SVE SE TO I ONAKO DOGAĐA U KRUGU (TREŠNJA)

  Suzana Sekulović Kadirić
Autor 28.2.2019. u 09:11

SVE SE TO I ONAKO DOGAĐA U KRUGU (TREŠNJA)

 foto: s.k.

Hladni su dani na sjeveru Evrope.
Vjetar s mora prodire kroz kosti, a duboki led se taloži na vodenoj površini.
Privikne se čovjek na sve, pa mu bjelina raskošnog, neograničenog prostora liči na zakovanu snježnu bajku koju očima prati, a obujmiti je ne može.

To što oči vide, duša pretvara u svoj ritam osjećaja kojima nema pouzdanog lijeka. I džabe se boriš.

U nosnicama daleko na Sjeveru zamiriše Bosna, pa ne znaš ni sam ponekad je li gora zima kad sve miruje u mraku suviše kratkih dana, a pahulje prekrivaju tvoje inat-trepavice, ne dozvoljavajući ti da jasno razaznaš daljinu nesuđenog ti bivstvovanja na prostoru na kome si ponikao ili je gore duši tvojoj bosanskoj kad proljeće krene da ti donosi miris zemlje i oranica iz tvog kraja, a damar ti se razlijeva tijelom.

Svaka visibaba ti se ovdje čini kao potpuno nespremna da se suprostavi ljepoti visibaba ispod prozora tvoje sobe, čiji okvir pamtiš baš kao što pamtiš ruke majke koja te nekad blago stiskala u svom naručju liječeći ti tugu zbog izgubljenih klikera u igri s tvojim vršnjacima.
U nozdrvama ti miriše lipa i tek procvjetali kesten aleja kojima si dao svoje mlađahne korake, svoje prve ljubavi i svoje sumnje, misleći da je ponekad tužno što te ne razumiju i da gore ne može biti. A može. Shvatiš to tek mnogo poslije.

Ni jesen te ne zaobilazi. Obori te nekakvom svojom sjetom i žarkim bojama, u trenutcima prije nego li priroda zaspe i sve u njoj se utiša.
Na dalekom sjeveru boje su neopisive. Ljepota plavih jezera i mora okružena crvenilom šuma, odaje utisak romantike i vizuelnog uživanja kakvo se rijetko sreće.
Ali, avaj! Opet su te oči prevarile, jer duša je ponovo pobjegla od tebe i eno je negdje tamo daleko plovi po gradu koji voliš dok prstima pokušavaš odstraniti garež tek pečenih kestenova koje prodaje ulični prodavac na gradskom ćošku.

Gledaš ljepotu boja oko sebe i trljaš prste iako svjestan da su čisti i da te opet sustiglo ono što ne možeš odagnati, što ne možeš promjeniti, a volio bi.
Baš kao što voliš pitome brežuljke koji ti se čine kao oblaci na koje se uvijek možeš nasloniti dok se ljeti bosonogo i bezbrižno spuštaš na obale rijeke koju voliš. Sloboda je tvoja.
Onoliko koliko je sam sebi dozvoliš u trenutcima kad borba tvog uma i osjećaja postaje neizdrživa.

Životokom ti nadiru nabujale rijeke i njihovi brzaci, dok posmatraš mirnu površinu plavih jezera negdje na dalekom sjeveru Evrope.
Vrbas je plahovit i pušta te sebi tek onda kad se dobro upoznate, Una je uvijek bila jedna i jedina, Sana te šarmira lakoćom koju nikako ne možeš objasniti, Neretva te opija svojim smaragdnim svjetlucanjem…a površina vode koju gledaš ispred sebe još uvijek se igra na suncu, potpuno staložena u svom postojanju.

I kao da to sve nije dovoljno, vrati te miris stare trešnje baš tamo gdje bi trebao da budeš, a nisi.
Zmajevi i demoni u tebi vode borbu između tvog razuma i tvog srca, između onoga što si htio biti i što jesi danas.
Sve se to događa u krugu.

Pitala sam oca davno, dok je još imao snage da dođe kod mene na sjever, šta mu se najviše sviđa u ovom gradu, zvanom Skandinavska Venecija.
Duboko je uzdahnuo i sa smiješkom kratko odgovorio: “Mostovi. Najviše mi se sviđaju mostovi.”

Od tada ne prolazim ovim gradom na sjeveru, koji se prostire na vodi, a da ne mislim na oca.
Mostovi su oduvijek bili posebna vrsta porodičnog nam ubjeđenja. Spajali su dvije obale, spajali su i povezivali ljude, a svaki udar na njih bio je odraz razaranja svega onoga što je čovječanstvu oduvjek bilo sveto. Bilo je to čisto bogohuljenje, to uništavanje onoga što ljude spaja, a sotona razdvaja.
Ali, sve se to događa u krugu i dođe đavo po svoje. Naplati jednostavno srušeno i ne zaboravlja.

Razmišljala sam o ocu dok sam gledala isprepletene mostove velegrada, daleko od mostova koje sam poznavala i koje su s tankom niti prepoznatljivosti koju rijetki posjeduju, gradili naši neimari.

Otac je bio moj oslonac u životu. I uvijek smo bili povezani na neki čudan način.

Ispred prozora svoje sobe, u kojoj zadnjih godina provodi najviše vremena, otac ima jednu trešnju.
Tu trešnju smo nekad zajedno gledali i posmatrali.

Gledali smo kako se na njoj smjenjuju godišnja doba, kako prolaze godine i uvijek nam je nekako služila da nas opomene kako bi ljudi trebali više da uče od prirode, uoče njene raznolikosti, prepoznaju nijanse bogatstva koje je vjekovima uljepšavaju i jednostavno da joj vjeruju.

Sad kad sam na dalekom sjeveru, a otac u svojoj sobi sa pogledom na stablo trešnje, opet je našao način da me podsjeti na ono što je bilo samo naše.
Bez obzira gdje se nalazila u svijetu, uvijek mi pošalje sliku te trešnje koja nas je strpljivo godinama podučavala mudrostima života.

Obično maltretira unuka da uslika stablo u svim godišnjim dobima, jer otac posjeduje mobil i s njim Viber, ali nije siguran kako funkcionišu sva današnja tehnička dostignuća. Smatra da su to usavršavanje tehnike trebali upotrijebiti ljudi kako bi prvenstveno usavršili i obogatili sebe.
I ima pravo kad tako misli.

Zato uvijek ganja unuka zbog slike trešnje koje mi poslije šalje na Viber.
Trešnja je uvijek tu, kad je prekrije snijeg, kad procvjeta, kad na njoj rode plodovi, kad u jesen lišće promjeni boju.
Ne propušta priliku.

Danas je ponovo stigla slika, u trenutku dok sam posmatrala vitke i elegantne mostove velegrada u kojem sada živim.
Miris trešnje, proljetne vlažne zemlje, miris Bosne, miris rijeke i miris brda ponovo je zagolicao nozdrve.
Nisam ja mogla protiv toga, a sve se to i onako događa u krugu.

              

  Suzana Sekulović Kadirić
Autor 28.2.2019. u 09:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija