Punoletstvo jedne propasti i rađanje nove nade

Dejan Kožul
Autor/ica 3.10.2018. u 08:55

Izdvajamo

  • To je zaslužio i Davor, to je zaslužio i Dženan Memić. Nisu oni krivi što im je ostavljen u nasleđe pakao u kom žive. Damir vam daje šansu makar da otvorite ta vrata pakla. A otvaraju se baš tog 5. oktobra u 18 sati na Trgu Krajine u Banjaluci, ali i u Sarajevu, u isto to vreme.

Povezani članci

Punoletstvo jedne propasti i rađanje nove nade

Foto: Faktor.ba

Ako je Beogradu i Beograđanima imalo stalo do sopstvenih života, za sam početak, okupiće se u 18 h ispred iste one Skupštine Srbije ispred koje je kolala energija koja samo nije artikulisana kako treba i koja je iskorištena za pogrešne namene. Okupiće se, ne samo da se podsete ne greške koje su činjenje, ako je o greškama uopšte bilo reči, već i da se iskreno solidarizuju sa braćom i sestrama iz Banjaluke, ali i Sarajeva bez obzira koje vere i nacije bili jer “život je jedan, živi ga Fikreta”, pevali bi nekad Nele i Zabranjeno Pušenje. Ako je iskreno mislio to što je pevao doći će i on.

A gde ste vi bili…Ne. A gde ćete vi biti 5. oktobra? Da, to je pravo pitanje i prava vremenska odrednica. Gdje ćete vi biti 5. oktobra? Ne znate i ne zanima vas. Eto prilike da se konačno dočeka i onaj mitski, nikad dočekani 6. oktobar, onakav kakvim ste ga priželjkivali kad je srušen Slobodan Milošević i njegov režim, ali vidimo da to baš i nije dugo potrajalo. Mislim na srušeni režim. Vratili se jači nego ikad. Ali, ovaj 5. oktobar je nešto drugo. Ili bi barem mogao biti nešto drugo. Ovog 5. oktobra imamo šansu da dočekamo i “šesti”, a hoćemo li od nas zavisi.

Ima neke pravde u tome da se je ovaj 5. oktobar izmješten van Beograda. Prvo, Beograd je svoj 5. oktobar prokockao, i prema nadolazećem se odnosi sa potpunom indiferetnošću, a sa gnušanjem, prezirom i nadmjenošću gleda na predstojeći petooktobarski protest koji se izmjestio nekih 350 km dalje, u Banjaluku. O onome u Sarajevu ni ne razmišlja.

Za Beograd je Banjaluka samo provincija, čak i ako se sagledava kroz prizmu nacionalizma. Za Beograd je Banjaluka i više od provincije. Kolonija. Za Beograd je Banjaluka sjajno mesto na kom se mogu bildati šovinizam i primitivizam jer to u Beogradu više nije toliko dobrodošlo. A Banjaluka? Banjaluka je uživala u tom sadomazo odnosu. Opčinjena krstom i tamjanom, opčinjena obećanjima i lagano je umirala. Sve dok jedno banjalučko dete nije ubijeno.

Paradoksalno, ali to ubistvo djeteta šansa je i za Beograd.

Reč je, naravno o Davidu Dragičeviću čiji otac zajedno sa Davidovim prijateljima i drugim roditeljima i dobronamernim ljudima kojima je dosta strepnje za sopstvene živote i živote sopstvene dece već više od šest meseci svakog dana ukazuje, opominje i obećava. A šta može čovek koji je izgubio dete, običan konobar, kako on to za sebe zna često reći, obećati? Samo borbu za taj 6. oktobar. Iskreniju borbu i čistiju nego je to bila ona beogradska pre 18 godina. Punoletstvo jedne propasti.

A dobro. Šta je falilo toj beogradskoj borbi? Falila joj je jedna stvar – što ona najvećim delom nije bila podstaknuta željom za životom, već zbog toga što se dati životi nisu kvalitetnije materijalizovali nakon svih vođenih ratova.

