A sad adio, Milena

Povezani članci

• PERFORMANSIMA ZATVORENA IZLOŽBA U MUZEJU GRADA BEOGRADA
• Projekcije kratkih filmova Branka Radakovića u Zrenjaninu
• Tomislav Jakić: MI I ONI
• Stipe Šuvar: Hrvatski Srbi i bosanski Hrvati
• Iz štampe izašla nova knjiga Tomislava Jakića
• Brčko vlasništvo RS-a, Stolac, Čapljina i Neum južnohrvatske općine?

In memoriam

Sahranismo danas i Milenu Dravić. Malo po malo simboli jedne zemlje i završavaju pod zemljom. Samim tim i sjećanja na njih ali dok je sjećanja živjet će i ta zemlja.

U Mileninom slučaju postoji i ogromna zaostavština koja će potpomoći da ta Juga ipak živi u nekim tamo glavama i mislima. Milena to zaslužuje. Ona se tome toplo i nadala.

Milena definitivno nije bila sa ovoga svijeta, barem ne ovakvog kakvog ga danas imamo prilike gledati. Ona nije ni živjela među nama. Kao da se spustila sa svoga oblaka po potrebi da bi se našla sa nekim dragim ili manje dragim ljudima da malo porazgovara, da vidi kako se diše ovdje kod nas i tamo se vraćala jer na tom oblaku sa kog se spuštala nije bilo ovakve zlobe, nije bilo fašista, nije bilo nepravde.

Milena se protiv toga itekako borila, što na filmu, što u stvarnosti. Tek se danas prepričavaju anegdote sa protesta po Beogradu u vrijeme Miloševića gdje se Milenaa Dravić pojavljivala sa Draganom Nikolićem, ne tek reda radi. Milena je aktivno živjela svoje uloge jer da nije tako teško da bi se u njih toliko i unosila. Svjesna svoje odgovornosti kao javnog lica. Lice intelektualke. Ali ne one intelektualke salonskog tipa. Ne ni one u prvim borbenim redovima, a takvih baš nije puno ni bilo. Ali uvijek tu. Poput tihe vode. “Kao da je među ljude bila vjetrom donešena”, pjevao je o jednoj Mileni Arsen Dedić, a možda je pjevao baš o njoj jer ona je to i bila.

A nakon “pobjede” i pada Miloševića vrlo brzo je uvidjela kako stvari stoje. Našla je svoj oblak i sa njega gledala kako se Srbija nastavila urušavati. Jugoslavija je to odavno bila. Barem fizički. Onda je uslijedilo i lešinarenje.

Nije joj bilo drago kad su krenuli rasparčavati legendarne filmove u kojima je i sama glumila, poput “Bitke na Neretvi”, “Sutjeske”…Odmetnuta djeca Jugoslavije htjela su svoj kolač ne razmišljajući kako to može uticati na one koji su svoju dušu unosili u glumu i priču, a Milena je svakako bila ta. Rasparčati njoj dušu…

Budala. Ja. Dogovorio sam neki razgovor sa njom baš na tu temu posljednji put kad smo se vidjeli. A ima tome više od pet godina. Čubura/Vračar je bila njena lokacija. Nakon kafe bez problema je sjela u moj mali bijeli Peugeot da bi došli do mjesta gdje smo mogli na miru snimiti razgovor.

I tada mi je rekla: “To se ne može obrisati. Mislim da će u budućnosti doći vreme da će mlade generacije tražiti da vide jugoslovenske filmove bez obzira što smo svi u različitim nekim zemljama. Ali doći će to vreme. I svi koji bi želeli da to izbrišu, morali bi da izbrišu i ime zemlje u kojoj smo se rodili, da izbrišemo sebe, da ostanemo bez ikakvog identiteta. A i pre nas je postojala nekakva Jugoslavija. Ne odričem se niti svog rođenja, niti svojih roditelja rođenih u nekoj drugoj Jugoslaviji. Mislim da će doći taj momenat da će ljudi želeti da vide sve to. Bilo je puno stvari urađeno dobrih i na planu filma, pozorišta…”

Vjerujte Mileni jer je ona stvari sa svog oblaka puno bolje vidjela od nas, a vidi ih i danas sa istog tog oblaka. Vidi i ponekad plače. Ponekad. Ali se puno više smije. To joj je išlo tako dobro od usana i po tome je i pamtimo.