Dama sa psetancetom

Slobodan Dukić
Autor/ica 23.8.2016. u 17:33

Dama sa psetancetom

 

Nadomak radnje dolazila nam je u susret žena. Jednom rukom vodila je na povodcu psa. Drugom, na grudima, stiskala je “buket” od dva psića. Bila je to Svjetlana. Pošla je u trgovinu da se snabde pred put, baš kao i mi. Onda je na ulici našla dve kujice. Dve sestre. Crne. Koje su nas, iz njenog naručja, posmatrale svojim radoznalim očima. Ono para namenjenih za more puklo je za pseću hranu.

Muškarci znaju onu vrstu nelagode koju proizvodi susret sa nadmoćnom ženom. Te večeri kad smo sedeli na terasi hotela Bristol ušetala je dama sa psetancetom. Nije bila oniska kao u istoimenoj Čehovljevoj priči, ali sve ostalo je bilo isto. Lepa. Visoka koliko za jednu damu treba. Plavuša. Iza naočara, na njenom licu, sijale su lepe plave oči. A, da. Lepo i obučena.

Društvo je dočekalo sa simpatijama. Bogami i njenog psića. Ljupki mešanac Lilo. Svojim toplim očima pozdravio je sve oko sebe. Vlasnica je sela pored mene. Upoznali smo se. Preda mnom je bila Svjetlana Salahović. Ista ona o kojoj sam čuo da sa pažnjom i ljubavju postupa prema napuštenim četvoronošcima. I Lilo je bio te zlehude sudbine, dok ga nije usvojila. Volim, ponekad, da insistiram na formalnostima pa sam je pitao je da li ima pasoš. To vam je dokument sa generalijama psa. Naravno, imao je. Imao je sve što mu treba. Svjetlaninu ljubav i brigu. Papire. I kulturne manire. Imao je i ono što nedostaje nama dvonožcima. Da odgovorimo na ljubav. Iako nas psi stalno uče toj lekciji, ostajemo loši đaci.

Picture 2145

Svjetlana i Lilo trebalo je sutradan da otputuju na more. Mira i ja natrag u Šumarak. Tog dana pošli smo do obližnje samousluge. Odmah desno iza ugla, rekao nam je momak na recepciji Bristola. Nadomak radnje dolazila nam je u susret žena. Jednom rukom vodila je na povodcu psa. Drugom, na grudima, stiskala je “buket” od dva psića. Bila je to Svjetlana. Pošla je u trgovinu da se snabde pred put, baš kao i mi. Onda je na ulici našla dve kujice. Dve sestre. Crne. Koje su nas, iz njenog naručja, posmatrale svojim radoznalim očima. Ono para namenjenih za more puklo je za pseću hranu.

14039961_1405573196138271_2557777055606569804_n

Priznajem. Kad vidim napuštene kučiće, okrećem glavu od njih. I ono što sam nalazio i donosio kući, zli ljudi kojih ne manjka su trovali, ubijali… Kad smo kolima krenuli od kuće do Pančeva smo izbrojali desetak mrtvih pasa. S jedne i druge strane puta. Što ljudi ne pobiju motkama, strada pod točkovima automobila. Uvek se pitam kako to da psi ne steknu neku vrstu uslovnog refleksa. Da se sačuvaju od vozila. A važe za inteligentne životinje.

Svjetlana je lako ožalila pare za more. Aktiviraće čekove. Namenjene plaćanju komunalija. Nahranila je gladne psiće, čiji su naduti trbusi značili da imaju gliste. Halapljivo su gutali sočnog mesa. Pridružila im se i jedna mačka. Pomogli smo Svjetlani da pse napojimo vodom. Našli im privremeno utočište u jednom dvorištu. Ona je požurila kući da animira mostarske udruge za zaštitu napuštenih živtinja da usvoje ova dva nađena crna jadnička. Svojevremeno, dok sam živeo u Beogradu, pored hotela Jugoslavija, družio sam se sa ljubiteljima pasa. Za sve druge mi smo bili kučkari. Iako je to bilo podrugljivo, nismo se ljutili. I dan-danas mislim da je to kompliment za čoveka od glave do pete.

I tako sam u Mostaru upoznao čoveka od glave do pete. Svjetlanu Salahović. Damu sa psetancetom zvanim Lilo.

Slobodan Dukić
Autor/ica 23.8.2016. u 17:33