Sastanak Čović – Vučić: Kontinuitet ravnoteže interesa i moći ratnih mafijaških klanova na Balkanu

Domagoj Margetić
Autor 12.4.2019. u 09:34

Izdvajamo

  • Današnji dogovori Dragana Čovića i Milorada Dodika oko novih podjela Bosne i Hercegovine, nisu ništa drugo nego oživljavanje starih planova i kontinuitet politike zacrtane Sporazumom Boban – Karadžić, koja je u dva sudska postupka pred UN-ovim sudom za ratne zločine osuđena kao zločinačka. Čović i Dodik, dakle, u miru žele provesti i dovršiti ono što Boban i Karadžić nisu dovršiti u ratu. SNSD i HDZ ponovno trebaju neke nove dogovore oko humanih preseljenja i razmjena teritorija, da bi iza kulisa takve politike mogli, baš kao i u ratu, ostvarivati svoje multimilijunske energetske biznise. U tome se zapravo krije tajna sastanaka Dragana Čovića, Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, i istovremeno politička logistika koju im u tome pružaju Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković.

Povezani članci

Sastanak Čović – Vučić: Kontinuitet ravnoteže interesa i moći ratnih mafijaških klanova na Balkanu

Foto: Dnevni list

Kao i devedesetih, iza najnovijeg susreta Čovića i Vučića, kriju se planovi multimilijunskih profita u tajnim plinskim dilovima preko Bosne i Hercegovine, opet preko leđa, vratova, života i sudbina Hrvata, Srba i Bošnjaka. Ratna oligarhija od svojih planova nikad nije odustala, niti će odustati. Oni samo u kontinuitetu odrađuju svoju ratnoprofitersku agendu i zarađuju na krvi onih čijim se tobožnjim nacionalnim i kojekakvim drugim isfabriciranim interesima busaju u svoja debela, dobro krvavim ratnim parama potkožena prsa.

Nedavni susret Dragana Čovića i Aleksandra Vučića u Mostaru, zapravo, nije nikakvo iznenađenje. Nastavak je to odnosa i suradnje unutar balkanskih ratnoprofiterskih i ratnih elita iz 1990-ih godina. Radi se o kontinuitetu interesa unutar balkanske ratne oligarhije, uspostavljene početkom 90-ih godina, a koji se provlači kroz cijelu tranziciju u državama nastalim padom Jugoslavije, sve do danas. Dakle, suradnja Čović – Dodik – Vučić, pa koja se nastavlja na hrvatski krak Plenković – Grabar Kitarović – Čermak, predstavlja kontinuitet ravnoteže interesa i moći ratnoprofiterskih političko – mafijaških klanova na Balkanu. Kad su ovi klanovi u pitanju, njima prioritet nisu nikakvi fiktivni interesi Srba, Hrvata ili pak svemiraca u Bosni i Hercegovini, nego pod jedan – ratni plijen stečen od devedesetih do danas, kojeg jedni drugima i jedni za druge uzajamno čuvaju, skrivaju i štite, jedni drugima peru krvave pare stečene na pljački, krvi, paleži, ruševinama, silovanjima, zločinima, jedni drugima odrađuju prljave političke, mafijaške, kriminalne i investicijske poslove, kako bi zajedno sakrili trag krvavog ratnog plijena opljačkanog na ruševinama i leševima podjednako Hrvata, Srba i Bošnjaka. Etnonacionalizam u Bosni i Hercegovini njihova je prava valuta, a ne marka.

Kao i obično, dok se zaluđenoj i zaglupljenoj, nacionalno i vjerski podijeljenoj bosanskohercegovačkoj javnosti podvaljuje priča o ugroženosti Hrvata ili pak Srba u Bosni i Hercegovini, nitko toliko ne ugrožava ni Hrvatske ni Srbe kao dijagonala Zagreb – Banja Luka – Mostar – Beograd, odnosno Grabar Kitarović – Plenković – Dodik- Čović – Vučić. Nitko nije pobio i raselio više Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini od te ratne oligarhije. Nitko nije više ojadio Hrvate i Srbe u Bosni i Hercegovini od ove političke mafije, koja ih i danas drži kao taoce svojih mafijaških, kriminalnih, financijskih, ratnoprofiterskih, tranzicijskih, političkih interesa. Više ne znam čak niti procijeniti kako je moguće i jesu li pripadnici tih naroda, građani Bosne i Hercegovine stvarno toliko glupi, ograničeni, zadojeni primitivizmom nacionalizma da ne vide da su topovsko meso onima koje smatraju i biraju za svoje političke vođe.

No, vratimo se na kontinuitet ravnoteže interesa i moći ratnoprofiterskih balkanskih klanova.

Nedavno je u Haagu izrečena pravomoćna sudska presuda bivšem šefu Republike Srpske Radovanu Karadžiću, kojom je proglašen krivim. Onima koji su redovito pratili haaška suđenja, sigurno nije promaknuo zanimljiv detalj u medijima u Hrvatskoj. Naime, iako se o većini drugih haaških procesa, pogotovo tako visokorangiranim optuženicima, u medijima redovito i nerijetko vrlo opširno izvještavalo, o Slučaju Karadžić u Hrvatskoj se izvještavalo samo par puta. O prvostupanjskoj, a potom tek o pravomoćnoj sudskoj presudi. Javnost je tako ostala zakinuta za detalje iz sudskog postupka Karadžiću.

Pravo je pitanje, što su to oni koji poput patera Ivana Tolja i njemu sličnih iz sjene upravljaju medijima u ime i za račun ratne oligarhije, htjeli sakriti od javnosti cenzuriranim izvještavanjem sa suđenja bivšem šefu RS-a?! Zašto se o tom sudskom procesu, inače izuzetno važnom za Hrvate u Bosni i Hercegovini, jer se Karadžiću sudilo i zbog zločina nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, u medijima nije moglo pronaći nikakvih detalja tijekom samog sudskog postupka?

Razlog je jednostavan, ali u suštini monstruozan. Naime, kako je Karadžić u Haagu bio optužen, između ostalog, za protjerivanja i etničko čišćenje Hrvata s prostora Republike Srpske, odnosno njihovo organizirano raseljavanje i progon, bivši šef RS-a od tih se optužbi branio vrlo zanimljivim, ali za Zagreb opasnim dokumentima. Tvrdio je, a što je u procesu potkrijepio zapisnicima s tajnih sastanaka delegacija koje mu je na tajne sastanke slao Franjo Tuđman, kako je sve bio dogovor ratnog Zagreba i ratnih Pala, odnosno u osnovi dogovor Tuđman – Karadžić o „humanom preseljenju i razmjeni teritorija“. Kao dokaze ovih tvrdnji u Haagu je Karadžić pred sudskim vijećem iznosio više dokumenata, točnije zapisnika sa sastanaka na kojima su bili prisutni sa strane RS-a Aleksa Buha, Momčilo Krajišnik i Radovan Karadžić, a sa strane Republike Hrvatske kao članovi Tuđmanovog izaslanstva Nikica Valentić (jedan od ratnih premijera), Mate Granić (dugogodišnji Tuđmanov ministar vanjskih poslova) i Ivić Pašalić (jedan od idejnih tvoraca Šušak-Bobanove Herceg Bosne i Tuđmanov savjetnik za unutarnje poslove i pitanja Hrvata u BiH). Ovi su se zapisnici odnosili na pregovore, razgovore i dogovore Zagreba i Pala o „humanom preseljenju i razmjeni teritorija“, što je podrazumijevalo raseljavanje i etničko čišćenje Hrvata iz Bosanske Posavine, ali i sa određenih prostora središnje Bosne, koji su što se Tuđmanovog režima ticalo bili namijenjeni ili da presele gdje im je on svojim planom velikodušno namijenio, ili da nestanu. Vrijeme je pokazalo da je ovaj dogovor Tuđmana i Karadžića o „humanom preseljenju i razmjeni teritorija“, manje – više uspješno proveden. Zauzvrat, s druge strane, Karadžić se obvezao primiti Srbe koji su bili namijenjeni za „humano preseljenje i razmjenu teritorija“ u Krajini, u Hrvatskoj, a koji su kasnije doista najvećim dijelom završili na prostorima Republike Srpske, gdje su ili ostali, ili su iz RS-a odlazili u Srbiju i treće zemlje.

Dakle, ako je za etničko čišćenje Hrvata u Bosni i Hercegovini osuđen radovan Karadžić, podjednako su za te zločine nad Hrvatima u BiH trebali, a još stignu, biti osuđeni HDZ Zagreb, HDZ Mostar, te bivši čelnici tih stranaka, ali i ratni premijeri i ratni ministri Hrvatske i tzv. „Herceg Bosne“, koji su bili Karadžićevi partneri u tim sada međunarodno presuđenim ratnim zločinima.

Proces protiv Karadžića, bio je stoga opasnost da postane zamka HDZ-ovoj ratnoj oligarhiji u Zagrebu i Mostaru, jer su vrlo lako mogli (a svakako su trebali) biti suoptuženici za etničko čišćenje Hrvata u Bosni i Hercegovini, njihovo raseljavanje i protjerivanje, što je za HDZ koji od devedesetih monopolizira tobožnju brigu za nacionalne interese hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini moglo biti i politički i pravno pogubno. Političkom Zagrebu i HDZ-ovom Mostaru proces protiv Karadžića tako je postao, barem na neko vrijeme, neugodna omča koja im se u svakom trenutku mogla stegnuti oko vrata, da su kojim slučajem detalji o ovim ratnim dogovorima o entičkom čišćenju u Bosni i Hercegovini ugledali svjetlo dana u tzv. hrvatskim medijima, pa da su eto Hrvati u Bosni i Hercegovini imali priliku vidjeti kako to HDZ brine o njihovim nacionalnim interesima i kako ih je i u ratu i u miru humano preseljavao i razmjenjivao teritorije na kojima su živjeli.

A sve zbog ratnog plijena onih koji su trgovali njihovim glavama.

Drugo, ništa manje bitno, su tajni ratni dogovori Zagreba, Gruda, Pala, Bihaća i Beograda, ali i jednim dijelom elite u Sarajevu oko ratne trgovine naftom i naftnim derivatima. Nije nikakva tajna da su usred rata, usred međusobnih ratnih sukoba tri strane u Bosni i Hercegovini, iako preko linija nisu prolazili ni ljudi, najčešće niti ranjenici, ni bolesnici, ni humanitarna pomoć, ni krv niti lijekovi, ali su zato konvoji cisterni nafte iz Hrvatske, preko svih zaraćenih linija u Bosni i Hercegovini, pa dalje za Srbiju, prolazili bez ikakvih problema i teškoća. Nikad se nije dogodilo da je ijedan konvoj nafte i derivata napadnut. Ništa manje zanimljiva nije činjenica da su tad u tom poslu sudjelovali mnogi koji su i danas važni faktori u Bosni i Hercegovini, pogotovo oko energetskih igara preko BiH, a to su prije svega Dragan Čović, koji je i tad bio u logističko-financijskim strukturama HDZ-a i tzv. „Herceg Bosne“, a neposredni nadređeni bio mu je godinama danas bjegunac s Interpolove tjeralice kojem u bijegu pred BiH pravosuđem pomaže Vlada u Zagrebu Ante Jelavić, zatim Ivan Čermak, ratni general i glavni ratni logističar Ministarstva obrane RH i Hrvatske vojske, čovjek čiji je potpis na svakoj otpremnici svakog dijela vojne logistike koji je preko Hrvatske odlazio za HVO i HDZ u Bosni i Hercegovini tijekom rata, potom Milorad Dodik, koji je u to vrijeme sudjelovao u toj međunarodnoj trgovini (točnije švercu) nafte osiguravajući logističko pokrivanje preko firme registrirane u Bugarskoj i Srbiji, dok su sa srpske strane bili uključeni moćni ljudi Miloševićevog SPS-a, kojeg danas vodi šef srpske diplomacije Ivica Dačić, glavni koalicijski partner Aleksandra Vučića, koji je i sam kao ministar participirao u Miloševićevoj vlasti, koja je sudjelovala u ovim krvavim, balkanskim naftnim dilovima.

Na taj se šverc nadovezivao međunarodni šverc oružja, droge i opasnih vojnih materijala, iz Hrvatske preko Bosne i Hercegovine, što je kontrolirala ista dijagonala, a šverc je obavljan pod krinkom „Operacije mreža“, koju je odobrio Ivan Čermak, koji je i potpisivao većinu dozvola i dokumenata o provođenju ove operacije, a dokumenti su se odnosili na slobodan provoz „vojnih konvoja“ preko svih zaraćenih linija u – nepoznato, odnosno najboljem ratnom kupcu. O tome danas ne samo da postoje brojni dokumenti Ministarstva obrane Hrvatske, koji su se srećom pojavili u Haagu, ili smo mi novinari pak na različite načine došli u posjed te dokumentacije, nego postoje i tajni izvještaji Američkog kongresa iz 1993. i 1994. godine, u kojima se vrlo detaljno opisuju ovi poslovi međunarodnog šverca, a jasno se u tim američkim izvještajima identificira suradnja ratnog Zagreba, Pala, Gruda i Beograda u tim kriminalno-mafijaškim poslovima međunarodnog šverca droga, oružja i opasnih vojnih materijala.

Osim toga neki bizarni poslijeratni, haaški detalji na karikaturalan način otkrivaju ovakvu pozadinu rata u Bosni i Hercegovini. Naime, u UN-ovom zatvoru u Scheweningenu najbolje su se družili upravo čelnici tzv. „Herceg Bosne“ sa Slobodanom Miloševićem, a Tuta Naletilić i Slobodan Milošević slovili su u zatvoru kao jedni od najbliskijih prijatelja i poslovnih partnera. Uostalom, jednom sam prilikom bio prisutan na kavi s bankarom Nevenom Baraćem, s kojim sam često razgoavaro kao jednim od mojih izvora informacija, kad ga je dok smo sjedili u pivnici na zagrebačkom Kaptolu iz Haaga nazvao Tuta Naletilić, pa mu je na trenutak na telefon dao i Miloševića (kojeg je Barać znao iz jugoslavenskih bankarskih dana), te su tom prilikom njih trojica mrtvo-hladno na relaciji Zagreb Scheweningen ćaskali o nekim transakcijama i poslovima. Kasnije sam dobio određenu povjerljivu dokumentaciju Dubrovačke banke, iz koje se jasno vidi kako su cijelo vrijeme rata, dakle i cijelo vrijeme ratnih djelovanja na Dubrovnik, Milošević i Tuđman određene poslove i financijske transakcije obavljali i preko Dubrovačke banke, kojoj je na čelu bio upravo taj isti Neven Barać.

Tu je i kasniji, sporazum Mate Bobana i Radovana Karadžića, čiji politički i pravni slijed danas baštine mostarski HDZ i banjolučki SNDS, odnosno Dragan Čović i Milorad Dodik, u svojim snovima oživljavanja ondašnjih planova podjele međunarodno priznate države Republike Bosne i Hercegovine, upravo po linijama i na način kako su to svojim ratnim sporazumom dogovorili Boban i Karadžić. Valja pritom podsjetiti da bi i Mate Boban da kojim čudom nije naglo umro baš kad je njegova smrt najviše trebala Tuđmanu i Šušku, da ne bi propjevao u Haagu, bio osuđen pred MKSJ-om za ratne zločine poput Karadžića. Ono što je manje poznato su dogovori koje je Boban vodio s Izetbegovićem o „humanom preseljenju i razmjeni teritorija“ Hrvata Srednje Bosne, a što se prije svega odnosilo na prostor Lašvanske doline, pa sve do Bugojna, Jajca i drugih prostora koje su u tom dijelu Bosne i Hercegovine nastanjivali Hrvati.

Danas, naime, postoje brojni dokazi kako su Tuđman i Boban jasno radili na planu da se Hrvate Srednje Bosne prisili na raseljavanje kako bi ih se humano preselilo što u Hrvatsku, što u Hercegovine, a kako bi se Srednja Bosna ustupila Izetbegoviću u sklopu tajnih dogovora koje su imali Tuđman i Alija. Taj je plan propao samo zato što, eto, Hrvati nisu otišli iz Srednje Bosne. Za to nije zaslužan HDZ, a još manje HVO ili tzv. „Herceg Bosna“. Oni su Hrvate Srednje Bosne „prodali“ i zamijenili doslovno kao stoku za klanje. Zbog niza okolnosti i poslova koje sam devedesetih godina radio, i sam sam svjedočio jednim dijelom tim procesima, a kako sam u humanitarnim aktivnostima za Srednju Bosnu sudjelovao s pokojnim Slobodanom Langom, osobno sam svjedočio razgovorima u kojima je Tuđman više puta spomenuo plan iseljavanja Hrvata iz Srednje Bosne.

Kad je jednom prilikom, nakratko, helikopterom sletio kod bolnice u Novoj Biloj, nakon posjeta bolnici, dok su mu ljudi mahali nadajući se kako je došao netko tko će im pomoći, zadnji prema helikopteru koji je čekao Tuđmana da ga odveze na sigurno, stajali smo upravo Lang i ja. Pzdravljajući se s Tuđmanom, Lang ga je upitao: „Predsjedniče, što ćemo dalje?“. Tuđman se poluprijezirnim pogledom okrenuo prema ljudima koji su ga gledali kao da je bog sišao da im pomogne, ponovno pogledao Langa i rekao: „Doktore, sve će ovo bit raseljeno za šest mjeseci!“, i otišao prema helikopteru. Iako danas u Bolnici u Novoj Biloj stoji Tuđmanov portret s bolesnikom, i natpisom „Obećanje je izvršeno“, prava je istina ta da Franjo Tuđman nikad nije htio da Hrvati ostanu u Srednjoj Bosni, a još je manje htio da se tamo izgradi ikakva bolnica. Za bolnicu jedini stvarne zasluge nosi pokojni Slobodan Lang, koji se satima i noćima, danima, do iznemoglosti svađao s Tuđmanom, kako bi isprosio ono malo pomoći koja je tad pružana tim ljudima. Jer, Tuđman i HDZ za Hrvate Srednje Bosne imali su samo jedan monstruozni plan – da nestanu. Taj plan nisu prestali izvršavati i provoditi do danas, samo ponešto profinjenijim metodama od ratnog etničkog čišćenja, ili kako su to u svojim dogovorima nazivali – „humanog preseljenja i razmjene teritorija“.

Dakle, današnji dogovori Dragana Čovića i Milorada Dodika oko novih podjela Bosne i Hercegovine, nisu ništa drugo nego oživljavanje starih planova i kontinuitet politike zacrtane Sporazumom Boban – Karadžić, koja je u dva sudska postupka pred UN-ovim sudom za ratne zločine osuđena kao zločinačka. Čović i Dodik, dakle, u miru žele provesti i dovršiti ono što Boban i Karadžić nisu dovršiti u ratu. SNSD i HDZ ponovno trebaju neke nove dogovore oko humanih preseljenja i razmjena teritorija, da bi iza kulisa takve politike mogli, baš kao i u ratu, ostvarivati svoje multimilijunske energetske biznise. U tome se zapravo krije tajna sastanaka Dragana Čovića, Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, i istovremeno politička logistika koju im u tome pružaju Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković. Radi se o tajnim dogovorima oko kontrole balkanskih plinskih tokova, koje u ovom trenutku pod kontrolom drži upravo ova klika. Naime, Vučić i Dodik drže pod kontrolom državni plinovod Bosne i Hercegovine na Zvorniku i ucjenjuju Bosnu i Hercegovinu cijenom plina preko Srbije. Čermak i Dodik, uz visoko pokroviteljstvo Kolinde Grabar Kitarović, koja je posredovala u tom plinskom dilu, drže pod kontrolom hrvatski i BiH državni plinovod kod Broda, čime također drže u šaci Bosnu i Hercegovinu u svakom trenutku. Dok Čović suvereno kontrolira južnu interkonekciju plinovoda u BiH, koja još i nije u cijelosti zaživjela.

Opet su u cijeloj priči „najkraćih rukava“ ostali naravno Hrvati u Bosni i Hercegovini. A ponajviše Hrvati Srednje Bosne. Jer da se nisu postigli ovi tajni dogovori Zagreba – Banja Luke- Beograda i Mostara, na snazi bi ostali strateški planovi BiH za izgradnju državnog plinova južnom interkonekcijom preko Novog Travnika i Zenice, što bi naravno mnogo značilo za Hrvate Srednje Bosne, ali su taj plan, zbog svojih tajnih miltimilijunskih dogovora blokirali upravo HDZ Zagreb i HDZ Mostar. Najveći profit od svega imati će naravno ratni profiter Ivan Čermak., kojem su u netransparentoj, nezakonitoj, tajnoj proceduri s hrvatske strane dodijeljeni ti poslovi. Od Hrvata Srednje Bosne, HDZ je još jednom dušebrižnički – odustao. Baš kao što je od njih odustao kad je riječ i o brzoj cesti preko Lašvanske doline, za koju su više puta izglasavana i izdvajana budžetska sredstva, ali su planovi izgradnje ove ceste od koje bi najveću korist imali upravo Hrvati Srednje Bosne, svaki put odgađani i blokirani upravo uz pomoć Čovićevog HDZ-a i njegovih satelita iz tzv. „HNS-a“, ma što i koga god ta tvorevina predstavljala.

Dakle, kao i devedesetih, iza najnovijeg susreta Čovića i Vučića, kriju se planovi multimilijunskih profita u tajnim plinskim dilovima preko Bosne i Hercegovine, opet preko leđa, vratova, života i sudbina Hrvata, Srba i Bošnjaka. Ratna oligarhija od svojih planova nikad nije odustala, niti će odustati. Oni samo u kontinuitetu odrađuju svoju ratnoprofitersku agendu i zarađuju na krvi onih čijim se tobožnjim nacionalnim i kojekakvim drugim isfabriciranim interesima busaju u svoja debela, dobro krvavim ratnim parama potkožena prsa.

Domagoj Margetić
Autor 12.4.2019. u 09:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija