Tebe se niko ne sjeća, moj profesore

Savo Petrović
Autor 8.2.2019. u 17:47

Izdvajamo

  • Profesor dr Mirko Skakić obilježio je svoje i naše vrijeme. Ovaj istrajni i svuda uvažavani književni istoričar, esejista  i kritičar približio je  romane Meše Selimovića, prozu i pjesme Novaka Simića i poeziju Desanke Maksimović svojim studentima i čitaocima i učinio da ova neprolazna djela uzvišenog duha i na taj način uđu u naša bića gdje će zauvijek i ostati. To je bio profesor koji je otvarao bogata vrata znanja, morala i poštenja. Sve je u knjigama i esejima Mirka Skakića i njegovim predavanjima bilo u znaku ljubavi prema književnosti i knjigama lijepe pisane riječi. Đaci i studenti Skakićevi često su govorili da je baš ta ljubav u ovom uznemirenom svijetu punom previranja i briga unosila pregršt vedrine u njihove duše i svjetlije trenutke u njihovom životu.

Povezani članci

Tebe se niko ne sjeća, moj profesore

U domu Novaka Simića: novinari Savo Petrović i Slobodan Babić, pisac Novak Simić i profesor Mirko Skakić – Foto: iz lične arhiva

Smrt nije kraj, pjevao je Mak Dizdar, i čovjek živi sve dok je u sjećanjima ljudi svog i nekog budućeg vremena. Ovaj stih – smrt nije kraj – napisao je Mak Dizdar u vrijeme kada su se ljudi radovali životu i živjeli bez mržnje i straha. Vrijeme u kome živimo puno je teškoća, briga, neizvjesnoti  i opterećeno danonoćnim smutnjama koje nas vodi u provaliju iz koje se nećemo još dugo izvući. Možda je to i opravdanje što se stotine đaka i studenata povodom 85. godišnjice rođenja doktora književnih nauka Mirka Skakića nisu sjetili svog profesora, književnog istoričara, esejiste i kritičara. Teslić, Doboj, Tuzla, Osijek i Banjaluka – pet gradova u kojima je službovao i radio profesor  Skakić kao da više ne pamte čovjeka koji je dao neprocjenjivi doprinos školstvu i kulturi Bosne i Hercegovine i Slavonije. Navršilo se, dakle, osamdeset i pet godina od rođenja profesora koga su učenici i studenti poštovali i cijenili i kojima je Mirko Skakić nesebično prenosio znanja iz književnosti i usađivao ljubav prema lijepoj pisanoj riječi i knjigama.

Nemoj me kazniti zaboravom – pjevao je pjesnik, slikar, vrsni reporter i boem Miroslav Antić. A zaborav i jest kazna ne samo ljudima koji su obilježili svoje vrijeme. Zaborav je kazna koju profesor Mirko Skakić nikako i ni po čemu nije zaslužio. To je profesor koji je ljepotu svojih osjećanja prema književnosti i knjigama usađivao u srca đaka i studenata i napisao više knjiga i studija o Meši Selimoviću, Novaku Simiću, Desanki Maksimović, Kasimu Derakoviću i Todoru Vujasinoviću, objavio mnoštvo eseja, rasprava, članaka i prikaza knjiga u prvom redu dobojskih, tuzlanskih i banjalučkih pjesnika i pripovjedača. Sarađivao je u brojnim časopisima i listovima širom Titove Jugoslavije. Časopisi Zadarska revija, Dometi, Književnost i jezik,  Osječka revija, Most, Riječi, Život, Rukovet, Lica, Značenja, Gradina, Literaturen zbor, Putevi, Izraz, Osvit i drugi objavljivali su ne samo naučne, nego često i lirski obojene tekstove Mirka Skakića.

Profesor doktor Mirko Skakić rođen je 4. februara 1934. godine u Isjeku kod Bosanskog Grahova, završio je studije jugoslavistike i karijeru profesora počeo u Gimnaziji u Tesliću. Bio je zatim profesor Gimnazije u Doboju, Više pedagoške škole u Tuzli, Pedagoškog fakulteta u Osijeku i Filozofskog fakulteta u Banjaluci.

Svoju bogatu naučnu karijeru Mirko Skakić počeo je izučavanjem pisca i književnog kritičara Meše Selimovića i njegovih djela prvenstveno romana ”Derviš i smrt” i ”Tvrđava”.  Sa temom ”Razvojna linija književnog stvaralaštva Meše Selimovića” odbranio je magistarski rad na Filološkom fakultetu u Beogradu. Na istom fakultetu stekao je  zvanje doktora književnih nauka sa disertacijom o književnom djelu Novaka Simića, pisca rođenog u Varešu koji je za svoj najznačniji roman ”Brkići iz Bara” inspiraciju našao u selu Rudanki kod Doboja.

Na Pedagoškom fakutetu Sveučilišta u Osijeku bio je naučni saradnik i docent, a u proljeće 1990. izabran je za vanrednog profesora iz područja filologije za srpsku i crnogorsku književnost. U Osijeku je u proljeće 1989. godine priredio književno veče povoodm 90-godišnjice rođenja Desanke Maksimović, nekada poznate i priznate  jugoslovenske poetese. Tada je ”Glas Slavonije” objavio zapažen napis o ovoj književnoj večeri koja je priređena u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici u Osijeku uz svesrdnu podršku direktora Pavla Blažeka koji je doktorirao na Filološkom faklutetu u Beogradu i napisao opširan esej o poeziji Desanke Maksimović. (Sve do pojave nacionalista u Srbiji, Desanka Maksimović je bila kosmopolita, ali se pred kraj života našla u nacionalističkim vodama i napisala predgovor za knjigu ‘Godine raspleta” Slobodana Miloševića, političara koji će znatno doprinijeti krvavom raspletu jugoslovenske krize i rušenju Jugoslavije).

Profesor Mirko Skakić je bio prijatelj Meše Selimovića i nekoliko puta gost u njegovom domu u Sarajevu i Beogradu. Napisao je izvrsnu studiju ”Književni kritičar Meša Selimović” u kojoj se ”istraživački iscrpno i hronološki sređeno predstavlja celovit Selimovićev kritički i esejistički angažman”, istakao je u recenziji Dobrivoje Mladenović. U svom kritičko-esejističkom razvoju Meša Selimović je prošao  kroz četiri karakteristične razvojne faze… U četvrtoj fazi (1964 – 1975), piše dr Mirko Skakić,  vidljiv je piščev kritički razvoj – posebno eseji: Životna i umjetnička činjenica, August Cesarec, Kritičarska dosljednost Milana Bogdanovića, Između Istoka i Zapada (o Ivi Andriću) i studija Za i protiv Vuka. U ovoj, najvrednijoj fazi kritičarskog rada Meše Selimovića, došli su do izražaja umjetnički kriterijumi u vrednovanju književnog djela, kao što su i predmet njegove kritičarske pažnje veliki pisci i značajne teme.

Posebnu vrijednost knjige Mirka Skakića ima odjeljak Bibliografija radova Meše Selimovića u kojoj su četiri grupe: Originalna djela, Meša Selimović kao urednik i priređivač, Prevodi i Literatura o Meši Selimoviću koja sadrđži 511 jedinica! U dva intervjua časopisu ”Život” u Sarajevu, Meša Selimović je naglasio svoje stavove o vremenu i ljudima svoga doba. Rekao je da će ”čovječanstvo živjeti u praistoriji sve dotle dok njime vladaju mržnja i strah” i da je ”čovjek za mene i svijetao i taman, i zao i dobar, i tragičan i smiješan, često sve zajedno…”. Selimovićevi romani – prije svega ”Derviš i smrt” i ”Tvrđava” prevedni su više od pedest puta na njemački, engelski, francuski, španski i druge svjetske jezike kao i na slovenački, makedonski i albanski.

Hrvatski, srpski i bosanski pisac Novak Simić  bio je skeptičan prema istoričarima književnosti i kritičarima pa i novinarama i rijetko je kad davao intervjue ili pristajao na razgovor sa profesorima književnosti. Ipak, na molbu Mirka Skakića pristao je da se radi doktorska disertacija o njegovim djelima i rado se odazvao molbi pisca ovih redova da za list ”Glas komuna” u Doboju objavimo razgovor o poeziji i romanima Novaka Simića čija se tematika odnosi na život u sjevernoj Bosni.  Profesor Mirko Skakić uspješno je odbranio doktorsku disertaciju o djelu Novaka Simića na Filološkom fakultetu u Beogradu. U disertaciji se navodi da ”kada pisac zavoli jedan kraj, prirodu i ljude njegove, on to tada nosi u sebi, u svom krvotoku, i oni postaju sastavni dio njegovog bića. Novak Simić je kao đak i student veoma često, za vrijeme školskih ferija, boravio kod svoje tetke Zorke Nikolić Lalić u Rudanki kod Doboja. Upoznao je Rudanku, Doboj i sve krajeve pored uskotračne pruge Doboj – Derventa koja je izgrađena još 1879. godine”. Skakić dalje navodi da ”Simić voli Bosnu, ona je u njegovom djelu, sa temom između dva svjetska rata i nešto ranije, puna prirodnih čari, a i tamni vilajet, drugima dalek, nepoznat i tajnovit. Bosna stalno sanja. Oduvijek je željela da živi svojim životom u svome podneblju, svoj na svojem i zbog toga se stoljećima odupirala svim nasrtajima sa strane…”.

Prof. dr Mirko Skakić i profesorke Vojka Vasiljević i Marija Mujezinović, supruga slikara Ismeta Mujezinovića

Prof. dr Mirko Skakić i profesorke Vojka Vasiljević i Marija Mujezinović, supruga slikara Ismeta Mujezinovića, fotografija iz lične arhive

Uoči posljednjeg rata u Jugoslaviji, prof. dr Mirko Skakić bio je prinuđen da seli iz Osijeka i vrati se u svoju Bosnu, u Banjaluku. Izabran je krajem 1991. za redovnog profesora jugoslovenskih književnosti na Univerzitetu u Banjaluci. Dvije godine bio je predsjednik Republičke komisije za pripremanje i otvaranje Filozofskog fakulteta u Banjaluci, za područje filologije. Prvog oktobra 1994. godine izabran je za prvog stalnog nastavnika u zvanje redovni profesor Srpske književnosti 20. vijeka. Ujedno je bio prvi šef Odsjeka za srpski jezik i književnost i jedan od dvaju prodekana Filozofskog fakulteta u Banjaluci. U penziju je otišao sa mjesta redovnog profesora Srpske književnosti 20. vijeka sa počasnim zvanjem profesora emeritusa Univerziteta u Banjaluci.

Profesor dr Mirko Skakić obilježio je svoje i naše vrijeme. Ovaj istrajni i svuda uvažavani književni istoričar, esejista  i kritičar približio je  romane Meše Selimovića, prozu i pjesme Novaka Simića i poeziju Desanke Maksimović svojim studentima i čitaocima i učinio da ova neprolazna djela uzvišenog duha i na taj način uđu u naša bića gdje će zauvijek i ostati. To je bio profesor koji je otvarao bogata vrata znanja, morala i poštenja. Sve je u knjigama i esejima Mirka Skakića i njegovim predavanjima bilo u znaku ljubavi prema književnosti i knjigama lijepe pisane riječi. Đaci i studenti Skakićevi često su govorili da je baš ta ljubav u ovom uznemirenom svijetu punom previranja i briga unosila pregršt vedrine u njihove duše i svjetlije trenutke u njihovom životu.

Minulo je osam i po decenija od rođenja i pet godina od smrti profesora doktora Mirka Skakića. To nigdje nije zabilježeno. Tebe se niko ne sjeća, moj profesore. Kada je u avgustu 2014. poslije duge i teške bolesti preminuo Mirko Skakić napisao sam prigodan tekst za ”Glas Srpske” koji nije objavljen. Novine koje bilježe svaki korak političara (koji nam zagorčavaju život) nisu se udostojile da pomenu da je umro čovjek zaslužan za obrazovanje brojnih generacija đaka i studenata i otvaranje Filozofskog fakulteta u Banjaluci, koja je time dobila još jednu značajnu obrazovnu instituciju kojom se i mnogo veći gradovi hvale i ponose. Nisu te novine pomenule ni da se navršilo 85 godina od  rođenja profesora koga bi svaka zemlja slavila i poštovala.

Savo Petrović
Autor 8.2.2019. u 17:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija