R A Z M J E N A

Ešref Zaimbegović
Autor 16.9.2019. u 18:06

R A Z M J E N A

„Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj“ (Branko Miljković)

Od početka maja 1992. kad sam zatočen u srpskom logoru u Bosanskom Šamcu počelo se govoriti o razmjenama. A za ratnog zatočenika nema riječi koja ljepše zvuči. Govorilo se: Biće razmjena sa Odžakom, biće razmjena svi za sve. Nekoliko ljudi iz zatvora u SUP-u otišlo je. Mi ostali se nadamo. Došao je Međunarodni crveni krst i podijelio nam iskaznice. Počela je priča: „Sad nas makar ne mogu ubiti, zapisani smo negdje.“

Neko donosi vijest da je puno Hrvata iz Zasavice i drugih hrvatskih sela sa naše opštine razmijenjeno na obali Bosne za Srbe sa odžačke strane. Jadnici i na jednoj i na drugoj strani. Možda to što nas ima i na jednoj i na drugoj strani sprječava ubijanja koja su se, kako smo kasnije saznali, dešavala u Brčkom na Luci, u Prijedoru, Kozarcu… Obje strane se boje odmazde. Ali za „Bele orlove“ iz Srbije to ne važi. Saznajemo da su u noći 7. maja u Crkvini ubili 18 zarobljenika kao osvetu za poginulog druga na bojištu.

Prolaze ljetni mjeseci. Bude pokoja razmjena. Odlazi više Hrvata nego Bošnjaka, valjda je takav uticaj u Orašju, koje se sa okolinom još drži iako nam stražari govore da samo što nije palo. Četvrtog septembar predveče čitaju još jednu listu za razmjenu. Odlazi i moj prijatelj fra Jozo Puškarić. Dobro je da ide, bio je često maltretiran, jedva da ima pedeset kila. Dragan Delić je razočaran. Nema ga na spisku, psihički je pao. A kako i ne bi kada su mu zlikovci prije mjesec dana izvadili kombinirkama osam zdravih zuba. Kaže mi: „Ešrefe, mi nikada nećemo izaći.“ Ja ga ubjeđujem u suprotno.

Jutro 5.septembra. Čekamo u redu za zahod. A onda ulazi stražar, zove Dragana i kaže mu da ide u razmjenu. On trči,kupi stvari i odlazi. Do danas se nismo više vidjeli. Čuli se jesmo. A on je napisao krasnu a tešku knjigu o tim danima zatočeništva: „Budi hrabar i ne zaboravi.“

Dolazi jesen i razmjene rjeđaju. Moju suprugu Zekiju odvode u izolaciju u hrvatsko selo Zasavicu. Tamo su odvođeni oni čiji su muževi ili djeca bili u logoru ili su pobjegli preko Save. Bili su radni vod, išli na branje kukuruza, šljiva u Odžaku, klanje stoke za srpsku vojsku. Ponekad mi neko od dobrih ljudi donese pisamce od nje , a nekada su nam domaći iz Zasavice znali poslati i nešto za jelo. Moja nada na razmjenu je sve manja.

Kraj novembra odvode nas u logor Batković. Već je zima, mi spavamo u hangaru gdje se skladišti pšenica, kroz otvorene prozore unutra pada snijeg. Sredinom decembra nas tridesetak Šamčana odvode u Vlasenicu, radni vod. Radim uglavnom u „Šipadovoj“ tvornici, proizvodi se parket. Onda krajem januara dođe neko od stražara i prozva Stipu Černinskog, Igora Rukavinu i Faku Ćoralića. Idu u razmjenu. Fako skoro plačući kaže: „Eško, mi odosmo a ti ostade sam.“ „Neka Fako, biće još razmjena“, velim ja njemu.

Mjeseci prolaze a razmjene nema. Stalno smo u Vlasenici. Sa nama je i grupa Krajišnika, većinom iz Kozarca. Ja sa Mehmedalijom „Cicijem“ Tirićem uglavnom slažem parket u „Šipadu“, tamo ložimo kotlovnicu, ponekad idemo na istovar robe u Crveni krst, ponekad u sječu drva, rušenje starih kuća, čišćenje grada a jednom sam sa Salkom H.Avdićem kopao raku na mjesnom groblju. Vlasenica je visoko, oko 700 metara, snijeg pada do kraja aprila. Sa Zekijom i djecom komuniciram preko Crvenog krsta. Oni nam svaki mjesec donose njihova i odnose naša pisma.

Onda sredinom maja kaže nam Momir, koji se starao o nama zarobljenicima: „Idete nazad u Batković, biće razmjena.“ I ponovo je javlja nada za izlazak. Već više od godinu dana sam u zarobljeništvu. Spuštamo se u Batković. Dočekuju nas naši Šamčani. Meni Enver H.Alijagić i Kemal Bobić čuvaju drvenu paletu na kojoj se spava. Dosta i novih lica, Krajišnika koje su doveli sa Manjače. Svaki dan nas najviše ide na polja okopavati repicu. Nismo vični ali se snalazimo. A ni čuvari nisu posebno strogi. Tu sam upoznao prijatelja do groba, moga Stipu Ćatića – Đulaginog iz Sanskog Mosta.

Onda početkom juna, kad smo okopavali neko polje blizu Bijeljine, zaustavi se džip i trojica u vojničkim uniformama pođoše prema nama. Kad ono naši Šamčani. Jedan ljekar i dva pravnika. Na službi su u Bijeljini. Pozdravismo se. A stariji pravnik reče: „Ešrefe, uskoro ideš u razmjenu. Korpus je dao odobrenje.“ Razmjena, dakle ipak.

I ne prođe dva, tri dana nas desetak Šamčana i desetak Krajišnika i dva pripadnika HV utovariše u kamion i dovezoše u Bosanski Šamac, u prostorije TO, nekada logor a sada prazno. Razmjena je sutra a valja preživjeti tu noć. Mi Šamčani hodamo po dvorištu, Krajišnici ne izlaze iz zgrade. Boje se. „Imaju i pravo“ veli Arminko Purić. A predveče je počelo. Dvojicu iz HV odvedoše u kancelarije na ispitivanje i batinanje. Mi čujemo kako neko galami: „Jebem vam mater, šta ste vi htjeli ovdje?“ A onda u dvorište ulazi šef policije Stevo Todorović – Stiv (osuđen u Hagu, sada pokojni). Mi se ukočismo, stojimo svako na svom mjestu. On sjeda na stolicu i ispituje. Onda naređuje da se „Dasa“ Gibić i „Ibala“ Salkić međusobno udaraju. Smije se. Najzad odlazi.

Dolazi noć. Zatvaraju nas u manju prostoriju na spavanje. Onda negdje oko pola noći neko provaljuje vrata i bahato ulazi. „Ko ste vi?“ pitaju. Neko reče: „Šamčani“. „Njih ne diraj.“ Krajišnici dobiše nekoliko udaraca nogom. Omer Nalić kraj mene veli: „Mora svanuti.“

Sutra ujutro idemo u selo srpsko selo Crkvinu odakle kreću i tri autobusa sa civilima, Bošnjacima i Hrvatima koji napuštaju Bosanski Šamac. Prije toga stražar u TO pušta moju majku i sestru da me vide. Mati nema još 70 godina ali je vidno ostarila, nekako se zapustila. Ja velim: „Vidiš da sam živ i zdrav. A ti pripazi na sebe.“ A nakon toga dolazi dr. Mirko Šišić i kaže mi: „Ešrefe, došao sam da ti kažem da mi je žao što se to tebi desilo. Nažalost, nisam ti mogao pomoći.“
Dolazimo u Crkvinu. Svoju Zekiju vidim prvi puta nakon 10 mjeseci. Policija sve pretresa. Ženi koja je stavila nakit na ruke i vrat sve skidaju. Boro Omeru daje sto maraka da mu se nađe. Policajac mu to nakon par minuta oduzima. Kontrolama rukovodi Stiv.

Autobusi kreču. Prijatelji nas pozdravljaju. Zasavičani i Crkvinci. Tu je i Hamid, Zekijin brat. Idemo na Bosansku Gradišku. Od imovine Zekija nosi dvije torbe. Sjedimo jedno kraj drugog. Ona me nudi da jedem. Odbijam, nervozan sam.

Prelazimo granicu i dolazimo na benzinsku stanicu Dragalić, blizu Nove Gradiške. Tamo bi trebalo da budu autobusi iz Orašja ali njih nema. Nervoza raste. Onda se pojavljuju autobusi. Vodi ih Marko Božanović. Zarobljenici sa jedne i druge strane se postrojavaju i prelaze na drugu stranu. Marko, moj nekadašnji suradnik iz „Agroprometa“ a sada odgovoran za razmjenu mi kaže: „Zakasnili smo jer nam je Osijek jedva dozvolio da autobusi iz Orašja pređu u Hrvatsku“ a Mijo Matanović dodaje: „Ešrefe, mi smo te više puta tražili ali nisu htjeli da te puste.“

Ulazimo u autobuse i krećemo u pravcu Orašja. Razmjena se konačno desila. San zarobljenika se ostvario.Tog dana su razmjenjeni Šamčani: Omer Nalić, Arminko Purić, Ames Bikić, Mersad Gibić – Dasa, Pašaga Tihić, Ibrahim Salkić – Ibala i Ešref Zaimbegović.

09.05. 1992. – 15.06.1993.

Ešref Zaimbegović
Autor 16.9.2019. u 18:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija