SAMIR ŠESTAN: POLITIKA U RAVNI VICEVA O GLUPIM BOSANCIMA

Samir Šestan
Autor 28.1.2019. u 18:32

Izdvajamo

  • Stampedo mladih ljudi, koji iz ove zemlje bježe „glavom bez obzira“ govori, između ostalog, o njihovoj skeptičnosti da će ovdje ikad biti bolje, što podrazumijeva i izglednu mogućnost da do pozitivnog raspleta nikad ne dođe. No,... nada zadnja umire. Ili, što bi rekao Drug Tito: Pijmo mlijeko kao da će komšijina krava živjeti 100 godina, a imajmo spremljene kofere, ako sutra crkne pod nerazjašnjenim okolnostima.

Povezani članci

SAMIR ŠESTAN: POLITIKA U RAVNI VICEVA O GLUPIM BOSANCIMA

SDA, kao ni ostatku bh. naci-trijumvirata, po unutrašnjoj logici funkcionisanja takvih organizama, nikakvo smirivanje ni upristojavanje političke scene ne odgovara – jer bez adrenalina, stvorenog stalnim provociranjem i huškanjem, čovjeku se vrate elementarna ljudska čula i počne osjećati smrad i shvatati da se nalazi usred septičke jame, u govnima do vrata.

Samir Šestan

Najnoviji vic (koji ste sigurno čuli) glasi: Sastali se Izetbegović i Dodik, a Čović nije mogao jer je imao unaprijed zakazanu obavezu da demantuje postojanje udruženog zločinačkog poduhvata. I kaže Izetbegović Dodiku: „Ja sam nešto kontao… Što mi ne bi promijenili naziv Republika Srpska, u naziv Republika ni Dodikova, ni Izetbegovićeva, ni Čovićeva, i Dodikova i Izetbegovićeva i Čovićeva?“ „Ne kontam“, odgovori mu Dodik nakon kraćeg (ali dubokog) razmišljanja: „Kako misliš ‘Ni Dodikova’?“ I kako misliš „i Izetbegovićeva i Čovićeva?“. Zamisli se i Izetbegović, pa na kraju reče: „A možel bez tih dijelova?“ (A Haso reče Husi i Fati: E, sad smo najebali. Više niko neće pričati viceve o nama).

U IME OCA I SINA IZETBEGOVIĆA, DJEDA MRAZA, PROSTITUTKI I OPOZICIONIH SPOLOVILA

Sa Izetbegovićem juniorom, postoji identičan problem kao i sa njegovim ocem, koji je, i pored toga što se povremeno baš trudio da sramoti i sebe i narod i državu (da sad ozbiljnije posljedice njegovog djelovanja, utemeljenog na filozofskom kredu „do podne mislim jedno od podne drugo“, ne spominjemo), za dobar dio vlastitog naroda i dan danas nedodirljiva ikona (čije je preispitivanje i kritikovanje, na nivou blasfemije i nacionalne izdaje). A taj problem je – koliko god se trudili, ne uspijevate sa sigurnošću shvatiti da li je ono što radi rezultat „koncentričnih krugova gluposti i neznanja“ ili smo, zapravo, glupi svi mi koji vjerujemo da iza tih postupaka ne postoji čvrst sistem i ozbiljan (naravno, poremećen) cilj.

Lično, nikad nisam povjerovao u floskulu o „lošem političaru ali dobrom čovjeku“, koji je sarajevski bojažljivi intelektualno-medijsko-opozicioni krug, uspio, u poratnom periodu, da iznjedri kao maksimum svog kritičkog odnosa prema Izetbegoviću Ocu (a jedva da su se i pomjerili do dana današnjeg). Naprosto, elementarna logika je govorila da je nemoguće biti dobar čovjek sa tako katastrofalnim rezultatima vladavine (da sad ne nabrajamo, jer zahtjeva previše prostora) i sa stalnim napadima na slobodu medija (jesmol zaboravili da je to lik koji je nezavisne, kritičke novinare, zvao prostitutkama, a tvrdio da nije sramota biti novinar u službi „neke partije“), klovnovskim antisekularističkim ispadima (u vidu manijakalnog proganjanja Djeda Mraza i Mikija Mausa), skandaloznim nivoom diskvalifikacije političkih protivnika, bavljenjem njihovim spolovilima (ne, ne radi se o podmetanju bivšeg satiričara i „velikog izdajnika“, Izetbegović je zaista u javni prostor unio raspravu o tome da li je lider opozicije obrezan ili ne, što je, bolje od prebrojavanja krvnih zrnaca, trebalo da ukaže na njegovu „neligitimnost“ da predstavlja svoj narod, a što je odličan putokaz i za Čovića danas), itd. do ludila. Odnosno… do Bakira.

Koga ni vlastiti otac, i takav kakav je bio, nije htio postaviti za nasljednika Krune, nego mu je imenovao namjesnika, da vlada dok Mali ne poraste i ne opametni. Na žalost, namjesnik je prerano umro, pa sad imamo to što imamo, na čelu bošnjačkog segmenta naci(onali)stičkog trijumvirata koji vlada zemljom. I sistematski je uništava. No, dok dva druga člana tročlane naci-alijanse to rade manje-više otvoreno i s ponosom uvjerenog kolaboracioniste, bošnjački to (kakav Otac takav i Sin) radi prikriveno.

Najnoviji skandal, sa prijetnjom podnošenja apelacije Ustavnom sudu za preispitivanje ustavnosti imena Republika Srpska, klasičan je primjer (i jedan iz beskonačne serije) štetočinskih akata bošnjačkog političkog nacionalizma, licemjerno zamotanih u patriotizam i brigu za narod, kao, je li, (pret)posljednje utočište hulja.

Sve je, naime, kao u vicu u kome Haso brani Husu od siledžije, koji mu lijepi šamarčine, „prijeteći“ siledžiji „Hajde još jednom ako smiješ!“, pa to traje tako sve dok, u neko doba Huso ne zavapi: „Haso, nemoj me branit više, matere ti!“. Samo se čeka da u podaničkoj masi (ili „podaničkim masama“, da ih razdvojimo na konstitutivne elemente) zaiskri bar toliko inteligencije koliko u vicevima o glupim Bosancima. Pa da svako svog Hasu, što bi rekao Riper, u 3 popodne pošalje u destinacije rodne.

SUPERMEN, SUPERHIK I SUPERMORON

Dakle, niti je Izetbegovićeva javno iznesena namjera mijenjanja imena „manjeg bh. entiteta“, putem apelacije Ustavnom sudu, uopšte realna (pravni stručnjaci su već u startu ukazali na njenu besmislenost), niti SDA i Izetbegović imaju ikakvu snagu i mogućnost da taj zahtjev učine iole ozbiljnim.

Jedini koji ima snagu (i adekvatnu propagandnu mašinu) da od takvih gluposti učini nešto ozbiljno je Milorad Dodik, koji već godinama, u nedostatku boljeg (su)igrača, od Izetbegovića pokušava da načini srpskog arhi-neprijatelja, u nivou stripovskih super zločinaca. Što je svima – osim masi zombija kojoj je isprao mozak i u njega ugradio prijemnik za program RTRS-a – naprosto smiješno. A zahtjevnijim čak ni to. Mislim… zaboga… Izetbegović? Inflacija ozbiljnih, nacionalista, na bošnjačkoj političkoj sceni i epidemija bolesti spolovila (vezana za BiH) u redovima „međunarodne zajednice“, je tolika da Dodik, zapravo, već dugo – možda od kako je Silajdžić izbrisan sa ovdašnje scene (a Visoki predstavnik počeo baviti štrikanjem i otkrio čari mazohizma) – nema adekvatnog saigrača, pa sve poteze, zapravo, povlači sam, koristeći se pritom bilo čime što mu se ponudi. A uvijek ima budala koje mu, baš u trenutku kad mu to najviše treba, ponude nešto u šta može da zagrize, na što će moći zarežati i od čega će mu pjena poći na usta, da bi je njegovi medjski virusi prenijeli na, protiv nacionalističkog bjesnila nevakcinisanu mu, ciljanu grupu (neomeđenu etničkim granicama – jer nije cilj mobilizacija određene etnije, nego dizanje tenzija u društvu i kreiranje atmosfere opšte nestabilnosti i kontrolisanog haosa).

Naknadno Izetbegovićevo podvijanje repa, kao posljedica valjda mu neočekivane Dodikove nesrazmjerne upotrebe verbalne sile (toliko o političkoj mudrosti Hase), opovrgava teorije o dogovorenom sukobu SDA i SNSD-a. Ne, lovljenje u močvari kolektivističkih emocija, s ciljem popravljanja devastiranog ugleda i pozicije na političkoj sceni – da, ali nikakav dogovor ili planiranje „razmjene vatre“.

Izetbegovićeva i glupost njegovih saradnika je, naime, tolika da ih je očigledno iznenadila i jačina odgovora iz drugog nacionalističkog tabora i kritika „međunarodne zajednice“.

Izetbegoviću je tako uspjelo ono što je Dodik sam, bez njega, pokušavao već neko vrijeme, ali mu nije išlo – da ponovo uspostovi monolitan nacionalistički blok u RS i da mu „pod skute“ dovede i posljednje ostatke opozicije, koji su izdržali republičkosrpski postizborni Crni petak, u kome je Dodik, na rasprodaji, jeftino, pokupovao čak i neke od dugogodišnjih lidera pokreta otpora njegovoj autokratskoj vlasti. A uspjelo mu je i da poslije dugo vremena stavi na istu stranu Ruse i neke članice Vijeća za implementaciju mira koje su u dosadašnjem radu uporno osuđivale agresivnost srpskog nacionalizma i neprikosnovenog jahača na njegovim talasima.

NACIONALISTIČKI DEZODORANS ZA SEPTIČKU JAMU

S druge strane, SDA nikako da shvati da već desetljećima topi simpatije (i povećava stepen iznerviranosti) „međunarodne zajednice“ igrajući neprestano na istu kartu – žrtava i jadnika, koji nisu u stanju da sebi pomognu i da riješe ijedan problem, nego, naprotiv, i sami stvaraju uvijek nove, očekujući da ih neko drugi riješi. A pritom su ogrezli u korupciji, klijentilizmu, nepotizmu, zloupotrebi vlasti i svjetonazorski su identični svojim političkim (i ratnim) protivnicima – nacionalistu su, naime. A i glupi.

I umjesto izbjegavanja konflikata i prepuštanja Dodika reakciji građana Republike Srpske (što je jedina ozbiljna opasnost za njega – što pokazuju i nervozne i groteskne reakcije na proteste grupe „Pravda za Davida“), SDA daje Dodiku ono što mu jedino ili najviše u ovom trenutku treba, povod za još jednu nacionalističku opsjenu i igrokaz, i to u trenutku kad se već činilo da je nastavak, zbog izlizanosti već previše puta ponovljene forme, nemoguć i da se ta tragikomedija, na skeču o zastavama, urušila sama od sebe.

Neprikriveni prezir, koji pritom isijava Dodik, prema onom ko mu je uručio takav izuzetan poklon, opovrgava sve priče o dogovoru. Kao i evidentno nepostojanje nikakve satisfakcije za SDA u ovoj priči. Osim one uobičajene.

SDA naime, kao ni ostatku bh. naci-trijumvirata, po unutrašnjoj logici funkcionisanja takvih organizama, nikakvo smirivanje, ni upristojavanje, političke scene ne odgovara – jer bez adrenalina, stvorenog stalnim provociranjem i huškanjem, čovjeku se vrate elementarna ljudska čula i počne osjećati smrad i shvatati da se nalazi usred septičke jame, u govnima do vrata. Zato Dodik, koji je usavršio taj koncept, pa i Čović, koji ga pokušava kopirati, stalno proizvode nove sukobe i tenzije. Dok im Izetbegović, zapravo, tek nevješto parira. Prisiljen neprestano zavijati svoj nacionalizam u prihvatljivije pakovanje, u kojem će on biti predstavljen kao nešto sasvim drugo, ali sa identičnim ciljem i efektom.

Naime, zbog ovisnosti od „međunarodne zajednice“ (koja je, u međuvremenu, još postala islamofobična, pa je prisiljen dodatno paziti), a i zbog jačanja stranaka građanske orijentacije (koje očajnički pokušava privući u svoj kancerogeni zagrljaj), Izetbegović nije u prilici da se služi sredstvima koja upotrebljavaju Dodik i Čović. Niti ima moć da prilično ideološki disperziran nacionalni prostor na koji pretenduje, pretvori u monolitan nacionalistički blok, kakve na raspolaganju imaju druga dvojica. Bio bi, naime, ismijan.

Mada, neka saradnja možda i bude uspostavljana. Ali ona neće biti rezultat Izetbegovićevih tragikomičnih pokušaja manipuliranja drugima, nego sve dramatičnijeg atakovanja druga dva nacionalistička projekta na državu. Što će nas, ako se desi, vratiti na ratnu šemu političkog organizovanja. U kojoj su „građanske“ stranke, sa bošnjačkim nacionalistima, uspostavile savez na liniji patriotskog odnosa prema državi. Da bi,međutim, u prvoj prilici, bili prevareni i iskorišteni, dijelom „nacionalizirani“ & islamizirani a djelom svedeni na ikebanu, za pokazivanje gostima sa zapada. Pa, valjda su iz tog iskustva (od koga se nikad, zapravo, nisu u potpunosti oporavili) nešto i naučili. Mada je glad za vlašću – pokazuju to disonantni tonovi unutar svih stranaka – teško kontrolisati.

ČEKAJUĆI DA HUSO POPIZDI

No, vratimo se ponovo na Izetbegovićev zahtjev za preispitivanje ustavnosti imena Republike Srpske.

Mada Dodik čitavu stav koristi da bi je predstavio kao napad na Republiku Srpsku i srpski narod, stvarna žrtva ove Izetbegovićeve gluposti ili političke avanture (kako god to da etiketiramo) su povratnici u RS. Koje Izetbegović hladno i nemilosrdno žrtvuje zarad pokušaja popravljanja vlastitog rejtinga i sitne dnevno-političke koristi. Najavljujući da će upravo oni (tj. bošnjački poslanici u NS RS) biti ti koji će podnijeti apelaciju, i time ih stavljajući u ulogu potencijalnih žrtava političke, ali i svake druge odmazde. (Što nas vraća na nikad do kraja razjašnjenu odgovornost Izetbegovića starijeg za pad Srebrenice, i posljedično za počinjeni genocid.)

Kolateralna žrtva su i protivnici režima u RS, relativno mala ali hrabra skupina građana(!) Banjaluke, koji se bore za elementarno ljudsko pravo na život i na istinu i pravdu, a koji iza nacionalističke dimne zavjese postaju još nevidljiviji i izloženiji teroru vlasti.

Žrtva je, naravno, i krhki politički pluralizam u RS, nakon pomenute postizborne rasprodaje sveden na izuzetke od pravila. Koji u zbijanju redova na zov nacionalnih truba, prijeti da potpuno nestane. Iako trube svira Dodik i iako je svima jasno da svira još lošije nego što pjeva, i da nametnuti ritam odgovara jedino njemu.

A vidjećemo da li će na kraju žrtva postati i politički pluralizam u Federalnom dijelu zemlje. Koji zasad uspješno odolijeva Izetbegoviću. Ali, kao što smo već spomenuli, pitanje je da li će izdržati kombinaciju ataka druga dva nacionalizma na državu i unutrašnje gladi svog članstva za vlašću, „foteljama“, sinekurama, radnim mjestima i, svakoj stranci dragom, krčmljenju budžeta.

I HAVE A DREAM – DA ĆE KRAVE PRESTATI CRKAVATI

Važno je konstatovati i da se štetočinstvo Izetbegovićevog provociranja prijetnjom apelacijom, ogleda u još jednoj značajnoj stvari. Nemogućnost provođenja takvog zahtjeva, dodatno legitimira predmet spora.

Naime, glupost i štetočinstvo SDA leže u činjenici da je izneseni zahtjev, u ovom trenutku, i nerealan i, u postojećoj konstelaciji odnosa, po društvo štetan (jer može proizvesti i proizvodi jedino ozbiljne tenzije). Ali sama suština – problematizovanje naziva tog entiteta – nije sporna. Spornom ju je učinio Izetbegović. Evidentnom (zlo)upotrebom, u najprizemnije svrhe. Zloupotrebom kojom je dovedena u pitanje i mnogo značajnija stvar – suština koja leži u pozadini priče o imenu – zahtjev za ravnopravnost svih građana ove države, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost i mjesto življenja. Što nema veze (samo) sa Republikom Srpskom. I nema veze samo sa politikom – postoje u ovoj zemlji i mnogo gori oblici ugrožavanja ljudskih prava, od nečije nemogućnosti da se kandiduje na izborima (ali je politika, odnosno način funkcionisanja vlasti i ponašanja vlastodržaca, u principu, u korjenu gotovo svakog problema koji imaju ovdašnji građani).

Kad se Izetbegović i SDA zaklinju u građanski koncept BiH i ravnopravnost svih naroda, na cijelom teritoriju BiH, to ne da ne pomaže nijednom od ovih ciljeva, nego, kao svojevremena upotreba termina Jugoslavija od strane Slobodana Miloševića, kojom je prikrivan velikosrpski nacionalistički projekat, prijeti trajnom diskvalifikacijom tih pojmova. I, posljedično, delegitimiranjem stvarnih snaga koje se bore za građanski koncept uređenja društva, sekularizam, individualna ljudska prava i rušenje barijera među ljudima, bez nacionalističke „fige u džepu“.

Pitanje imena Republike Srpske, nije pravno, nego je etičko pitanje. I to ime treba prepustiti vremenu. Ono (i ne samo ono, naravno) treba da zasmeta dijelu stanovništva, tog entiteta, čije ime nosi. I kada zasmeta to će biti znak da smo iz društva u kome je najbitnije da komšiji crkne krava (makar se i moja djeca nikad više mlijeka ne napila) evoluirali u društvo u kome nam je drago da je komšijina krava dobro i u kome ćemo sve učiniti da tako i ostane. Odnosno, da smo iz društva fašisoidnih ego-manijaka i ludaka koji vole da zapišavaju teritorije i povrjeđuju druge ljude, evoluirali u društvo u kome nam je stalo da se svaki njegov član osjeća i da živi dobro.

Stampedo mladih ljudi, koji iz ove zemlje bježe „glavom bez obzira“ govori, između ostalog, o njihovoj skeptičnosti da će ovdje ikad biti bolje, što podrazumijeva i izglednu mogućnost da do pozitivnog raspleta nikad ne dođe. No,… nada zadnja umire. Ili, što bi rekao Drug Tito: Pijmo mlijeko kao da će komšijina krava živjeti 100 godina, a imajmo spremljene kofere, ako sutra crkne pod nerazjašnjenim okolnostima.

Pri tome, agresivnost neprikosnovenog lidera „manjeg bh. entiteta“ i njegova arogancija, primitivizam i sklonost vrijeđanju drugih (često upravo na nacionalnoj osnovi), na izvjestan način prikrivaju (ili bar guraju u drugi plan) dramatične oblike političkog nasilja u kontekstu ugrožavanja tuđih ljudskih ili Ustavom definisanih prava u Federaciji. Na koje su Izetbegović i SDA nijemi (Da o Čoviću, i njegovom licemjerju i isključivosti, i ne govorimo). A uskraćivanje prava drugima (ili nebriga i ignorisanje njihovih potreba), na teritoriji nad kojom imate efektivnu političku vlast, delegitimira vas kao ozbiljnog sagovornika u priči o ugroženosti „vaših“ prava na teritoriji nad kojom političku kontrolu ima neko drugi.

Samir Šestan
Autor 28.1.2019. u 18:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija