Sto godina Jugoslavije: da li se morala raspasti?

Izdvajamo

• Što se mene tiče, priznajem da sam, kad se sve to počelo “kuhati”, bio slabo obaviješteni idealista. Slijepo vjerovao da nas niko ne može rastaviti. Poslije su mi se mnoge stvari same kazale. Golu istinu sam platio rušenjem mnogih iluzija. I ja sad mislim da Juga, u onakvim unutrašnjim i spoljnim okolnostima, nakon Titove smrti naprosto nije imala šanse. Ali i sad, kad pogledam kakve su nakaze, u državnom smislu, nastale na ruševinama bivše Juge, mislim da nam je mnogo bolje - a meni i ljepše - bilo zajedno. Jeste, mnogo toga je trebalo popraviti i preurediti, ali “krov” je trebao ostati isti. Za dobro velike većine “pravima naroda” zavedenih, osiromašenih i na kuluk u inostranstvo natjeranih stanovnika bivše Jugoslavije. Od te “kuće” ove danas su, uvjeren sam, puno, puno lošije. 

Povezani članci

• Alisa Mahmutović: Autoviktimizacija je jedini odgovor neodgovornih
• Tvornica vjetra za zastave u Kninu
• Moć umjesto morala
• Sve više mladih pridružuje se OSCE-ovim naporima u prevenciji nasilnog ekstremizma u BiH
• U Buybooku promovisana knjiga poezije „Lancunom preko glave“ autorice Olje Runjić
• Zvonimir Nikolić: Plenkoviću, Hrvati postoje i izvan granica izmišljene Herceg Bosne!

Iako, novembar i, evo, početak decembra prati mutno vrijeme, meni te dane označavaju lijepi datumi, koji me pune nostalgijom.

Takav je, na primjer, eleventh eleven, jedanaesti novembar, dan kada se obilježava završetak Velikog rata (1914-1918). Ta krvava vojna je onomad iz temelja potresala svijet, da bi tek kasnije dobila mračni “epitet” Prvoga svjetskoga rata. Jer, osamnaeste se doista mislilo da je to prvi, ali i posljednji veliki rat (sic!)

Lijep, dakle, i značajan datum. Ove godine još i značajniji, jer je, eto, prošao pun jedan vijek od kada je završeno to, do tada neviđeno, klanje.

Ali, ne razumiju baš svi poruke iz prošlosti. Evo, recimo, potresne reakcije sportskog komentatora beogradske televizije, gospodina Milojka Pantića, na odbijanje nogometaša Mančester Junajteda Nemanje Matića da, kao i sve njegove kolege u Velikoj Britaniji, toga dana na fudbalski teren istrči sa simbolom crvenog maka na grudima.

(Srbijanski reprezentativac je to, navodno, učinio “zbog NATO-vog bombardovanja Srbije”. Kakve to sad pa ima veze?)

Čudo su ti fudbalioneri, i njihovo, dozlaboga površno, pa često i pogrešno tumačenje prošlosti. Sjetimo se samo zagrebačkog dočeka Luke Tompsona & Co. nakon uspjeha na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

Ali ostavimo te glupsone. Patuljci pojma nemaju. Jedanaesti novembar je u svjetskoj istoriji bio i ostao važan datum.

Pa idu dvadeset i peti novembar, i Dan republike. Prisjetimo se, rasuti širom svijeta, “spajanja praznika”, mamuranja, čvaraka i kobasice, sjetimo dirljive pjesme Zabranjenog pušenja:

“Danas je Dan Republike

i stari se sjeća ratnih dana

žao mu je što se ni klinci

više ne igraju partizana…”

Jednako važan je – barem za one koji su se, kao ja, osjećali Jugoslovenima – eto ga tu, odmah “iza ugla”, prvi decembar. Dan kada je, takođe prije 100 godina, osnovana “prva”Jugoslavija.

Mnogi će ovdje reći da to ipak nije ona naša Juga, aludirajući na činjenicu da je Kraljevina Jugoslavija imala malo sličnosti sa Titovom Jugoslavijom. I u pravu su. Ali, ako na Kraljevinu SHS gledamo kao na ostvarenje težnje južnoslovenskih naroda za ujedinjenjem, onda je to svakako važan, veliki datum. O tom na žalost, neispunjenom jubileju govori serija Radija slobodna Evropa “Sto godina Jugoslavije”. A ideja jugoslovenstva je, zapravo, mnogo starija i od kralja Petra i od Josipa Broza, čak i od iliraca! Citiram:

“Začetnikom ideje Jugoslavenstva drži se Vinko Pribojević, dominikanski svećenik s Hvara, koji je u 16. st. objavio djelo “O porijeklu i povijesti Slavena”. To djelo po prvi puta iznosi ideju o uzajamnosti Slavena, ne inzistirajući nužno na južnoslavenskoj ideji, već više na panslavenskoj. Takve ideje su sljedećih nekoliko stoljeća podržavali i Juraj Križanić, Isusovac, te Pavao Ritter Vitezović, koji je smatrao da je naziv “Hrvat” sinonim za “Slaven”. Prvi veliki teoretski i praktični zamah južnoslavenska ideja dobila je pojavom Ilirskog pokreta sredinom 19. stoljeća.”

(Dozvolite mi, na ovom mjestu, malu digresiju. Autor ovih redaka, naime, ima i jedan sasvim ličan razlog zbog koga mu je veoma drag prvi dan u mjesecu – lijepog li imena! – prosincu. Rođendan tri dame! Dvije zna, i vrlo su mu drage, a treću ne, ali mu je vrlo važna. Štaviše, duguje joj ostatak života! To je, naime, nepoznata Njemica, donorka matičnih ćelija, koja mi je darovala zdravu krv, sve sa leukocitima. Datum njenog rođenja, bez ostalih podataka, sam, protivno svim pravilima o anonimnosti darovatelja, našao na vrećici u kojoj je bila dragocjena tečnost: 1.12.1959. Život, ponekad, doista piše uzbudljive romane!)

Elem, u povodu tog jubileja je na Radio slobodna Evropa je objavljen dugačak intervju sa slovenačkim istoričarem Sergejom Flere sa Univerziteta u Mariboru. Razgovaralo se u povodu njegove lani objavljene knjige Da li je Jugoslavija morala da umre”, (Dan Graf, 2017.):

Protivno mnogim teorijama, profesor Flere u ovoj knjizi tvrdi: “Bilo ko da je bio na čelu bilo koje republike, Jugoslavija bi se raspala, jer su njihovi lideri zastupali svoje nacije, a one teže razlazu i formiranju svoje države.”

On zastupa teoriju da su se naši narodi u novoj državi “sreli” prekasno, već kao formirane nacije. A one, po prirodi stvari, teže osamostaljenju. Tu je, mada nesumnjivo pogrešna, uloga Slobodana Miloševića, u suštini, bila minorna. Kad se on pojavio proces dezintegracije je praktično već bio završen. Svako je vukao na svoju stranu, potkradao savezni budžet, pristajao samo na ono što njemu, to jest – njegovoj republici ili pokrajini odgovara…

Flere tvrdi da su sukobi interesa, pa i pogleda na naciju i narod, počeli  još tamo krajem rata, kad su udarani temelji buduće SFRJ. Jednima je odgovaralo ovo, drugima ono. Nastavilo se, manje-više “iza kulisa”, pedesetih i šezdesetih, a buknulo sedamdesetih, Hrvatskim proljećem i procesom srbijanskim liberalima. Ma koliko sa demokratskog stanovišta legitimni, ti procesi su na izvjestan način označili početak kraja Jugoslavije. Tito je već bio star, a njegovi nasljednici nisu znali, ili htjeli, da njegovo životno djelo nastave na načelima istinske ravnopravnosti i, eventualno, drugačijim postavkama (asimetrične konfederacije, recimo).

Profesor Flere navodi da se Josip Broz, u trenucima malodušnosti, bliskim saradnicima žalio kako bi se socijalistička Jugoslavija poslije njegove smrti mogla “ružno raspasti”.

U tom rastakanju zajedničke države, koje je doista počelo odmah nakon maja osamdesete, ni mnogo bolji “igrač” od Slobe M. nam ne bi mogao pomoći.

Argumenti profesora Flerea su, priznajem, veoma jaki. Čovjek je bio živi svjedok, konsultovao mnoge ljude i izvore podataka. Temi pristupa nepristrasno, mada pažljivi čitalac može otkriti izvjesne simpatije prema zajedničkoj državi.

Što se mene tiče, priznajem da sam, kad se sve to počelo “kuhati”, bio slabo obaviješteni idealista. Slijepo vjerovao da nas niko ne može rastaviti. Poslije su mi se mnoge stvari same kazale. Golu istinu sam platio rušenjem mnogih iluzija. I ja sad mislim da Juga, u onakvim unutrašnjim i spoljnim okolnostima, nakon Titove smrti naprosto nije imala šanse. Ali i sad, kad pogledam kakve su nakaze, u državnom smislu, nastale na ruševinama bivše Juge, mislim da nam je mnogo bolje – a meni i ljepše – bilo zajedno. Jeste, mnogo toga je trebalo popraviti i preurediti, ali “krov” je trebao ostati isti. Za dobro velike većine “pravima naroda” zavedenih, osiromašenih i na kuluk u inostranstvo natjeranih stanovnika bivše Jugoslavije. Od te “kuće” ove danas su, uvjeren sam, puno, puno lošije. 

Da smo se ranije sreli…