Crna Gora u iskrivljenom ogledalu

Izdvajamo

  • Crkva se mora konačno odvojiti od države i odustati od pretenzija da aminuje vlast, a država mora prestati da bude produžena ruka vladajuće partije. S obzirom na malu vjerovatnoću za promjene odozgo, odgovornost glasača i vjernika u Crnoj Gori je ogromna. Moć počiva u ljudima, i ne smije se uložiti u ratovanje, stvarno ili metaforičko, za tuđi račun.

Povezani članci

Crna Gora u iskrivljenom ogledalu

Foto: Savo Prelevic RFE/RL

Posrnula crnogorska demokratija se može uspraviti jedino uz pomoć neuprljanih nosilaca političkog centra, koji se zalažu za socijalnu pravdu, toleranciju i kompromis kao model rješavanja političkih nesuglasica

Dvojica vodećih protagonista u savremenom crnogorskom političko-vjerskom igrokazu, predsjednik Đukanović i mitropolit Amfilohije, predstavljaju dvije strane istog iskrivljenog crnogorskog ogledala. Oni su Janusovo lice savremene crnogorske zbilje. Njih dvojica već trideset godina revnosno međusobno upoređuju i dopunjavaju političke recepte za održavanje na vlasti i pacifikaciju sljedbenika.

Dok se u posljednjih nekoliko godina nadgornjavaju i čikaju koji će prvi trepnuti, građani Crne Gore jedva sastavljaju kraj s krajem. Nastupajući bankrot države o kojemu se mudro ćuti, visoka stopa nezaposlenosti, endemska korupcija, državne firme kao porodične latifundije, slabašne institucije i donekle instrumentalizovan nevladin sektor, konstantni odliv mladih i stručnih ljudi, kao i brojne narodne kuhinje neke su od karakteristika ove “uspješne balkanske priče”.

Naravno, iako nije uputno potrčati sa čestitkama, treba pohvaliti ono što je za pohvalu: relativno sinhronizovan i uspješan odgovor na inicijalni talas globalne pandemije. Međutim, pandemija se, kao i u drugim državama, pokazala kao koristan okvir za raznovrsne partijske promocije, predizborne kampanje vlasti i opozicije (što u Crnoj Gori uključuje i SPC), kao i vladanje dekretima nauštrb institucija parlamentarne demokratije. Pandemija je jasno obilježila obim i dubinu krize čiji kreatori i menadžeri sjede na svjetovnom i, bar što se tiče pravoslavnog stanovništva, duhovnom prijestolju Crne Gore.

Za razliku od njegovog pandana u svešteničkoj odori, Đukanović je retorički evoluirao od nacionalizma i ratno-huškačkog tona iz 1990-ih, preko nešto mekše frazeologije o evropskim integracijama, do sadašnje pozicije, koju karakteriše upotreba suverenističkog ideološkog i političkog diskursa, uz primjese crnogorskog nacionalizma.

Prije tri decenije, Đukanović je, kao politički “pripravnik” i obožavatelj “običnog bankarskog pacova” (hvala pokojnom Koči Popoviću na ovoj sjajnom opisu karaktera Slobodana Miloševića), suparnike kaštigao za “patološku srbofobiju” i tvrdio da je agresija na Dubrovnik bila svrsishodna, i “da je svako suprotno stanovište izdajničko“. Pred referendum o nezavisnosti je obećavao da “za četiri godine u ovoj zemlji neće biti nijednog nezaposlenog građanina”. Vremenom je poistovjetio državu sa sobom i partijom koju vodi, i zaradio kvalifikaciju autokrate. Ipak, pošto je u svakoj od svojih faza imao mnogo asistenata, važno je reći da je fleksibilna crnogorska Britva bio i ostao autokrata koji se oslanja na kakav-takav konsenzus.

U ovom trenutku, pitanje je do kada će predsjednik Đukanović moći da računa na konsenzus koji ga trenutno drži na vlasti. Prijetnja novom crkvom nacionalnih Crnogoraca je jedan od testova snage za njegovu koaliciju i on izgleda uvjeren da može još jedanput uz sebe mobilisati suverenističko glasačko tijelo. Predsjednik, međutim, zaboravlja da to glasačko tijelo nije homogeno, i da, osim malobrojnih sinekurisanih izuzetaka, vidi njega samog kao teret i smetnju, a ne kao rješenje trenutne krize. Ovo uprkos činjenici da politički apetit mitropolita Amfilohija predstavlja najsnažniji izazov s kojim se Crna Gora suočava od obnove nezavisnosti.

Mitropolit Amfilohije je, za razliku od Đukanovića, ostao dosljedan porukama koje je ispaljivao dalekih 1990-ih. Njegova riječ se nije promijenila od vremena kada je tvrdio da crnogorski suverenisti treba da budu “zakovani za Vezirov most”. Nasilje je bilo, i ostalo, lajtmotiv mnogih mitropolitovih obraćanja vjernicima i inima koji su zatrovani “satanskim sjemenom” i “satanskom ideologijom”.

Ovih dana je, po ko zna koji put, zaključio kako nema šta da izgubi pozivanjem na nasilje, pa je u govoru od 19. maja obznanio kako Đukanović “propovijeda satansku Crkvu i hoće Crnu Goru da pretvori u demonsku, satansku zajednicu.” Bez obzira šta mislili o Đukanoviću, nije teško zamisliti na kakav sentiment kod svojih sljedbenika Amfilohije računa upozorenjem da vlast “ponovo skreće na bezbožni, satanski, antibožji, antihristovski put, antipetrovski, antisvetosavski, antipetronjegoševski put.” Jer ko bi častan i pošten mogao biti protiv Boga i za Satanu, a uz to još jednom protiv Boga, pa onda i Hrista, Petra, Svetog Save i Njegoša? Takva količina anti-dobra i pro-zla se jednostavno izdržati ne može.

Bog je, kaže često ponavljana izreka, milostiv. Amfilohije, sluga Božji, sasvim sigurno nije. Recimo, nije mu problem da zaziva otpadanje živog mesa i proklinjanje “tri puta i tri hiljade puta” svakog ko se odrekne majčice Rusije ili da poruči kako pripadnike LGBTQ populacije, od kojih su neki sasvim sigurno pravoslavne vjere, treba posjeći i u oganj baciti. Takođe mu nije nikakav problem da prigrli ratne profitere i zločince: kad nema Arkana i njegovih para-junaka da se unajme u bratsko-redarske svrhe, tu je vojvoda Šešelj, primitivni nasilnik, ratni huškač i osuđeni ratni zločinac, da mu se udijeli nešto što se zove “Orden zlatnog lika Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca”. Iako lak na tešku riječ, Amfilohije se, s druge strane, nije istakao osudom svojih kolega-episkopa u Svetom Sinodu SPC-a, izvjesnih Pahomija, Kačavende i Filareta, koji su listom bili optuženi za pedofiliju, dok su usput zidali sebi zlatne dvore (Kačavenda) ili se slikali s mitraljezom kraj tenkova upućenih na civile (Filaret). Uz sve to, političke ambicije Amfilohija može da ne vidi samo onaj ko je zaslijepljen jeftinim svjetlucanjem Ordena Lovćenskog Tajnovidca.

Ako se pažljivije osmotri Amfilohijeva retorika, postaje jasna njegova nesposobnost da artikuliše potrebe pravoslavnih vjernika u 21. vijeku. Arhaični jezik prepun ponavljanja, papazjanija od riječi čija je jedina svrha da prestraše (“brozomora”, “bogomržnja”, “bratomržnja”), insistiranje na sukobu dobra i zla, neprestano podsjećanje vaskolikog srpstva da je na rubu istrebljenja – sve to ukazuje na nepristajanje da se Crna Gora sagleda kao zajednica čija je jedina održiva budućnost u pluralizmu, u svakoj njenoj vjerskoj, nevjerskoj, rodnoj, nacionalnoj i jezičkoj nijansi. U nedostatku artikulacije, ono što preostaje je manipulacija: šetanje posmrtnih ostataka svetaca i satanizovanje svakoga ko se ne uklapa u viziju jednoumnog pravoslavnog raja. U tome je, mora se priznati, bio donekle efikasan: Andrija Mandić, Nebojša Medojević i Marko Milačić izgledaju uspješno programirani, spremno se utrkujući u govoru netolerancije i uzdizanju pravoslavlja (naravno, “srpskog”), na nivo “porodičnih vrijednosti”, što naravno implicira da islam, katoličanstvo, judaizam ili, Bože zabrani, ateizam to ne mogu biti. Međutim, ne možete sve ljude zamajavati sve vrijeme, makar i nosili bradu i mantiju.

Bez obzira koliko sporan Zakon o slobodi vjeroispovijesti bio, Amfilohije se ne može smatrati nikakvim braniteljem svetinja, jer ono što je njemu zaista sveto – politikantstvo, širenje mržnje i prigrljivanje ratnih zločinaca – sasvim sigurno nije ono što većina ljudi koji pohode litije smatraju da svojim prisustvom brane. Stoga je dilema ”Đukanović ili Amfilohije” lažna, jer ih obojicu pritiska isti teret: devedesete, rat i sve ono što je uslijedilo. Dolazak na vlast političkih strašila poput lidera DF-a bi bio ravan katastrofi, sličnoj onoj kroz koju prolaze SAD sa Trampom.

Posrnula crnogorska demokratija se može uspraviti jedino uz pomoć neuprljanih nosilaca političkog centra, koji se zalažu za socijalnu pravdu, toleranciju i kompromis kao model rješavanja političkih nesuglasica. To, budimo iskreni, nije nimalo lak zadatak. On uključuje, ako je to uopšte moguće, temeljnu strukturnu reformu DPS-a, kao i progresivnu reformu unutar Mitropolije crnogorsko-primorske. Crkva se mora konačno odvojiti od države i odustati od pretenzija da aminuje vlast, a država mora prestati da bude produžena ruka vladajuće partije. S obzirom na malu vjerovatnoću za promjene odozgo, odgovornost glasača i vjernika u Crnoj Gori je ogromna. Moć počiva u ljudima, i ne smije se uložiti u ratovanje, stvarno ili metaforičko, za tuđi račun.

Vijeti.me

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija