Tatjana Mutlak: Normalno je da ti drugarica može biti Nejra isto kao i Milica

Predrag Blagovčanin
Autor 30.9.2019. u 14:44

Tatjana Mutlak: Normalno je da ti drugarica može biti Nejra isto kao i Milica

Radimo zajedno, pijemo kafu sasvim normalno, živimo zajedno. Ja kad imam problem nazovem najbolju drugaricu Aidu koja je izgubila svoju porodicu u Srebrenici, a koja živi sad u Americi. Bile smo zajedno u Dubaiju dvije godine, njena mama mene obožava i nema apsolutno nikakve veze to što sam ja Tatjana, a ona Aida.

Tatjana Mutlak ima 30 godina, porijeklom je iz Goražda, a danas živi i radi u Sarajevu. Njen otac Stojan Mutlak poginuo je 1992. godine u Goraždu nakon što je vozilo u kojem se nalazio pogođeno granatom. U tom trenutku imao je samo 28 godina.

Početkom rata u BIH, Tatjana Mutlak, tada dvogodišnja beba, zajedno sa majkom i sestrom odlazi u izbjeglištvo u Srbiju kada njena majka saznaje da joj je otac poginuo.

“Iz priče moje mame, moj tata se priključio vojnoj policiji RS-a, u sklopu tih dužnosti morao si da ideš na ratište htio ti to ili ne. Naravno on i nije želio da se priključi vojsci jer je znao šta je to. Kad je poginuo meni je bilo dvije i pol godine i ja se tog i ne sjećam ali to ostavi posljedice na život kasnije. Osjetiš nedostatak očeve figure u životu. Tada imaš majku koja je i otac i majka i brat i sestra. Imam stariju sestru, ona se svega sjeća, sjeća se momenata druženja sa tatom, jer ona je imala tad 7 godina. A ja, nemam nikakvo sjećanje. U jednu ruku i bolje što se ne sjećam, dok u drugu bi mi možda i bilo drago da imam neko sjećanje na tatu. Da sam nešto s njim prošla, uradila, da nosim neku uspomenu.”

Tatjana Mutlak naglašava da je ova tragedija obilježila do kraja života. Ne samo da je prerano odrasla nego je prema njenim riječima izgubila i dio djetinjstva.

“Dosta ljudi to ne razumije, ne može ni razumjeti onaj ko to nije prošao. Kad si dijete fali ti ta očeva figura, a sa druge strane znam kako je mojoj mami bilo. Morala je mene sa 4 godine ostaviti kod kuće, da bi ona išla da radi. Ja sam sa četiri godine naučila kuvati i prati, domaćica postala. Hajde ti sad pusti dijete od četiri godine, nema šanse. Odrastaš na drugačiji način, prerano postaneš samostalan, očvrsneš prebrzo, imaš djetinjstvo ali nije to isto. Propustiš jedan dio života i onda samo odjednom postaneš odrasla osoba, radiš, izdržavaš se, samostalan si. Skroz je drugačije.”

Početkom 1994. godine Tatjana sa majkom i sestrom se vraća u Bosnu. Odlaze u Višegrad nadajući se da kad se rat završi da će se vratiti u Goražde.

“Bili smo u Užicu, u Beogradu, Pančevu, nema gdje nas nije bilo. Onda smo na kraju, kad se već malo stabilizirala situacija, otišli u Višegrad jer je to bilo pored granice i najbliže Goraždu, misleći da kad se još malo smiri mi ćemo se vratiti kući. U Višegradu smo ostali da živimo. Kasnije je mama rekla kako nema razloga da se vraća u Goražde jer moj tata nije živ. Tako da nije željela da piše donacije da se kuća obnovi i mi ostajemo u Višegradu.”

Nakon završetka srednje škole u Višegradu, za razliku od velikog broja djece srpske nacionalnosti koji na studije odlaze u Banja Luku ili Srbiju Tatjana upisuje fakultet u Sarajevu. Naglašava da bez obzira na ličnu tragediju koju je doživjela njena majka je odgojila da nikoga na mrzi.

“Ja sam završila srednju školu u Višegradu, gdje je isključivo bilo srpsko stanovništvo. Mislim da se kultura i odnos prema drugim ljudima bez obzira kako se zovu, nosi iz kuće. Mama me naučila da nikoga ne mrzim. Pričala mi je da je cijeli život do rata njena najbolja drugarica bila muslimanka i često je govorila “Kako ja mogu sad da mrzim nekoga ko je druge vjere. Da odjednom preko noći krenem da mrzim cijeli njen rod, nema smisla.” Zahvaljujući njoj ja nikad nisam gajila bilo kakve negativne konotacije prema nekim drugim vjerama i nacijama.”

Mutlak ističe da u periodu kada je upisivala fakultet u Sarajevu nije bilo negativnih komentara na njenu odluku da život nastavi u “muslimanskom Sarajevu”. Razloge vidi u činjenici da je njena generacija zahvaljujući nevladinim udruženjima dosta putovala i upoznavala vršnjake u Sarajevu, Neumu, Banja Luci, Mostaru.

“Nije bilo negativnih komentara, iz razloga što smo mi kroz srednju školu stalno imali neke radionice i seminare koje su organizovale nevladine organizacije. Tako da smo često dolazili u Sarajevo, išli u Neum. Mislim da moja generacija ne gleda na Bosnu na politički način, nego na Bosnu u kojoj ćemo da živimo, borimo za svoj opstanak. U recitatorskoj sekciji u srednjoj školi mi smo sasvim normalno išli u Travnik, u Mostar, Banja Luku, Sarajevo, Beograd.”

Istupe političara, medijsko huškanje, kao i konstantnu nacionalističku retoriku Tatjana vidi kao mehanizam političke manipulacije. Smatra da je konačno došlo vrijeme da se da prilika mladim ljudima preciznije novoj generaciji.

“Radimo zajedno, pijemo kafu sasvim normalno, živimo zajedno. Ja kad imam problem nazovem najbolju drugaricu Aidu koja je izgubila svoju porodicu u Srebrenici, a koja živi sad u Americi. Bile smo zajedno u Dubaiju dvije godine, njena mama mene obožava i nema apsolutno nikakve veze to što sam ja Tatjana, a ona Aida. To što čitamo je klasična manipulacija sa ciljem njihovog ostanka na vlasti. Mislim da je definitivno vrijeme da dođe do smjene generacije. Isti ljudi su tu 30 godina i jedno te isto vrte u krug. Svi glasaju za njih, naravno znamo i zbog čega, jer im direktno ili indirektno plate za to. Dokle god oni ne odu u penziju mislim da neće biti bolje.”

Za razliku od velikog broja ljudi iz BIH, Tatjana ne želi napustiti zemlju. Naglašava da bez obzira na prošlost kao i političku situaciju ovoj zemlji treba pružiti šansu. Ističe da bez obzira gdje odeš uvijek se osjećaš kao stranac.

“Želim da ostanem ovdje, ovo je moja zemlja. Putovala sam mnogo po Evropi i Bliskom istoku. Svugdje je lijepo otići i vidjeti ali mislim da nigdje nije ljepše nego u svojoj državi, jer gdje god odeš, ti si stranac. Nije bitno kakvu diplomu u džepu nosiš, znanje jezika, ti ćeš uvijek biti stranac, to jeste građanin drugog reda. U svojoj državi si ono što jesi, bez glume, da li si se probudio raspoložen, neraspoložen taj dan svi ćete prihvatiti takvog. To je činjenica, ko ne proživi to ne može ni razumjeti.”

Međutim Tatjana naglašava da je presudno da ljudi u ovoj zemlji prošire svoje horizonte, te da se odnosi između ljudi moraju temeljiti na stvarnim vrijednostima i poštovanju različitosti.

“Mislim da je bitno za ljude da prošire horizonte i vidike, jer ako odrastaš u porodici gdje pet članova isključivo pričaju mi smo najbolji, nebitno koje nacionalnosti, logično da će se to djetetu usaditi u glavu. Ali kad to dijete krene u svijet i vidi svijet, reći će “Možda su mene moji pogrešnim stvarima i vrijednostima učili.”. Ja imam dva mala sestrića, koje sam prije godinu dana naučila neke stvari. Kako i šta u životu treba da se poštuje. Da poštuje svaki vjerski objekat kao svoj, da je sasvim normalno da mi u naselju čujemo i hodžu, i zvona. I ono što je najvažnije da ti  drugarica može biti Nejra isto kao i Milica. I da je upravo to sasvim normalno.”

Predrag Blagovčanin
Autor 30.9.2019. u 14:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija