća rješenja, jer su korisnici bili potpuno izolovani i getoizirani. Danas postoje ustanove samo za najteže oblike mentalnih oboljenja, a svi ostali smješteni su u grupne domove maksimalnog kapaciteta 16 osoba.

klix.ba