Banjalučki 5. oktobar sa sobom donosi tu punoletnu omladinu koja je od onog beogradskog do danas stasala i koja je dala snagu Davoru  Dragićeviću da šest meseci svakodnevno opominje i da u kofer koji nosi sa sobom ne strpa samo kosti svog sina veći i budućnost njegovih prijatelja, prijateljica i svih onih kojima nije do vucaranja po belom svijetu jer uslova za, ne samo normalan život, već kao što vidimo i za posrani život koji se svodi samo na uzdisaj i izdisaj nemaju. Već decenijama život ovde vrijedi samo ako je ugašen. Samo tako se može upregnuti i staviti u vladajuću službu. Počeli su sa Jasenovcem i prebrojavanjem kostiju, a kasnije su i sami trpali koste u druge grobnice. A kad su shvatili da ih za destine, stotine, pa i hiljade ubijenih niko neće goniti što bi to neko radio za jedan život? Jednog 21-godišnjaka, neuobičajenog za naše prilike. Samim tim je i lakša meta. Lako mu je nabaciti kliše. Narkoman, lopov…A takvih je svuda i uvek. Osvrnite se. Jeste osjetili išta? Rado bi da ih nema. Nemate baš poverenja u njih. Vi onda izađite 7. oktobra na izbore i glasajte za one koji vas “čuvaju” od takvih. Naravno, ako i ovoga puta 6. oktobra ne bude.

Nadolazeći 5. oktobar je dan kad će se Davor Dragićević možda i poslednji put obratiti kad će možda i poslednji put pozvati one koji ne žele završiti kao David  ili koji ne žele da im deca slično završe, a što da ne i one koji žele da baš u Banjaluci imaju makar kakvu budućnost u kojoj će se ceniti znanje ali i poštenje. Vrednoća.

Što bi to bio greh željeti? Dokle više najniži prag i gde je on? Vidimo da ni život nije to. Ako već ne možemo naći dno okrenimo ćurak. Budimo realni, tražimo nemoguće. Postavimo si granice toliko visoko jer to, možda ne zaslužujemo mi, ali zaslužuju deca koja dolaze. Zaslužuju ih oni koji su stasali od tog 5. oktobra do ovoga danas.

To je zaslužio i David , to je zaslužio i Dženan Memić. Nisu oni krivi što im je ostavljen u nasleđe pakao u kom žive. David  vam daje šansu makar da otvorite ta vrata pakla. A otvaraju se baš tog 5. oktobra u 18 sati na Trgu Krajine u Banjaluci, ali i u Sarajevu, u isto to vreme.

Ako želimo izlaz ne postoji ta sila koja nas može sprečiti da izlaz i nađemo. Na kraju, one koji rukovode tom silom sami biramo i postavljamo. To se jednom mora shvatiti jer to je moć.

A gde je tu sad Beograd? Utopljen u jesenji san sa novogodišnjim ukrasima. Dočekaće punoletstvo svog 5. oktobra mlako, pa čak sa prezirom. To je barem ono što ćemo imati prilike videti osim ako…Osim ako Beograd ne shvati i ne prihvati tu Banjaluku kao grad u kom je život jednako vredan, pa čak i više od toga. Kao grad u kom su se ljudi odlučili boriti za taj život onako kako u Beogradu nikad nisu. Beograd mora uvideti da je to šansa i za njegove stanovnike. Beograd je uveliko uticao na nepostojanje života u Banjaluci i pomalo je nepravedno da Banjaluka sad utiče na postojanje života u Beogradu ali otklonimo te predrasude i prepreke.

Ako je Beogradu i Beograđanima imalo stalo do sopstvenih života, za sam početak, okupiće se u 18 h ispred iste one Skupštine Srbije ispred koje je kolala energija koja samo nije artikulisana kako treba i koja je iskorištena za pogrešne namene. Okupiće se, ne samo da se podsete ne greške koje su činjenje, ako je o greškama uopšte bilo reči, već i da se iskreno solidarizuju sa braćom i sestrama iz Banjaluke, ali i Sarajeva bez obzira koje vere i nacije bili jer “život je jedan, živi ga Fikreta”, pevali bi nekad Nele i Zabranjeno Pušenje. Ako je iskreno mislio to što je pevao doći će i on.

Dejan Kožul
Autor/ica 3.10.2018. u 08:55