Uglješa Vuković: Zašto Banja Luka nije čitala Jutarnji

Povezani članci

• Budimir: Zašto šutimo Dodiku? Republika Srpska je je genocidna tvorevina!
• Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – I dio
• Viktor Ivančić: Srđa i Vreme
• Analiza Istinomjera: BiH na sigurnom putu ka začelju međunarodnih statistika
• Mržnja na ljevicu
• Mišo Kulić na više radnih mjesta istovremeno, Univerzitet ga izabrao i u Senat

Nekad su ljudi u Banjaluci pitali jedni druge jesi čuo šta je sinoć rekao?, pa su se smijali, kritikovali, nervirali se, glupavo se kikotali, oduševljavali se ili šta već sve ne. Sad se stiče utisak da je Dodik svima drugima zanimljiviji. Njegov intervju u Jutarnjem listu citira se, prepričava, izaziva nevjericu, zaprepašćenja, dok ovdje sve to zvuči nemilosrdno tupo. Za region on govori o Hrvatima, Bosni, Turcima, civilizacijama, a ovdje se to ne čuje i kao da nije rečeno. Jedino što se opet da reći i što se opet čuje jeste bučni helikopter koji je uzletio, preletio cijelu zemlju i spustio se nadrealno nekoj sirotinji u ubogom Ljubinju. Baš kao u filmovima Dodikovog omiljenog režisera gdje se bogati i siromašni sreću u esktatičnim momentima sreće i veselja zadovoljni svojim datim ulogama.

Banja Luka je jednostavno davno zaćutala. Intervju u Jutarnjem interesuje je koliko i gostovanje Dodika u dnevniku RTRS-a. I onu Banjaluku što mu se smije i podržava ga i što će vjerovatno opet glasati za njega. Ne bih da ulazim u njihove pobude, ali vjerujem da bi se dalo prebirati po strahu. I onu što ga kritikuje i već neko vrijeme ga ne doživljava kao iole ozbiljnog faktora. Uostalom, šta je to rečeno u spornom intervjuu, a  da ne znamo? Da postoji neki srpsko-hrtvatski savez protiv Bošnjaka u toj zamišljenoj stvarnosti? Plan o secesiji? Ili secesijama? Deklarativna mržnja prema BiH? Sukob civilizacija? Da velike sile igraju o glavi Dodiku? Da je On bio privrednik? I to uspješan? Likvidan? Sve to slušamo i čitamo na dnevnoj bazi. Dobro, možda malo manje čujemo da je bio reformista Ante Markovića kom je bio  na sprovodu. To valjda dobro zvuči za hrvatsku publiku kao upečatljiv kontrast u odnosu na sadašnjeg Dodika ili daje tekstu atraktivnost. Od razočaranog reformiste do vatrenog nacionaliste. I toga smo se naslušali ranije, tih jadikovki stranaca nad zdravim i mladim privrednikom iz srca preduzetničkog duha nadomak Banjaluke.

Eto, možda je novost što je predsjednik ovoga puta iz džepa tobož zagonetno izvukao Veliku Britaniju kao najvećeg neprijatelja. Moram priznati da me ova lakoća u biranju omiljene omržene velike sile iznenadila. Ali ne kao pojava, već kao vještina brzog biranja.  Opet, to je mogao reći i u Intervjuu Vanji Furtuli, ekskluzivno joj spajajući kao uzavreli historičar Otomansku imperiju i Englesku, tvrdeći da je napokon shvatio ko je taj srpski arhineprijatelj.

Mnogo zanimljivije od Dodika je  primjetiti kako se raspliće intonacija reportaže-intervjua. Ona se klati između posjete egzotičnom diktatoru, kom se ne prigovara ne bi li se prikazao u punoći bestijalnosti, i stilizacije jednog bespoštednog makijaveliste koji se časti zapisom o fajterskom i zagonetnom izgledu. Saznali smo i da se Dodik ipak ne boji, ne i čega bi se i zašto trebao bojati?, da je jednog Hrvata odvezao do Međugorja, da je usput vidio mnogo džamija, ali i da je dobrano zakasnio onoj sirotinji u Ljubinju. Ako Dodik više ne interesuje Banjaluku jer joj je dojadio kako ovakve sočne monologe poput ovog u Jutarnjem sluša već godinama, ostaje pitanje zašto Dodik do fascinacije zanima region? Je li to ta željena vulgarnost prohujalih devedesetih koja se više ne može naći u Srbiji i Hrvatskoj u liku jednog svemoćnog političara? Praznina nestankom Šešelja i Ante Đapića. Bandić i Palma nisu dovoljni. Ipak su to lokalci.

U isto vrijeme kad i intervju u Jutarnjem u Banjaluci je osvanulo nekoliko natpisa protiv glavne zvjezde ispisane reportaže. Jedna je ispisana na Zavodu za zapošljavanje i na njoj piše: Nije Dodik, nego Sanader. S obzirom da mnogo ljudi šeta ovuda produžujući svoju evidenciju o nezaposlenosti mislim da je ova rečenica ovdje mnogo više čitana od Jutarnjeg lista. Ne želim ništa aludirati ovim podatkom, osim da je tačan i da o Banjaluci i izborima ne govori baš ništa. Osim da monologe više ne čitamo.