Šta je Dodik govorio prije 25 godina: Ja se slažem da trebamo tući Zagreb

Povezani članci

• Kada isto nije isto
• Ivan Pernar – borac za novi tip diskursa u političkom prostoru
• Grabar-Kitarović proglasila svoj reakcionarni politički svjetonazor službenom stvarnošću
• State Department: Referendum u RS je nelegalan, podržavamo institucije da traže odgovornost lidera
• Boris Tadić i bosanski Hrvati
• Ovo mora da je zajebancija

Čovjek koji, prvih mjeseci dugo čekanog mira, opravdava granaturanje Zagreba i čak se slaže da ga “treba tući” danas je predsjedavajući Predsjednštva BiH. Ne podsjećaju li vas ove riječi na srpsku matricu prema kojoj se u ime srpstva može uraditi bilo šta, pa i genocid, ali to treba negirati, realativizirati, minimizirati, pa i “stručne komisije” formirati.

Piše: Sinan Alić– Oslobođenje

Prvomajsko slavlje, bez obzira na vremenske neprilike, izbacilo me je iz uobičajeng životnog ritma. Tako se i dogodilo da “Oslobođenje” od 3.  prelistavam tek 6. maja. I moram kazati da je bilo veoma korisno. Na prvoj strani pod naslovom “Merhaba askerima Turske” podsjećanje na zajedničku posjetu Milorada Dodika i Šefika Džaferovića Ankari. Malo dalje, na 16 stranici, podsjećnje na raketiranje centra Zagreba u maju 1995. godine kada je ubijeno sedam, a ranjeno 175 hrvatskih civila.

Šta povezuje ova dva majska događaja, bez obzira na razmak od gotovo dvije i po decenije? Niko drugi do socijaldemokrata nacionalističke provinijencije, sadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik. Sve se dogodilo 2. maja ove godine. Na zagrebačko granatiranje predavanjem na temu “Zagrebačka ratna svakodnevica- odlasci u skloništa” podsjetio je tadašnji gimnazijalac, ranjen tokom granatiranja hrvatskog glavnog grada, a sada novinar HIN-e Vanja Majetić. U isto vrijeme Milorad Dodik je postrojenu počasnu stražu u Ankari pozdravio sa “Merhaba askeri”.

E sad, neko će pitati kakve veze ima Dodikov izlet u Ankaru sa zagrebačkim podsjećajem na raketiranje tog grada 2.maja 1995. godine. Evo neka o tome svjedoče dokumenti. Godinu dana nakon osvetničkog napada na glavni grad Hrvatske 18. maja 1996. godine, mir je već zavladao na ovim prostorima, održana je 3. Vanredna sjednica Skupštine Republike Srpske, ali ne nedostaje ratničkog raspoloženja među poslanicima Skupštine Republike Srpske.

Ko zna zašto i u okviru koje tačke dnevnog reda prozborio je Milorad Dodik:

“Ono oko bombardovanja Zagreba, ja se slažem da trebamo tući Zagreb, ali ne smijemo to reći. Ako je to trebalo da se kaže, na onaj način se prenijeti, to je morao da bude oprez urednika koji je to pušt’o. Ako te odgovorosti ne bude danas ovdje, i ako mi baš nikoga ne utvrdimo odgovornim danas ovdje, bez obzira da li je to urednik TV ili ministar, ili predsjednik Vlade ili ostali, mi ništa danas nismo uradili osim puke konstatacije”. (IZ SKUPŠTINE REPUBLIKE SRPSKE 1991-1996 – izvodi iz izlaganja poslanika Skupštine Republike Srpske kao dokazni materijal na Međuarodnom krivičnom tribunalu u Hagu čiji je autor američki istoričar Robert Donia, a izdavač  University pres).

Zašto je ovaj citat interesantan? Prvo, živo me interesuje kako će na ovo gledati prvi od “legitimnih Hrvata” Dragan Čović, a drugo,  riječ je o socijaldemokrati velikosrpske orijentacije koji je pokazao dokle sežu njegovi demokratski kapaciteti – zločin možeš napraviti, ali se o tome ne smije javno pričati. Umjesto odgovornost za zločin protiv zagrebačkih civila, on zagovara odgovornost za one koji su tu istinu plasirali javnosti. Čovjek koji, prvih mjeseci dugo čekanog mira, opravdava granaturanje Zagreba i čak se slaže da ga “treba tući” danas je predsjedavajući Predsjednštva BiH. Ne podsjećaju li vas ove riječi na srpsku matricu prema kojoj se u ime srpstva može uraditi bilo šta, pa i genocid, ali to treba negirati, realativizirati, minimizirati, pa i “stručne komisije” formirati.

Čovjek koji je krešeći i ustavne odredbe ove zemlje jedan narod nazivao Turcima, koji istom tom narodu, kao “svjetski poznati lingvista” ne dozvoljava da svoj jezik imenuje onako kako to on osjeća; Čovjek koji uporno tabana velikosrpskim stazama Garašanina i Moljevića i shodno tome uporno se zalaže za brisanje međudržavne granice na Drini; Čovjek koji, suprostavljajući se približavanju BiH NATO-u, stalno priča o demilitarizaciji regiona, ali ne propušta ni jednu vojnu vježbu Vojske Republike Srbije; Čovjek koji u funkciji predsjedavajućeg Predsjedništva BiH radi na naoružavanju policije svog entiteta i nema ništa protiv da to učini i Federacija  e, taj čovjek pojavio se u glavnom gradu Turske i počasnu stražu postrojenu njemu u čast, pardon – funkciji koju on obnaša, baš na dan kada je Zagreb granatiran, pozdravio sa “Merhaba askeri”.

Merhaba, Milorade, i tebi.