BORO KONTIĆ: Zvijeri i tragovi

Boro Kontić
Autor 8.9.2020. u 07:05

BORO KONTIĆ: Zvijeri i tragovi

Ako još ima onih koji se pitaju zašto je propala Jugoslavija, možda je dodatni odgovor sadržan u ilustrativnoj činjenici da ministar inostranih djela Srbije, porastao u srpskoj nedođiji, danas misli da može suvereno odlučivati o ključnim diplomatskim pravcima najmanje dvije susjedne i suverene države. Crne Gore i Bosne i Hercegovine

Piše: Boro Kontić- InfoRadar

Pouka da ne pada snijeg da pomori svijet već da svaka zvjerka pokaže trag je u regionu nedavno snažno uskrsla. Lako je pretpostaviti u čijoj reakciji na crnogorske izbore.

Razvili su se barjaci i uslijedilo je opštenarodno veselje nakon objave rezultata crnogorskih izbora. Slavio je Beograd i vascijela Republika Srpska, entitet unutar Bosne i Hercegovine. U Srbiji se rukovodilo udarničkom devizom po kojoj nema odmora ni dok traje proslava.

Prompto su u Podgoricu odaslani radni prijedlozi. Briljirala je beogradska sugestija, ili da se ne varamo – radni nalog novoj crnogorskoj vlasti: odmah opozvati odluku o priznanju Kosova. Žovijalni starac Matija Bećković to je ukrasio poređenjem koje zvuči nenadjebivo: Kad je mogao Zimbabve – može i Crna Gora!

Entuzijazam i euforija predlagača neodoljivo podsjećaju na entuzijazam i euforiju stanara koji nakon istjerivanja predhodnih domaćina namjeravaju tumbe promijeniti stan. Recimo, i crnogorsko članstvo u NATO dovedeno je u pitanje. Prijedlog da se odmah napusti omrznuti vojni savez brzo je skrajnut jer se, nekim čudom, doznalo da je taj ugovor potpisan na dvadeset godina. Tako je samo prosta činjenica da Sjevernoatlanski savez nije kablovska TV kompanija,  gdje se potpisuje na godinu ili najviše dvije nego najmanje na dvije decenije, zaustavila početni zanos.

Naravno, nije zaboravljena prebolna činjenica da je Crna Gora nezavisna država pa je sugerisano da se odmah počne raditi na uspostavi posebnih veza sa Srbijom. Šta bi to u praksi značilo – nije elaborirano, ali sudeći po prirodi inicijalnih prijedloga, koji su svi u nadležnosti zakonodavne i izvršne vlasti jedne države, za takve veze morala bi se glava iz Podgorice nakalemiti na Beograd.

Ako još ima onih koji se pitaju zašto je propala Jugoslavija, možda je dodatni odgovor sadržan u ilustrativnoj činjenici da ministar inostranih djela Srbije, porastao u srpskoj nedođiji, danas misli da može suvereno odlučivati o ključnim diplomatskim pravcima najmanje dvije susjedne i suverene države. Crne Gore i Bosne i Hercegovine. U kojima vjerovatno nikada nije duže boravio niti poznaje djelić njihove historije. Osim notorne „ugroženosti Srba“.

Proročanski danas zvuči dijalog ministra inostranih djela Crne Gore Gavra Vukovića sa srpskim poslanikom Mihailom Vujićem u Parizu vođen prije tačno stodvadeset godina. Podsjećajući da u Srbiji ima toliko pametnih ljudi i dobrih državnika, pitao ga je: „Zašto Srbija nije mogla da duže vremena ostane u dobrim odnosima ni s Turskom, ni s Bugarskom, ni s Rumunijom, ni s Grčkom, a najmanje sa Crnom Gorom?“

Nemaju slavljenici ni sluha ni vremena za ovu vrstu pitanja. Ponaosob oni iz epicentra proslave. A ovaj je nepogrešivo lociran u Republici Srpskoj. Od Trebinja do Banjaluke. Ne skrivajući euforiju, svekoliko pučanstvo uključujući bez ostatka i političke prvake, kao da nisu znali šta bi od sreće radili. Društvo koje je palo na svakom ispitu, osim neumorne brige za čuvanje zaostavštine presuđenih ratnih zločinaca, iskoristilo je postizborno veče da sa zauzetih kota pošalju direktne poruke „Milu i ekipi“. U maniri ponavljača koji je dočekao trenutak da se osveti odlikašu posebno su ih kaštigovali zbog odnosa prema Pravoslavnoj crkvi. Ni ruski sentiment nije izostao. A bez te dvije konstante tamo se nijedna matematika ne započinje.

Povodom zazivanja Rusa uvijek se sjetim razgovora koji sam prije par godina vodio sa prijateljem iz Armenije. On vodi sličnu instituciju u Erevanu kao i ja u Sarajevu. Kad se sretnemo, nažalost sve rjeđe, pričamo i o političkim odnosima u našim regijama. I jednom me Boris upitao da li je istina da je u Srbiji danas jak ruski uticaj i nanovo probuđena ljubav prema Rusiji?

Potvrdio sam mu tu činjenicu i on je na moje veliko iznenađenje samo kratko rekao: „Ja to razumijem.“ Na upitni pogled nastavio je: „Nisu nikada sa njima živjeli..“

Crna Gora je odlučila vratiti svoju nezavisnost i slijediti svoj neposredni interes koji izvire iz njenog položaja mediteranske i evropske zemlje. Žele da dalje razviju sekularno, građansko društvo u kojem je Crkva u manastirima a ključna potreba međunacionalni sklad. Ukratko, svoju državu. Zato je danas barem na trenutak porazno pratiti kako nad postizbornom Crnom Gorom likuju političke propalice čiji je sav kapital u osvetničkoj rečenici: „Nećete biti drugačiji od nas.“

No, ovogodišnji kraj avgusta još je po nečemu zabilježen. Krajem ovog vrelog mjeseca poneko je podsjetio na dvadesetu godišnjicu ubistva Ivana Stambolića. Čovjeka koji je „uveo“ Slobodana Miloševića u politički vrh i moć odlučivanja i tu grešku glavom platio. U posljednjem velikom intervjuu temeljito je analizirao to vrijeme koje nažalost nije sahranjeno, evo su nam današnja Srbija i Republika Srpska svjedoci.

Stambolić je, između ostalog, svjedočio kako je sredinom osamdesetih brojčano impresivna grupa akademika SANU godinama okapala nad mapama Bosne pokušavajući da otkriju makar kozju stazu kojom bi se od Beograda do Karlovca moglo prepješačiti a „da se prolazi isključivo kroz srpska sela i gradove“.

Mimo ovog karikaturalnog ludila u kojem je, uvjerili smo se, bilo i sistema, važnija je još uvijek važeća Stambolićeva poruka, kao odgovor na pitanje, kako dalje?

„Nedostaje nam svima zaokret prema razvijenom svijetu u svakom pogledu. Da li je neko mislio da se povećavanjem teritorija može nadoknaditi to zaostajanje? Ako se tako misli onda to samo potvrđuje plemensko shvatanje razvoja.“

Ivan Stambolić je skončao život u plitkom grobu zasut krečom. Jednim od onih, dok se ne otkriju, koji sporadično obilaze zvijeri. Dvadeset godina kasnije njihovi tragovi simbolično su prisutni u euforiji pogubljenih društava koji bi da zaustave put jedne male ali suverene zemlje zato što je odlučila misliti svojom glavom i voditi se svojim interesom.

Tagovi:
Boro Kontić
Autor 8.9.2020. u 07:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija