Bosna na sudbinskom raskrižju, kotao potpaljen

Nenad Bunjac
Autor 12.10.2018. u 16:20

Izdvajamo

  • Jučer je zapadni Mostar, potpomognut jakim snagama istomišljenika iz šire okolice, formalno demonstrirao protiv najave Željka Komšića o gašenju Ureda bivšeg predstavnika Hrvata u Predsjedništvu BiH Dragana Čovića, a zapravo je izrazio nezadovoljstvo Komšićevim izborom, proklinjući izborni zakon, “balijska posla” i zazivao starijeg brata u vidu Hrvatske da otvoreno intervenira u zaštiti njihovih “nacionalnih prava”. Premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović jedva javno prikrivaju svoj bijes zbog raspleta i svakodnevno trpe unutarnji pritisak klera, matične stranke i utjecajnih medija (izuzev časnih iznimki u vidu Indexa i Novosti) da kazni Komšića, SDA i službeno Sarajevo zbog “monstruoznog” plana da Bosni podari građanski izgled. Sasvim ozbiljno službeni Zagreb razmišlja o povlačenju veleposlanika iz BiH, zamrzavanju brojnih bilateralnih sporazuma, proglašenju Komšića diplomatskom “personom non grata” i nizu represivnih mjera poput jačanja carinske kontrole.

Povezani članci

Bosna na sudbinskom raskrižju, kotao potpaljen

Primjer tragikomičnog nesnalaženja Hrvatske na bosanskom poučku, najbolji je putokaz da se sva politička pitanja i dileme trebaju rješavati kroz državne institucije BiH-a, bez uplitanja službenog Zagreba i Beograda. Bosnu treba prepusti Bosancima, a ne državnim i crkvenim potpirivanjem nacije udaljavati od zajedničkog cilja i jedinog doma. No, ukoliko stanje ostane nepromijenjeno, tada su najave o “radikalizaciji odnosa” sasvim izgledne i svjedočiti ćemo još jednom balkanskom kotlu u kojem će potpala biti ljudske sudbine, a glavno jelo raspadnuta Bosna. Odgovornost je već adresirana, a povijest će im je hitno dostaviti.

Bosna je oduvijek bila krvavo raskrižje Europe i Male Azije, moćnih osvajača i naprednih kultura koje su nepovratno obilježile mentalitet ljudi koji obitavaju od Posavine preko Bosanskog Broda sve do Neumskog zaljeva. Jednako tako, oduvijek se u planovima velikih sila tretirala kao nahoče koje su svi naumili zlorabiti i pokušali nasilno odvući u grešnu postelju. Nikad samostalna, uvijek svoja, stoljećima je trpjela patronat prevrtljivih gospodara, iako je povijesno gledajući kolijevka hrvatskih kraljeva, tlo na kojem su izgubili zube mnogi predatori od Osmanskog carstva do Austrugarske, vrelo multikulturalnosti i suživota kakav se suštinski podrazumijeva. Na razvalinama bivše Jugoslavije, političkom konceptu u kojem su došle do izražaja sve vrline i posebnosti Bosne, ponovila se balkanska prošlost u pravilnom ciklusu, ali umjesto velikih sila ulogu predatora preuzeli su u svjetskim razmjerima sitni kokošari i lokalne bitange u vidu Hrvatske & Srbije koji na Bosnu oduvijek gledaju kao svoje prošireno političko dvorište.

I kao zlehuda potvrda opisanog “bosanskog stanja nacije”, dogodili su se parlamentarni izbori u BiH-a koji su na površinu izbacili svu razuzdanu političku pohlepu hrvatskog i srpskog entiteta, odnosno njihovih mentora dobro situiranih u Zagrebu i Beogradu. Ključni okidač provale patronatskog bijesa jest izbor Željka Komšića kao predstavnika Hrvata u Bosni o kojem već danima hrvatski političari i mediji, bez obzira na svjetonazorsku orijentaciju, zborno izmišljaju najgore epitete i grijehove. Štetočina, persona non grata, bosanski isprdak pseudograđanske scene, izdajica, drski tat i odnarođeni gad, samo su neki od opisnih pojmova Željka Komšića za koje se ne bi začudio da osvanu na stranicama hrvatske Wikipedie.

No, ovog puta nemam namjeru rasčlanjivati uzroke i genezu aktualnog ustoličenja Komšića kao hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH-a, teški poraz HDZ-a ili kako će vlast funkcionirati pod pritiskom suprostavljenih silnica i interesa neposrednih susjeda. Zanima me dokad će trajati želja Hrvatske/Srbije – svejedno, gone ih isti porivi – za neposrednim i stalnim zadiranjem u unutarnju i vanjsku politiku BiH-a, te otkud im ideja i kredibilitet za ulogu političkog patrona Bosne?

Priča je složena, duga i mučna poput opisa poroda troglave adžaje.

BOSNA JE ZEMLJA GDJE SE KALIO BALKAN

Bosna, za razliku od Hrvatske i Srbije, u povijesti nikad nije napala drugu zemlju. Taoistička inačica bosanske filozofije jest živi i pusti druge da žive, a tako nenametljivo žive već stoljećima. I da se krivo ne shvatimo, nisu Bosanci pičkice, to najbolje znaju okupatori, ali u nekom zamišljenom, pravednom svijetu Bosna je zemlja noći kojih se ne sjećamo i dana koje ne želimo zaboraviti. Zemlja u kojoj se kalio Balkan sa svim svojim manama i vrlinama.

No, Bosna ima iznimno važan tranzitni položaj od velikog geopolitičkog značaja, oduvijek se tretira kao meki trbuh Europe, proteže se sa 932 km državne granice prema punopravnoj članici Europske unije, te se nerijetko predstavlja kao sigurnosno upitno i politički trusno područje. U posljednjih 20 godina stanje je eskaliralo u toj mjeri da se i u diplomatskim krugovima ocjenjuje kao neodrživo, unatoč formalnoj agendi o “europskom putu BiH-e zasnovanoj na načelima Daytonskog sporazuma”. Država zasnovana na tri entiteta s pravom kontitutivnosti, nije se uspjela transformirati u građansko društvo za koje vrlo ozbiljni i dobronamjerni analitičari tvrde kako je izravan put u rat jer princip “jedan čovjek – jedan glas” nužno vodi do majorizacije najbrojnije nacije (u postotcima Bošnjaci 50,01, Srbi sa 30,8, Hrvati 15,4 prema popisu stanovništva FBiH iz 2013., iako brojke stalno variraju) nad preostalim državljanima. Jasno, taj (ne)opravdani strah rezultirao je s tri nacionalne državice koje u Bosni drži na okupu iskrzana nit nade da će neučinkovita državna administracija i propalo gospodarstvo jednom zaživjeti. Kao u svim tranzicijskim zemljama Bosnom vlada korupcija, nepotizam i nacionalna isključivost bez obzira u koji dio državne strukture uprli prstom. Konačno, što očekivati od zemlje koja se ne može dogovoriti oko vlastite himne i sastava nogometne reprezentacije? Jasno, sve te slabosti nemilosrdno iskorištavaju bosanski politički partneri na papiru kao što je Hrvatska koja pod krinkom pomoći Bosni na putu u eurotransatlantske integracije, obilato hrani “hrvatsku dijasporu” sa središtem u Mostaru.

I vjerojatno bi takav dvoličan odnos potrajao, da se bosanskim Hrvatima nije dogodio Komšić.

BOSNA NA SUDBINSKOM RASKRIŽJU

Jučer je zapadni Mostar, potpomognut jakim snagama istomišljenika iz šire okolice, formalno demonstrirao protiv najave Željka Komšića o gašenju Ureda bivšeg predstavnika Hrvata u Predsjedništvu BiH Dragana Čovića, a zapravo je izrazio nezadovoljstvo Komšićevim izborom, proklinjući izborni zakon, “balijska posla” i zazivao starijeg brata u vidu Hrvatske da otvoreno intervenira u zaštiti njihovih “nacionalnih prava”. Premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović jedva javno prikrivaju svoj bijes zbog raspleta i svakodnevno trpe unutarnji pritisak klera, matične stranke i utjecajnih medija (izuzev časnih iznimki u vidu Indexa i Novosti) da kazni Komšića, SDA i službeno Sarajevo zbog “monstruoznog” plana da Bosni podari građanski izgled. Sasvim ozbiljno službeni Zagreb razmišlja o povlačenju veleposlanika iz BiH, zamrzavanju brojnih bilateralnih sporazuma, proglašenju Komšića diplomatskom “personom non grata” i nizu represivnih mjera poput jačanja carinske kontrole.

Još od čuvenog Splitskog sporazuma Tuđman – Izetbegović 1995. kojim se retroaktivno opravdalo osnivanje Herceg Bosne i HVO-a, odnosno hrvatskom intervencionizmu bez osude međunarodne javnosti, Bosna se nije nalazila u ovako delikatnom trenutku. Hrvatska država, vlada i HDZ odavno su premreženi kapitalom i interesima bosanskih Hrvata, plaćaju se mirovine vojnicima HVO-a, financira gradnja crkava, državnih ureda, dijele se počasni doktorati kao znakovi “dobre volje i skrbi o hrvatskoj dijaspori”, te šalju nedvosmisleni signali kako službeni Zagreb kreira politiku i budućnost bosanskih Hrvata. Zauzvrat se traži samo pokornost, tri saborska mjesta za HDZ na Listi za dijasporu, te udomljavanje isluženih i kriminaliziranih otpadnika HDZ-a. I zamišljeno je da taj status quo potraje sve dok se BIH ne uruši iznutra, iscrpljena suprostavljenom politikom nacionalnih entiteta i napokon ne zaokruži Hrvatska u svojim “prirodnim granicama”. Glavni pokretači te ideje su ‘hercegovački’ franjevački red i HDZ, s privremenim odmakom franjevaca u Međugorju koji imaju bankarsku perspektivu jer bi im novi rat u Bosni uništio izuzetan prihod od religijskog turizma.

Ukoliko Srbija već godinama ne krije svoju ekspanzionističku politiku i namjeru da kompenzira teritorijalne ratne gubitke kroz RS koja sad već vodi samostalnu vanjsku politiku (posjeta ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova), hrvatska politika je po prvi put od završetka rata istjerana na čistinu. Iznenadni i neočekivani Komšićev izbor, dugoročno im je pomrsio račune i doveo službeni Zagreb u stanje afekta. Hrvatska vlast, kao niti u mnogim drugim interesnim područjima od posebnog značaja, nije imala plan B i ulovljena je “spuštenih gaća”.

NASTANAK DRUŠTVA U KOJEM SI PRVO GRAĐANIN, A TEK ONDA PRIPADNIK NACIJE

Naravno, put do Bosne s građanskim društvenim ustrojem nije lako ostvariv i jednostavan, ali je jedino moguć. U tom beskompromisnom diskursu potrebno je sagledati Komšićeve nastupne izjave o gašenju Čovićevog ureda u Mostaru (stvarno, zašto bi postojao?!) i podizanju tužbe protiv Hrvatske zbog povrede teritorijalnih prava prilikom gradnje Pelješkog mosta. Započelo je demontiranje paralelnih državnih sustava nastalih kroz dvadesetogodišnju političku inerciju službenog Sarajeva, a to se ne može učiniti bezbolno. Proces sličan depiliranju, flaster treba povući naglo nagore i ne obraćati pažnju na urlike. Zašto je taj proces započeo s Hrvatima, a ne Srbima protiv kojih smo se zajednički borili, pitati će vas svaki nacionalno osvješten član bosanskog HDZ-a? Kako me dobri poznavatelji bosanskih prilika uvjeravaju, iz dva razloga; prvi je da su Bošnjaci u Komšiću pronašli dovoljno odlučnog sugovornika u reformskom procesu, dok je drugi čisto realpolitički, a suština se svodi na dugu povijest uspješnih dogovora “ispod stola” s HDZ-om u formiranju parlamenta i vlasti. Činjenica da islamizirani SDA jednako treba proći kroz svoju političku katarzu i prestati fingirati jamca “građanske Bosne” dok državni proračun cijede za stranačke potrebe i izgradnju minareta, samo je pozitivna reformska nuspojava.

Predstavnici bosanskih Hrvata od svog naroda i biračkog tijela uspješno prikrivaju lako provjerljivu činjenicu da Dom naroda može suspendirati svaki prijedlog koji im nije po volji i ujedno, dugoročno kompromitirati položaj Republike Srpske kao remetilačkog faktora u formiranju uređene i efikasne države. Jasno, posve drugi par rukava je da bosanski Hrvati, kao i u ratu, vole šurovati sa Srbima na štetu Bošnjaka. I da rasčistimo s jednom tezom: građanski koncept Bosne ne vodi nužno u dominaciju najbrojnije nacije ukoliko se primijene demokratske vrijednosti i ishodi promjena kolektivnog mentaliteta. Sasvim opravdano je pitanje što nedostaje da bosanski Srbin glasa za program bosanskog Hrvata ukoliko mu on garantira ekonomski probitak i zaštitu ljudskih prava? Odgovor je jednostavan: čvrst državni ustroj kojem se može vjerovati i zanemarivanje nacionalnog predznaka kao jamstva osobnog uspjeha.

Bosna u ovom obliku ne može dugoročno opstati kao država tri nacije, bliska prošlost je dala dovoljno gorkih primjera nego kao država ravnopravnih građana bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Najavljena mogućnost revizije Daytonskog sporazuma i Ustava trebala bi dodatno učvrstiti taj građanski koncept i jednom zauvijek udaljiti nacionalne ekspanzioniste od bosanskog teritorija. Primjer tragikomičnog nesnalaženja Hrvatske na bosanskom poučku, najbolji je putokaz da se sva politička pitanja i dileme trebaju rješavati kroz državne institucije BiH-a, bez uplitanja službenog Zagreba i Beograda. Bosnu treba prepusti Bosancima, a ne državnim i crkvenim potpirivanjem nacije udaljavati od zajedničkog cilja i jedinog doma.

No, ukoliko stanje ostane nepromijenjeno, tada su najave o “radikalizaciji odnosa” sasvim izgledne i svjedočiti ćemo još jednom balkanskom kotlu u kojem će potpala biti ljudske sudbine, a glavno jelo raspadnuta Bosna. Odgovornost je već adresirana, a povijest će im je hitno dostaviti.

Nenad Bunjac
Autor 12.10.2018. u 16:20