Večera

 Suzana Sekulović Kadirić
Autor 26.3.2019. u 16:46

Večera

Večera na stolu odjedanput je poprimila sasvim drugo značenje od onog kojeg sam prvobitno imala na umu postavljajući tanjire na sto.

Negdje me je osjetila, iako se trudim da je puno ne opterećujem. Vidi. Zna. Ista je ja. Ponekad se zabrinem na tren, jer znam šta je čeka, a onda mi isto tako bude drago, jer znam da jednom kad me ne bude, biće ona. Stalno se tu lomim, ali to je jače i od mene i od nje.

Počela je razgovor, naoko pomalo nezainteresirano, prikrivajući želju za znanjem. Nije me mogla prevariti, poznavala sam je isuviše dobro. Moja je.

– “Mama, a je li nam to opet dolaze gosti?”

– “Aha!”

– “Ko dolazi? Je li opet neko od tvojih drugara koji se bore za pravdu i pozitivna ljudska načela?”

Trgoh se malo, pa odgovorih:

– “Da! Samo nam oni u kuću ulaze!”

– “Super! Baš mi je drago da ih vidim! Hrabri su!”

A onda ćuti malo. Razmišlja. Vidi populizam, nacionalizam, fašizam. S druge strane vidi nas. Pušta po ko zna koji put Darka Rundeka i pjesmu Aj, Carmela! Nešto joj je draga ta pjesma iako rijetko sluša našu muziku. Ovu pjesmu voli. Želja nam je samo jedna da fašizma više nema, čuje se u pozadini. Već znam da će razgovor biti težak.

Usput mi kaže da joj je deda rekao da sam u ratnim danima izazivala sudbinu i zamalo ostala zbog jezika bez glave. Ne volim tu priču. Kad razmislim, tata je uvijek bio subjektivan, a ja drugačije nisam niti znala, niti još uvijek znam. On mi je usadio neke postulate, a onda se prepao za mene. I isto se, evo, ponavlja opet. Uči gledajući, a ne onako kako joj pričam. U prošloj diskusiji zbog njene tvrdoglavosti, njene borbe i upornosti, njenih stavova, rekoh joj:

“Reći ću ti ukratko samo tri stvari! Prvo, vrlo sam ponosna na tebe! Drugo, spremi se da ćeš najebati u životu, jer to nam je sudbina! Treće, nikad ne odustaj, ma koliko koštalo, u borbi za pravdu!”

Hoće da zna više. Kaže: “Pričaj mi!”

Počinjem polako, sjećajući se:

“Pedeset mi je godina. Više od pola mog života vodim bitke. Više od 25 godina. One nisu samo moje. One su univerzalne za jedan dio ljudi. Uvijek, kroz svu istoriju čovječanstva vodi se bitka između tame i svjetlosti. Važno je znati ko si i na čijoj si strani. Važno je steći sigurnost da te ne razbiju od oštre ivice hridi, jer pokušaće bezbroj puta, a često ćeš se naći potpuno sama u nekoj tmini gdje ne vidiš ni prst pred okom. Važno je da u tom mraku ne izgubiš sebe. To je najvažnije!”

“A kako je mama tebi bilo?”

“E, kako god da je, na kraju vrijedi! Ne odustaj!

Ljudi imaju potrebu da te strpaju negdje, jer im je uvijek lakše slijediti grupu, nego slobodoumnu misao. S tim imaju problema. Pogotovo je to vidljivo kad su nacionalizam i fašizam u pitanju!

Kad je rat počeo mama je bila balinkuša, jer je vjenčana za tvog tatu, jer joj se majka zove Azra, jer ima bliske odnose sa divnim ljudima čija imena nisu bila akceptirana u gradu u kojem sam rođena, u kojem sam odrasla, školovala se, prvi put se zaljubila, radila, poznavala svaki njegov kutak. Sve to nije garancija da možeš ostati u gradu koji voliš kad nacionalizam zavlada. Tu prestaje ljudskost i logika kod mnogih, a samo mali broj ljudi ostaje ono što uvijek treba biti – čovjek!

Potom sam bila i četnikuša kad smo stigli u Švedsku, samo zato što tvoj brat ima ime koje nosi, i zato što sam uporno kao glavni i odgovorni urednik radio-emisije “Glas Bosne i Hercegovine” odbijala da program najavljujem sa “Merhaba!”, već sam ga svaki put počinjala iznova sa najavom: “Dobro veče dragi slušaoci!” Iz tog perioda imaju i neki tekstovi i knjige sa pogrešnim i izmanipulisanim faktima o meni, a to možeš pronaći u našoj biblioteci. Sama prosudi!

Jednom sam negdje u nekom razgovoru ispričala da sam prva dva razreda osnovne škole završila u Novoj Gradiški, pa ne znajući tačno, u svojim glupostima, gdje da mi oca svrstaju, uspjela sam biti i ustaša u jednom periodu mog života.

Svašta sam bila u svijetu gdje mržnja, strah, primitivizam, neobrazovanost, nacionalizam i fašizam vladaju. Bila sam i strani plaćenik pun para i debelih honorara.

Sa tim hrabrim drugarima koji kod nas dolaze i sa kojima se svakodnevno čujemo i održavamo kontakte, stala sam rame uz rame na trgu ispred Boske u Banjaluci kad mnogi nisu imali hrabrosti za to i kad su ćutali. Stala sam u ime pravde i protiv zločina. Nije prošlo ni par sati, te slike su obišle sve ondašnje medije, a mene su pitali ko mi je nalogodavac i koliko para sam dobila na lični račun u banci. Jedva za kifle skuckašmo taj dan kad smo nakon toga krenuli za Prijedor.

Već sutradan mi iz Švedske javi jedna ekipa Šveđana, sa fantastičnim IT znanjem, da su mi nacionalisti u Švedskoj provalili šifru i ubacili me na neke ovdašnje nacionalističke sajtove kako bi naškodili svemu što radim. I to smo sredili zahvaljujući toj mladoj ekipi koja mi je tad čuvala leđa.

Svašta sam ti ja bila. I izdajica i provokator i ovakva i onakva. Vremenom očvrsneš i ne razmišljaš o tome. Samo u početku zna da boli, i to jako, poslije prođe. Shvatiš! I cijeniš to što imaš, cijeniš prave vrijednosti. Ostalo ti postaje smiješno. Vrlo često, mada to ponekad i ne znaš, imaš dosta vremena. Prihvati sve to s lakoćom, sjedni i sačekaj da te i drugi stignu. I nikad ne odustaj!”

– “Mama, je li ti teška ova priča?”

– “Nije, ljubavi moja! Dijelim je sa svim drugarima koji kod nas dolaze i kojima mi odlazimo, kao i sa mnogim drugima! I ti ćeš je jednog dana ponijeti i podijeliti sa ljudima koje voliš, jer ne znaš ćutati. Nisi od onih koji kažu: “Ma, nemoj o tome”, skrivajući svoju slabost iza tih riječi. Ti hoćeš o svemu. I neka!

A svijet, od kad je vijeka i pamtivijeka, uvijek se dijelio na dobro i zlo. Na svjetlost i tamu. Ti budi svjetlost! I nemoj da plačeš, samo pronađi ljude!”

 

 Suzana Sekulović Kadirić
Autor 26.3.2019. u 16:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija