Zapis s kardialnim naklonom pred rođendan Bosne i Hercegovine: ČETIRI PETROVAČKE KARIJATIDE

Mišo Marić
Autor 23.11.2019. u 20:39

Zapis s kardialnim naklonom pred rođendan Bosne i Hercegovine: ČETIRI PETROVAČKE KARIJATIDE

Foto: Autor s krajiškom ekskurzijom uz spomenik Petrovačkim karijatidama, oktobar 2018.

Zaborav je neoprostivo besramlje, pamćenje je herojstvo uspravnih i odabranih. 

Nad Atenom, umjetničkom i znanstvenom  praprijestonicom svijeta uzvisuje se Akropolis čiji je prvi kamen temeljac, fama est (priča se, lat.), položen 4000 godina prije nove ere. Kroz milenije dograđivali su ga arhitekti i građevinari a uljepšavali skulptori i slikari. Među 21 zdanjem koja su nadživjela zloćud vijekova izdvajaju se hramovi Partenon i Erehtejon sazdani po polubožanskim snovima Iktinosa, Kalikrata, Fidije, Filokla i Arhiloha. Trem, ravni krov Erehtejona pridržavale su sklulpture šest čednih i stamenih djevojaka isklesanih iz bijelog kamena pokrajine Karija. U ljetnjoj hladovini i zimskoj zavjetrini Partenona i Erhtejona a pod brižnim očima kamenih djevojaka, rasla je Atena. U kojoj su stoljećima i milenijima projektovali, klesali i zidali Fidija, Aristid Mlađi i Stariji, Lizo i Miron, pjevali i zapisivali Homer, Alkej, Kritija, razmišljali Aristotel, Demokrit, Diogen, Pitagora, Sokrat, Platon… Na njihovom djelu utemeljena je današnja umjetnost i sveznanstvena mudrost svijeta. Neka je dozvoljeno ovom autoru premostiti milenije pa naslovnu romana, nikad  zasluženo vrednovanog Crnogorca porijeklom a Bosanca samoopredjeljenjem Ćamila Sijarića “Kuću kućom čine lastavice” asocijativno parafrazirati u “Grad gradom čine ljudi”. S neizbježnom, srčanom  primisli na sopstvenu, ubavu kolijevku, Bosanski Petrovac. Iz čijih pelena s ukusom majčinog mlijeka i daškom čaršijske dobrote, nikad nisam iskoračio.

Bosanski Petrovac nije Atena. Bosanski Petrovac nema Akropolis s Partenonom, Erehtejonom, karijatidama… Akropolis Bosanskog Petrovca je gorda Grmeč planina koja ljeti na čaršiju prospe parfem divljih jagoda i borove smole, ma kakav “Chanel 5”, a zimi sligura studenu mećavu i zavijanje čopora gladnih vukova u ozvjezdano Petrovačko polje nasmiješenih i slatkih imena Vedro i Medeno uokvirenih ramom aristokrata među planinama, Grmečom, Osječenicom i Klekovačom. Na zelenom vratu Grmeča, Šahinovcu, kao ćust broš na djevojačkom, ćućori petrovačka čaršija rumenih krovova pod kojim se vijekovima rađaju žedni vode a gladni hljeba i spoznaja valjani, dobrodušni i svakom čestitu poslu vični ljudi. Četvorica od njih, hronološki i s divljenjem da zapišemo: Jovan Bijelić, Sklender Kulenović, Ahmet Hromadžić i Mersad Berber kao karijatide Partenon i Erhtejon pridržavaju rodni grad visoko uzdignut iznad mnogo većih no što je sam. Dva slikara i dvojica literata ucrtali su ga među prijestonice bh, južnoslavenske umjetnosti i još dalje, dokle ih je doteklo. A doteklo je daleko. Ta mapa, po zakonima umjetnosti, ne mari za granice. I oni kojim se nikad nije posrećilo da ih kaldrmisani ili asfaltirani putevi života dovedu u tu tihu varoš ali su se djetinje razigrali na Ahmetovoj Labudovoj poljani od Bjelaja do Petrovca po kojoj se u ljeto utrkuju inspiracije zlatnih konja Mersadovih s Velaskezovim ormama i bizantijskim zlatom otrunjenim s petrovačke mjesečine, nad poljem treperi i pjeva Skenderova Ševa a sve uokvireno modrim i gorostasnim planima Jovanovim; i tim namjernicima –  vjernicima u umjetnost Petrovac je postao drugi zavičaj bliži od podkošulje.

Mersad Berber i Mišo Marić, London 2004.

Da bi se upisao u vječnu listu donatora umjetnosti ozbiljnom i dostojanstvenom gradu dovoljno je da rodi jednog. Bosanski Petrovac je rodio četvoricu. Jovan, Skender, Ahmet i Mersad jedna su petrovačka porodica čije su sudbine neraskidivo vezane i govore podjednako o njima i gradu koji ih je rodio. Jovanov otac Ilija,  bijaše radin i otresit kmet Skenderovog djeda Skender-bega Kulenovića, kasnije samostalan poduzetnik u kojem je Skender-beg prepoznao dobra čovjeka i našao prijatelja. Kad je klapčić Jovan iz zaselka Revenik dorastao do više škole, na nagovor Skender-bega otac ga je poslao da uči gimnaziju u Sarajevu. Gdje ga nije išla matemematika, dvaput je padao, ali je profesor likovnog u tom bistrom krajiškom dječarcu prepoznao slikara, obezbjedio državnu potporu što danas zovu stipendija. S potporom crnobijele monarhije i s blagoslovom oca otišao je u Krakov, upisao Likovnu akademiju. Po dilpomiranju usavršavao u Parizu i Pragu. Uz Romana Petrovića i Gabrijela Jurkića Jovan Bijelić pripada generaciji prvih akademski obrazovanih bosanskohercegovačkih slikara. Sin Skender-begov a otac Skenderov Salih-beg Kulenović, vlasnik najveće biblioteke u Bosanskoj Krajini gdje se za ljude izuzetnog uma i duha govorilo: “Taj je pametan i načitan k’o Salih-beg Kulenović”, bratimio se s babinim kmetom, Jovanovim ocem. Za pitomih i vrelih godina u Mostaru, gdje je Skender došao za dramaturga u Narodno pozoriste 1958., bijasmo jedini Petrovčani ispod Veleži i Huma a po majčinoj porodici Smiljanića prvi, prijateljski komšiluk petrovački. Pa mi se posrećilo da me prigrli. Odlazio je, često, u Beograd da posjeti suprugu Veru, kćer Biljanu, sina Vuka i prijatelje. I svaki put po povratku s ushićenjem pripovjedao o susretima s očevim pobratimom, Jovanom. Jovan je Salih-bega zvao stricem. Marta 1964. duboko i iskreno potresen Skender je otišao za Beograd da isprati Jovana, rođaka i najrasnijeg likovnog hroničara rodne im Bosne. Po povratku me uputio na esej iz 1926. prijatelja Jovanovog, književnika i neporecivog autoriteta likovne umjetnosti na južnoslavenskim prostorima Miloša Crnjanskog u kojem, pored ostalog, stoji:

…Jovan Bijelić kroz sve svoje slikarstvo i ceo svoj slikarski život ostaće čvrsto ukomponovan u pejsaž svoje goleme i brdovite Bosne, raskošne po svojim jesenjim bojama karmina, zelenog i “tera de Siena” mešane sa plavim. Ta zemlja, urvinasta i golema na dnu je njegovog bića i on prema njoj stvara druge zemlje. Visoko, u golemoj arhitekturi, slažu se svi njegovi pejsaži, kraj kojih su pejsaži mnogih naših slikara sladunjavi opisi zemlje i nemoćne reprodukcije vidljivog u položaju brda, dolina, strmina i visoravni, bez lepote večno nepromenjivog i nevidljivog…Jedna divna Bosna, veličanstvena i golema, žarka po svojim bojama bordo, plavog, riđeg i ružičastog pojavila se s tim našim slikarem u nas, vanredna i po svojoj arhitektonski karakterističnoj lepoti talasa i kupa svojih brda. Koliko odličnih pejsaža, odličnih u meri pariskoj, koliko odličnih slika tada, u sasvim ozbiljnim, evropskim normama…”

Taj Jovan krvavim korijenima urastao u rodno tlo podno Osječenice a slikarski dosegao evropske visine Mon Blana ostaće rodbinski odan Kulenovićima. Po njegovoj preporuci stariji Skenderov brat Muhamed upisaće, studirati i diplomirati istu Akademiju u Krakovu. Muhamed je talentom mogao ali sudbinski nije stigao da dosegne očevog pobratima. Poginuo je bježeći iz logora Kerestinac u partizane. Mlađeg, Muzafera, strijeljali su na Banjici a pjesnik, antifašista i partizan Skender bol Stojanke majke Knežopoljke izbugario: “Oj, Srđane, Mrđane, Mlađene”; najpotresniju poemu o Drugoj svjetskoj klanici. Skenderu pjesniku, dramskom i romanopiscu poklonili su se marljivi čitaoci, majke gorkih sudbina Stojanke iz Knežopolja i najautoritativniji književni kritičari. Ponajbolji među njima, unikatan spoj enciklopedijske institucije i čovjeka, Miroslav Krleža učinio je to najkraće. Uvrštavanjem u članstvo JAZU (Jugoslovernska akademija znanosti i umjetnosti) i  rečenicom biografu Enesu Čengiću: “Moram priznati da je Skender moja slaba strana”. Pamtim u Mostaru, i okolo Jugom, puno mudrih i plemenitih od Krleže do Danila Kiša koji ga slavi kao “rudara jezika”. Svima im je je Skender bio “slaba strana”… Pune biblioteke, antologije: puna srca i usta umjetnika i čovjeka, Skendera…

Gotovo svakog vikenda Skendera je u Mostaru posjećivao Ahmet Hromadžić. Dolazio je iz Sarajeva i školske lektire a odlazili bi zajedno u ribu i na eglen. Pripovjedao mi Skender kako se s Ahmetom i Brankom Ćopićem, što zavičajno što literarno, bratimio u ratu i kako su Branko i Ahmet ponajbolji bosanskohercegovački pisci za najmlađe. A sa sjetom i ponosom kako je u Ahmetu našao mlađeg brata, Muzafera. Pripovjedao mi Ahmet  kako je u Skenderu našao starijeg brata i učitelja. A obojica, nepristrasno, kako Bosna i Hercegovina nije rodila likovne umjetnike ravne Jovanu Bijeliću i Mersadu Berberu. Jer su slikali crtežom, bojom i sopstvenim dahom. Mersad se Skenderu poklonio veličanstvenim portretom s majkom Hanifom, ponajljepši ukras današnje Spomen kuće, i mapom “Skenderovi soneti” inspirisanom sonetima 24-karatnog umjetnika i takvog čovjeka, Skendera Kulenovića. Među sonetima, isklesan poput gorostasnog stećka, uzvisuje se “Tarih za Karađozbegovu džamiju” u Mostaru…

S lijeva: Uroš Marić, Muhamed Berber, Rajko Lukač, ljeto 1940.

Nakon otvorenja samostalke u kultnoj londonskoj Albemarle Gallery 2. decembra 2004. osamih se s Mersadom. Poklonih mu iz porodičnog albuma, koji mi je iz oslobođenog stana, sačuvala punica Rasema, fotos očeva: njegovog Muhameda i mog Uroša. Dva nasmijana momka zagrljeni na Medenom polju u ljeto 1940. I oni se bratimili. Bio je dirnut. Listasmo katalog izložbe s Predgovorom najuglednijeg britanskog istoričara savremene umjetnosti Edward Lucie-Smith koji na kraju zaključuje: His paintings are cultural dreamsNjegove slike su kulturni snovi”. Nasmiješio se blago i prokomentarisao: “Kako kad. Nekad radosni, često bolni”. Pa mi govorio kako je s golemom tugom načeo skice za homage Srebrenici…

Mersad Berber, Jovan Bijelić, Skender Kulenović i Ahmet Hromadžić su poput najpreciznijih seizmografa bilježili sva podrhtavanja i udare XX stoljeća i po tome je njihovo dijelo njegova najvjernija biografija. Stoljeće dva svjetska rata, stoljeće Kozare i Srebrenice na čijim se izdisajima moglo bogoslužit opijelo, izučit hatma dova nevino stradalim a otvoriti šampanjac i nazdraviti preživjelim sa željom da se nikad više ne ponovi. Pa dok je Grmeča, Osječenice i Klekovače, dok je svijeta i vijeka kroz mirisnu paprat Jovanovih modrih planina, Labudovom poljanom Ahmetovom i poštenim ljudskim nezaboravom na zlatnim konjima Mersadovom a pod onom raspjevanom Ševom Skenderovom zauvijek će sva četvorica jezditi skupa slaveći umjetnost i opominjući kakvi bismo ljudi trebali biti. Rasni Petrovčani, od začetnika ideje izgradnje Skenderove spomen kuće, predratnog predsjednika SO-e Nove Kecmana do nedavnog, jednako privrženog umjetnosti gradonačelnika Zlatka Hujića (od 1992. moji Petrovčani, JEDINI u BiH nisu se osamarili gradonačelnikom iz nacionalnog ešalona)…, pregaoca koji u Zavičajnom muzeju bdiju nad seharom neprocjenjivog blaga petrovačke ubogosti e da sjećanja na Jovana, Skendera, Ahmeta i Mersada nikad ne izblijede, utrnu, prijatelji Petrovca i vjernici u umjetnost među koje se s ponosom pišem, u monografiji od prije par godina ukoričili su još jedan, toj čaršiji i njenim ljudima koje istorija prečesto nije mazila, dostojan spomenik. I usred čaršije, uz blistav od crnog mermera 22 petrovačka Narodna heroja s petokrakom, postavili plakete sugrađana iz umjetničkog roda, u bronzi.  Ispunili dug, po nastanku 2039 godina vremešnim, a bez ijedne sijede Horacievim stihovima iz “Carmina” (“Oda”): “Exegi monumentum aere perennius” – “Izgradiću spomenik trajniji od bronze”. Otud bi me usrećilo ako ovaj zapis bude prihvaćen kao dubok, srčani naklon onim kojima je podignut. I onima koji su ga podigli. Hvala im što nit svoje, nit sebe, nisu izdali! A Jovana, Skendera, Ahmeta i Merse, neka tamo! Tamo im se neće ponoviti Skenderova sudba lani, u ljeto, usred parka bh. prijestonice, gdje mu je bista sorgana ispod postolja. O čemu ne čuh da se puno pričalo; takav vakat, valjda. Niko od kapitalaca što tuk na utuk državničkim izjavama poprate sve po narod vitalne aktuelnosti, od svinjskih proteina u konzervama do Parade ponosa i nezaobilazne ugroženosti od “drugih”, koji nikako il’ uparađeni svečano a dojam je nevoljko čestitaju 25. novembar, Dan državnosti BiH po kojem je međunardono priznata – nije se oglasio žaljenjem, osudom zločina nad bronzanim Skenderom. Roditeljem Srđana, Mrđana, Mlađena, crno zabrađene majke Stojanke, “Ocvalih primula”, “Ponornice, “Tariha” za Starti most i Karađozbegovu džamiju, Organizacionog sekretara i vijećnika Prvog i Drugog zasjedanja ZAVNOBIH-a, AVNOJ-a, bh, srpskog i hrvatskog akademika. Blago Karijatidama, čast i blago Petrovčanima što su ih vratili; velika je pravda i sreća da su u djetinjoj podgrmečkoj čaršiji, među svojima. Tamo, u rodnoj beši, uz 22 Narodna heroja od Zdravka Čelara preko Radivoja Rodića, 19-godišnjeg sina očeve mi tetke Joke, do Mahmuta Maše Ibrahimpašića gdje živi bdiju nad mrtvima kao što su mrtvi bdili nad živima, najsigurniji su.

Zaborav je neoprostivo besramlje, pamćenje je herojstvo uspravnih i odabranih.

Sretan Praznik!

 

(Pripremljeno prema autorovom prilogu za monografiju “Bosanskopetrovački velikani kulture”).

Mišo Marić
Autor 23.11.2019. u 20:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija