Svoj na svome

Izdvajamo

• Snijeg u Donjoj Jablanici nema ko da čisti. Ne zna se nadležnost. U onlišnoj zemljici se sve usitnilo, a vi se narode snalazite. Ne bi se trebalo previše čuditi ni kada bi čovjek pročitao da oni koji vode cestarske firme nisu kompetentni, ali su podobni.

Povezani članci

• Elma Karišik predsjednica glavnog odbora GS: Sankcionisati prestupnika i staviti u registar pedofila
• Prvog dana Susreta studenata bosnistike II
• Sorensen: Zasad ništa novo u pregovorima bh. lidera o provođenju presude Sejdić-Finci
• Borba za bosanski u RS-u
• Krik dece rođene iz ratnog silovanja, na izložbi u Beogradu
• Nenad Veličković: Welcome u preklatu avliju

Ljubav prema naciji je jedina promašena ljubav. Nacija ne voli svoje podanike. Nacija te neće maziti, nacija će te prodati čim joj se pruži prilika. Naciji su ljudi samo sredstvo za potkusurivanje.

To je ta njihova Bosna i Hercegovina.

Revolucija jede svoju djecu, govorilo se nekada. Nacije ne samo da jedu svoju djecu, nego ih prije toga još izgladnjuju i muče.

D.K. (rođen 1946.) iz Nevesinja bio je na putu prema kući iz banjalučke bolnice. U Donjoj Jablanici, zbog obilnih snježnih padalina došlo je do zastoja koji je trajao više sati. D.K nikad nije stigao u Nevesinje. Preminuo je, kažu, od srčanog udara.

Do velikih zastoja je došlo jer uslijed snježnih padavina. Novinari su kopali po tome čija je odgovornost održavanje ceste, a odgovorni su odgovornost prebacivali jedni na druge. I tako, ne zna se ko je tu kriv. Navodno neka privatna firma ima koncesiju za taj posao, samo se nisu javljali na telefon, pa…

To je slika države kakvu propovijedaju oni koji su na vlasti.

Umjesto da D.K. ode na dodatne pretrage zbog srčanih problema u Mostar ili Sarajevo, zbog strukture države najbliža bolnica bila mu je u Banja Luci. Ne samo da je ovakvo rješenje nelogično, već je i opasno po život. I ko zna koliko je još ljudskih života nestalo jer je onima koji su na vlasti bitnije sačuvati ratni plijen (kanton, entitet, fildžan, šta već ne) nego ljude.

Uostalom, takva je to ideologija, ne treba se ni čuditi tome. Važnije je imati nekakve kantone, entitete i slične budalaštine, nego zaštititi svoj narod. Jer upravo o tome se i radi – svrha države je da napravi zajednicu koja će se brinuti za živote, zdravlje i blagostanje onih koji se unutar te države nalaze.

Umjesto toga, vladajuće oligarhije u BiH su od jedne prosperitetne države napravili ovo što je danas – Apsurdistan koji je opasan za svakoga. Čak i za djecu samih onih koji je svakodnevno urušavaju.

Ljubav prema naciji je jedina promašena ljubav. Nacija ne voli svoje podanike.

Znam dvojicu ljudi, od njih mi je jedan odličan prijatelj, koji su izgubili odlična radna mjesta za koja su i više nego kvalifikovani. Imali su sve moguće edukacije za taj posao, iskustvo, sve što treba. Jedini problem je bio to što su sa njima trgovali Srbi i Bošnjaci. I tako, nekom Srbinu ili Bošnjaku je palo na pamet da baš njegova etnička grupa treba da ima dvojicu ljudi na mjestu na kome rade ova dvojica sa početka rečenice. A on će (Srbima ili Bošnjacima) dati druga dva mjesta na nekom drugom radnom mjestu. I lako se dogovoriše. Moj jaran i njegov kolega su ostali bez posla. Druga dvojica su dobila posao za koji nisu ni kvalifikovani, ali su tu jer im je ispravan dres. Ne znam šta je ona druga strana (srpska ili bošnjačka) dobila zauzvrat. Ono što ostaje činjenica je da o kreditima koje svaki mjesec otplaćuju ta dvojica koji su ostali bez posla nije bilo ni riječi.

Da li i čitaocu zvuči apsurdno kad se ne precizira nacionalna pripadnost? Nacija te neće maziti, nacija će te prodati čim joj se pruži prilika. Naciji su ljudi samo sredstvo za potkusurivanje.

Snijeg u Donjoj Jablanici nema ko da čisti. Ne zna se nadležnost. U onlišnoj zemljici se sve usitnilo, a vi se narode snalazite. Ne bi se trebalo previše čuditi ni kada bi čovjek pročitao da oni koji vode cestarske firme nisu kompetentni, ali su podobni.

U zemlji podobnih a ne sposobnih nikome nije dobro. Ni onom mom jaranu bez posla, ni tebi koji ovo čitaš. Familiji od D.K. rođenog godinu nakon onog rata je i gore. Ne valja nikome ko na svojoj nacionalnosti nije zaradio dovoljno da može sebe i svoje liječiti u inostranstvu.

A vama, narode, ostavlja da se svađate oko toga ko je počeo rat i da slavite ono što vam se kaže da se mora slaviti.

Nema vam druge nego slaviti, pa bio to 9. januar, 1. mart ili 10. travnja, jer je onome koji se ne buni očigledno dobro biti svoj na svome.